Sinčić je 2014. dobio 427.000 kn, ali i Živi zid teško skupio potpise

Mediji već tituliraju “predsjedničkim kandidatom” svakoga tko god javno poželi biti predsjednik Republike Hrvatske, premda se još ne zna datum izbora pa ni početak roka od najviše 12 dana od dana raspisivanja izbora u kojem svatko željan smještaja na Pantovčaku, odnosno stranke i birači koji ih podržavaju, trebaju prikupiti najmanje 10.000 potpisa.

Tek kad Državno izborno povjerenstvo potvrdi pravovaljanost njihove kandidature, stječu pravo da ih se zove predsjedničkim kandidatima. Za očekivane kandidate, odnosno favorite prvog kruga, Kolindu Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škoru, koji će iza sebe imati stranačku logistiku, neće biti problem prikupiti potpise.

Video: Frane Šarić

S obzirom na to da je HSLS najavio podršku Dejanu Kovaču, može se očekivati kako bi i on mogao ispuniti zakonski uvjet za kandidaturu. Za Mislava Kolakušića i Daliju Orešković, a to vrijedi i za Ivana Pernara, pitanje je imaju li dovoljno razgranatu organizaciju iza sebe, ali ankete popularnosti govore, osobito u slučaju Kolakušića, da ne bi trebali imati problema u prikupljanju potpisa. Oni iza sebe imaju i iskustvo prikupljanja potpisa za Europski parlament, doduše upola manje u 14 dana za liste s 12 kandidata, kad je Kolakušić, kako je rekao, predao 20.576 potpisa potpore svojoj kandidaturi, dok je osvojio 68.883 preferencijalna glasa.

Marijana Petir je za svoju europsku listu u dva dana uspjela prikupiti gotovo 11,5 tisuća potpisa potpore, ali ona je bila ime s političkom težinom i značajnim iskustvom. I na dosadašnjim predsjedničkim izborima potpise za kandidaturu osvajala su ipak uglavnom već etablirana politička i javna imena, dok su politički anonimci prolazili tek iznimno.

Ali, treba podsjetiti što je 2014. kad je predao 15.200 potpisa potpore za svoju predsjedničku kandidaturu rekao Ivan Vilibor Sinčić, koji je ipak imao nekakvu organizaciju i aktivistički kapital iza sebe: “Stranka Živi zid, njezini brojni aktivisti i simpatizeri, organizirali su se proteklih 12 dana diljem zemlje i učinili nemoguće”. To znači kako baš i nije lako prikupiti 10.000 potpisa u 12 dana. Premda smo 2014. imali tek četiri predsjednička kandidata, dok ih je 2009. i 2004. po 13 uspjelo prikupiti traženi broj potpisa, s tim da je Veljko Džakula 2009., unatoč tomu, odustao od kandidature. U kampanji prikupljanja potpisa te 2009. unatoč određenom kapitalu estradne popularnosti i podršci Zelene liste, Alka Vuica uspjela je prikupiti tek 8000 potpisa, pri čemu je, doduše, neargumentirano tvrdila da je pokradena.

Katarina Peović iza sebe ima Radničku frontu, ali njihova koalicijska lista s još dvije stranke, doduše u jačoj konkurenciji europskih izbora, uspjela je prikupiti samo 2622 potpisa, a Peović je na toj listi dobila 746 preferencijalna glasa. Tomislav Panenić i Vlaho Orepić još su zvučna bivša ministarska imena, ali oni zasad iza sebe nemaju nikakvu organizaciju, što je za Antu Simonića još veći hendikep. Orepić je na prošlim parlamentarnim izborima u I. izbornoj jedinici dobio 7709 preferencijalnih glasova, a Panenić 3547 u V. izbornoj jedinici.

Predsjednički izbori potencijalno su i financijski privlačni za kandidate koji imaju šansu prijeći traženi prag od 10 posto glasova birača koji predstavlja uvjet za naknadu troškova izborne promidžbe čiju visinu svojom odlukom određuje Vlada uoči svakih izbora. Dakako, kandidati čiju kampanju financira stranka ili više njih ne računaju da će i osobno od toga profitirati, ali za one koji se namjeravaju ozbiljnije politički afirmirati to je značajan početni kapital. Tako su Sinčić i Živi zid 2014. dobili 427.000 kuna. Boris Mikšić je 2004. dobio 500.000 kuna. Dok su 2009. četiri kandidata dijelila svotu koju je predvidjela Vlada, po 250.000 kuna za prvi krug, i još dvojica po 250.000 kuna u drugom krugu. Inače, oni koji idu u drugi krug dobivali su ukupno oko milijun kuna. I ovaj put očigledno ćemo imati dva kruga predsjedničkih izbora kao na svim dosadašnjim izborima nakon onih na kojima je u prvom krugu biran prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Prag od 10 posto glasova birača očito nije lako dostići, što govori primjer Vesne Pusić koja je sa 143.190 osvojenih glasova 2009. imala tek 7,25 posto glasova birača, a iza nje su bila tada jednako jaka imena poput Dragana Primorca, Miroslava Tuđmana, Damira Kajina... Slično je bilo i 2004. kad Đurđa Adlešič, Slaven Letica, Ljubo Ćesić, Ivić Pašalić... s osvojenih od 40 do 60 tisuća glasova nisu imali ni 3% glasova birača. Međutim, i ti glasovi i te kako mogu utjecati na poredak na vrhu, a onima koji žele nastaviti političke bitke na parlamentarnim izborima već je dobitak prezentnost koju će dobiti uspiju li se izboriti za predsjedničku kandidaturu