Komunisti, fašisti, antifašisti, antitotalitaristi, liberali i neoliberalni kapitalisti, nacionalisti, tradicionalisti i konzervativci, socijalistički i kršćanski demokrati, populisti, ljevičari, desničari i centristi... naposljetku ustaše i partizani... lete slova, nabacuju ljudi riječi na sebe i na druge. A gdje su humanisti? Njihovo je svako i nijedno vrijeme. Jedan takav umro je ovih dana u Zagrebu. Šime Šimatović. Možda ste već pročitali vijest o njegovoj smrti i neku šturu biografiju, no mnogo je veća vjerojatnost da niste. Neću je još jednom prepričavati.
Ali ću, još jednom, citirati Miljenka Jergovića, koji je život i značenje Šime Šimatovića za hrvatsku kulturu u jednoj kolumni bio sažeo u ovu točnu rečenicu: “Šime Šimatović ikonična je figura hrvatske kulture: posljednji svjedok i sudionik Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944., baletan, pa partizan, filmski redatelj i entuzijast u kulturi, osnivač Hrvatskoga kulturnog kluba, utemeljitelja godišnje Nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu, čiji je pokrovitelj godinama bila Ina”.
E, pošto sam već citirao čitavu rečenicu iz jedne Jergovićeve kolumne o Šimi Šimatoviću, dužan sam i objasniti zašto je u njoj završila Ina, da ne bi tko pomislio kako smo već spali na to da reklame ubacujemo i u nekrologe. U dotičnom se, naime, Jergovićevu tekstu radilo o tome kako je Ina prestala biti pokrovitelj Nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu i kako mađarski direktor prodane hrvatske naftne industrije Zoltan Aldott nikako da odgovori na pismo u kojem ga Šime Šimatović moli objašnjenje i da Ina nastavi odvajati tu mrvicu svog profita za jednu plemenitu i kulturnu stvar. Koliko znam, Šime Šimatović nikada nije dobio Aldottovo pismo, niti se Ina više ikada osvrnula na Hrvatski kulturni klub. Eto kako je ovdje završila Ina, kao Pilat u Vjerovanju. O Bogu se nije izjašnjavao, ali je Šime i te kako vjerovao u ljude, ljepotu i umjetnost, što zajedno čini i stvara kulturu.
Rođen 27. listopada 1919. u Perušiću, u Lici, Šime je nakon svih drugih škola u Zagrebu završio u onoj glumačkoj Branka Gavelle. Bio je visok, markantan i lijep muškarac. Brzo je dobio posao u splitskom kazalištu 1940. godine. Nakon talijanske okupacije vratio se u Zagreb. Potaknut nedjelima onoga koji je Dalmaciju prodao Talijanima, a u državi pod svojom vlašću uveo rasistički teror, mladi se glumac zagrebačkog HNK pridružio antifašističkom pokretu. Kada je doznao da mu ustaše rade o glavi, otišao je u partizane. Premda mu je čitav život izvrsno pristajao čin partizanskog pukovnika, Šime Šimatović nije bio borac za pušku, nego za pozornicu.
Osnovao je i vodio kazališnu grupu ZAVNOH-a, okupljao u šumi sve vrste umjetnika. Bio je posljednji živi sudionik i svjedok Kongresa kulturnih radnika u Topuskom, povijesnom događaju kakvog nije bilo u čitavoj okupiranoj Europi. Nakon rata, područje Šimatovićeva kulturnog misionarstva bio je film. Bio je jedan od pokretača, organizatora i sudionika hrvatske kinematografije, a sa svojim drugovima iz Topuskog, Ivanom Supekom i Edom Murtićem, 1984. utemeljio je i gotovo do kraja života ostao predsjednik Kluba Topusko.
To društvo, 1990. godine preimenovano u Hrvatski kulturni klub, ostalo je vjerno duhu Topuskog, mjestu i događaju kojim se, usred posvemašnjeg mraka, promicala i dalje pokretala hrvatska kultura s humanističkim pogledom na obzor čitavog svijeta. Naposljetku, u životu Šime Šimatovića, zaljubljenika u sve umjetnosti, došao je red i na vjenčanje s glazbom, utjelovljenom u zagrebačkoj pijanistici Miri Flies. Ona je bila izdanak zagrebačkog plemstva i imućnog kulturnog građanstva. Šimina je partizanština, u onom najboljem i najplemenitijem smislu te riječi, bila i predmetom obiteljskih šala, poput one Mirine da se udala za klasnog neprijatelja. Nažalost, ona nas je prva napustila, a sada će, u grobnicu obitelji Flies na samom početku mirogojskih arkada, za njom i pepeo partizana, druga i gospodina, plemenitog humanista Šime.
Njih dvoje predvodili su od samog početka Domovinskog rata akcije Hrvatskog kulturnog kluba, koncerte, predavanja, tribine, izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu, uz prikupljanje velikih količina humanitarne pomoći Hrvatskoj.
Kultura je bila i ostala način i sredstvo doživotne antifašističke borbe Šime Šimatovića. “Razvoj kulture i duhovnog života u malim hrvatskim gradovima i općinama, u našoj provinciji, nije samo pitanje razvoja naše kulture uopće, nego je ponajprije pitanje naše savjesti!”. Tako je govorio Šime Šimatović, veteran iz Topuskog, u svakom velikom i malom mjestu osiromašene i ratom opustošene Hrvatske, od Vukovara do Škabrnje, kamo bi dolazio s glazbenicima, opernim prvacima i probranim solistima, darujući pijanina. Na tim čudesnim koncertima, pred publikom koja tako nešto u životu nije imala priliku vidjeti i čuti, Šime bi obično bio prvi kojem bi oči zasuzile slušajući Mozarta, Verdija ili Zajca. Posljednja takva ekspedicija Hrvatskoga kulturnog kluba s 57. po redu darovanim novim pijaninom bila je u Cetingradu, na Šimin 94. rođendan.
Umro je nekoliko dana nakon što je proslavio 97. Meni je pak u osobitom sjećanju ostao posjet Šiminu rodnom Perušiću, gdje sam oko pijanina, nekoliko godina nakon što ga je on tamo ostavio, pronašao čitavo jato đaka. Dok god njihovi prsti prebiru po tim tipkama otkrivajući nove zvukove i horizonte, dotle živi uspomena na Šimu Šimatovića. Humanisti vole svoju domovinu i narod, ali ne više nego druge krajeve i ljude. Njihova zabrinutost za sudbinu vlastitog naroda počinje od brige za svakog čovjeka i počiva na zaljubljenosti u život kao takav.
Humanističko opredjeljenje za Čovjeka je iznad svih drugih odrednica i predznaka. Takav je čovjek, humanist, pa onda sve drugo, bio Šime Šimatović. U ponedjeljak, 7. studenog, ispratit ćemo ga na zagrebačkom Krematoriju, uz veliku i radosnu zahvalnost, mi i glazba. Tugu ćemo zadržati za sebe bez njega i takvih kao što je on.
>> Odlazak filmaša i neumornog hrvatskog kulturnog prosvjetitelja
A je li drug gospon Šime Topuskovic kada zasvirio i za kosture u Bleiburgu?