Sirijska naftna polja (ne) čekaju Hrvate

Deset je godina prošlo od početka građanskog rata u Siriji, a 9 godina od povlačenja radnika s hrvatskih naftnih i plinskih polja u Siriji koja su, nema sumnje, bila najbolji hrvatski posao u inozemstvu. Da je to bio najbolji posao za Hrvatsku, potvrđuju stručnjaci i radnici Ine, koji su radili na istraživanju nafte i plina na poljima u Siriji, a oni su zapravo začetnici toga bogatog nalazišta. U sirijski projekt Ina je uložila oko milijardu dolara.

Nažalost, danas svi međunarodni akteri zarađuju na sirijskoj nafti osim Hrvata. Svakog mjeseca Ina je od sirijske proizvodnje zarađivala 65 milijuna dolara, odnosno gotovo 780 milijuna dolara godišnje.

Međutim, Vlada Zorana Milanovića, koji je postao premijer 23. prosinca 2011., pokleknula je pod pritiskom EU i SAD-a te odlučila povući Inine radnike i inženjere 23. veljače 2012. proglasivši “višu silu” i “privremeno” obustavila sve poslovne aktivnosti u toj zemlji, odnosno do prestanka okolnosti takozvane “više sile” te priznala sirijsku opoziciju koja se u međuvremenu prometnula u terorističku organizaciju Islamske države.

Iako Hrvatska nije bila u prvoj skupini država koje su se angažirale u sirijskom sukobu, Vlada se u nekoliko situacija uplela u tamošnji ratni sukob i jasno i glasno zauzela poziciju uz opoziciju vjerujući da će režim Bashara Al-Assada pasti vrlo brzo i da će tzv. tadašnja opozicija vratiti naftna polja Ini. Tako je ministrica Vesna Pusić sudjelovala 1. travnja 2012. godine u Istanbulu na drugom sastanku skupine “Prijatelji Sirije” tvrdeći da je išla na taj skup kako bi lobirala za Hrvatsku i povratak naftnih polja Ini. Na kraju se pokazalo kako je Hrvatska igrala na krivu kartu i izgubila dragulj koji je svaki mjesec Ini donosio 65 milijuna dolara zarade te je tamo bilo zaposleno 50-ak stručnjaka i radnika iz Hrvatske koji su dobivali jako visoke plaće.

Inina se polja nalaze u sklopu naftno-plinskog bloka Hayan ukupne površine oko 4500 četvornih kilometara. Blok je smješten u pustinji u središnjem dijelu Sirije, oko 250 kilometara od Damaska. Ina je blok Hayan, koji se sastoji od šest naftnih i plinskih polja, uspostavila 1998. godine. Naftno-plinsko-kondenzatno polje Jazal otkriveno je 2006., a dvije godine poslije otkriveno je polje Mazrur istih karakteristika. Godine 2007. polje Jazal je opremljeno i cjevovodom i spojeno s naftnom stanicom Jihar. Proizvodnja na ovom polju počela je u studenome 2007. godine.

Povukli se prije embarga

Bušotina Mazrur je na dubini od 3938 metara. Ina je na sirijskim naftnim poljima crpila 350.000 barela nafte na dan. Obavijest o komercijalnom otkriću za ležište Kurrachine Dolomite i Amanus Shale predana je sirijskoj vladi u svibnju 2004., nakon čega je slijedila razradna faza na polju Jihar. Ležišta Kurrachine Dolomite C2 i D1 sadrže retrogradno ležište iznad naftnog prstena ležišta, dok je ispod zaliježuće ležište Kurrachine Dolomite D2-2 i Amanus Shale retrogradno ležište plinskog kondenzata. Proizvodnja nafte započela je 2005. godine, a proizvodnja plina 2009. kada je završena gradnja naftno-plinske stanice. Proizvodnja UNP-a započela je nakon završetka centralne plinske stanice.

U listopadu 2009. godine na bloku Hayan u rad je puštena stanica za naftu i plin tzv. Jihar Stage 2, preko nje se odvijala proizvodnja s polja Jihar, Jazal i Mazrur, odnosno iz 6 bušotina. Nešto kasnije u probni je rad puštena i Centralna plinska stanica Jihar s tvornicom ukapljenog naftnog plina (UNP) i tehnološkom infrastrukturom za četiri polja – Jihar, Jazal, Al Mahr i Mazrur. Ukupno je napravljeno 211 procesnih jedinica/opreme, 2485 mjernih i kontrolnih instrumenata, 52 km cjevovoda u postrojenju i na poljima.

– Povratak Ininih radnika na naftna polja u Siriji složeno je pitanje. Hrvatska država tu je u čudnom položaju jer ta naftna polja nisu polja hrvatske države, već od Ine – kazao je za Večernji list tadašnji predsjednik Nadzornog odbora Ine Davor Štern, bivši ministar gospodarstva, a danas naftni konzultant, ističući da se tu valja nekoliko stvari.

– Kao prvo, kad je bila procjena Ine, ta naftna polja nisu uzeta u obzir pa kada se određivala cijena Ine pri privatizaciji 2003. godine dok ta naftna polja još nisu radila, ali su imala svoju vrijednost, ona nisu ušla u procjenu. Sad kad se radi o revalorizaciji vrijednosti Ine, ta naftna polja isto se ne uzimaju u obzir jer ona trenutačno nisu u rukama Ine. Prema tome, tu moramo odvojiti državu od Ine, država u Ini ima 44%, MOL ima 49% plus još neke fondove. Pitanje bi trebalo biti što Ina, a ne hrvatska Vlada, radi da joj se vrate naftna polja – govori Štern otkrivši tko zapravo stoji iza povlačenja Ininih radnika iz Sirije.

Dok sam bio na čelu Nadzornog odbora Ine, jedan dan sam dobio poziv Joška Klisovića, koji je tada bio zamjenik ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koji mi je rekao: “Davore, vi morate zatvoriti gradilište!” Mi smo, naime, i razmišljali o tome da povučemo svoje radnike jer su već počele neprijateljske aktivnosti unutar Sirije i, zabrinuti za živote ljudi, htjeli smo ih povući, ali nismo razmišljali o napuštanju kompletnog sustava u koji je uloženo više od milijardu dolara. Ina se pokazala kao vrlo uspješna kompanija na nalazištima koje su prijašnje kompanije ocijenile kao neperspektivne, bile su tamo francuske kompanije i MOL. Ina je uspjela doći do određenih količina i uspjela je napraviti veliki pogon koji je tu laganu naftu pretvarao odmah u dizel i lakša goriva. Uložila je milijardu dolara u to! I sad to napustiti i otići glavom bez obzira, pogotovo zato što još tada nije bio proglašen embargo Europe u odnosu na Siriju, bila je prava ludost – govori Štern objašnjavajući odluku Vlade Zorana Milanovića o cjelokupnom povlačenju iz Sirije.

Veliki gubici

– Kako smo mi tada bili pred ulaskom u EU, očito da je u Vladi prevagnulo mišljenje da moramo pokazati Europi kako smo pravovjerni, kako pokušavamo biti pošteni. Svi moji apeli koji su bili upućeni i gospođi Pusić i Klisoviću bili su uzaludni. Slao sam i Vladi, tada je Ivan Vrdoljak bio ministar energetike, molbe da se ne napuste ta polja, da nađemo način da se polja iznajme ili da uđemo u zajedničku proizvodnju s nekom kineskom ili ruskom kompanijom koje su ostale u Siriji, oni bi od proizvodnje dobili dio, a nama bi na neki način ostao sporazum. Za to nije bilo sluha. Mi smo polja napustili prije objave embarga i time praktički prekršili ugovor prema Siriji pa nemamo pravo na povratak... Vi imate ugovor o višoj sili, a to su rat, ustanak....a ništa od toga nije bilo objavljeno niti je bio objavljen embargo. Prema tome mi smo otišli samo tako i nije se ostavilo nikoga da vodi računa o tome – govori Štern otkrivši kako je iz Sirije dobivao pozive za povratak na naftna polja.

– Onda su, kada se poslije situacija već polako smirivala, došli do mene preko mojih kolega Sirijaca koji su studirali u Zagrebu te sam dobivao poruke da je vrijeme da se Ina vrati nazad na svoja polja, slali su poruke koje sam ja slao dalje, u vrh Ine, ali ja sam bio samo predsjednik Nadzornog odbora i nisam mogao utjecati na rad uprave i očito da se ništa nije od toga stvorilo. Najtužnije je što su ta nalazišta donosila puno novaca. Sjećam se da je zadnja faktura, tog mjeseca kada smo napustili Siriji, bila 65 milijuna dolara mjesečno, toliko se proizvodilo nafte i prodavalo. Iako se cijena nafte tu i tamo mijenjala, može se vidjeti koliko je Ina izgubila u tom razdoblju otkad je napustila naftna polja, a i kolika je sama vrijednost tih nalazišta koja su još izdašna. Nikakva reakcija na moje prijedloge da uđemo u zajedničku proizvodnju s nekom kineskom ili ruskom kompanijom koje su ostale u Siriji nije dolazila, mi smo rekli da se povlačimo. Rekao sam da se možemo povući, ljude ćemo povući i pobrinuti se za njihovu sigurnost. No ako netko tamo ostaje tko je s nama u nekim partnerskim odnosima, ako oni to hoće raditi, zašto ne, idemo im dati dio te proizvodnje, što je uobičajeno u naftnom ili bilo kojem drugom svijetu. Vi biste bili ostali operatori na tom nalazištu i za to biste dobivali 20, 30, 40, ili 50% proizvodnje, a ostalo bi išlo nama jer smo vlasnici koji su uložili silan novac u njih. Međutim za to nije bilo nikakve želje niti je bilo razgovora o tome – govori Štern ističući zašto nije bilo sluha za zajedničku proizvodnju s drugom kompanijom.

Strategija povratka

– To je jedan od neobjašnjivih putova političkog bespuća u Hrvatskoj, ja bih to tako nazvao. Na neke stvari nikada nećemo dobiti odgovor. Ono što se događa u Hrvatskoj jest to da ministri koji su prolazno na tim mjestima donose krucijalne odluke bez ikakvog strateškog sagledavanja budućnosti. On s tog mjesta ode za godinu-dvije i njega više nitko ništa ne pita, a mi ostajemo bez puno toga. Ne mislim samo na ta sirijska polja, puno je propuštenih prilika bilo čak i u moje vrijeme. Dok sam ja bio ministar nudili su nam proizvodnju Hvundai automobila u Hrvatskoj pa se nismo znali snaći u to vrijeme i nismo imali dovoljno snage da donesemo neke krucijalne odluke. Puno toga je bilo, ali što je tu je – napomenuo je Štern dodajući kako bi nam puno značilo da su polja ostala Ini.

– Da su nalazišta ostala nama, to bi puno značilo Ini... Ovisi sad o tome koliko su varirale cijene, koliko je ustrojen financijski sustav u Siriji da bi se to moglo naplatiti jer ipak zemlja je bila u ratu. Prema nekakvoj slobodnoj procijeni, tu se otvara pitanje politike trgovine... Ako je Hrvatska dala ponudu da će otkupiti Inu od Mađara, onda bi Mađarima trebalo biti u interesu da ubrajaju Siriju i njezin potencijal u cijenu pa da traže od Hrvatske više novca za otkup. To bi dakle trebao biti mađarski interes. A hrvatski bi interes trebao biti da nisu naftna polja u procjeni pa da Ina vrijedi manje i da mi za to platimo manje. U tom trgovačkom smislu postoji mnogo tih caka o kojima se puno ne zna. Mi ne znamo kako se vode pregovori o otkupu dionica Ine od MOL-a, želi li to MOL uopće prodati. Ina jednostavno treba izaći sa strategijom povratka u Siriju, a onda diplomacija treba u tome pomoći. Tu može pomoći i hrvatska i mađarska diplomacija, koja je vrlo kvalitetna i sveprisutna tako da u Siriji sigurno imaju isto dobre pozicije – naglasio je Štern.

Da je odluka hrvatske Vlade o potpunom povlačenju iz Sirije bila isključivo politička, a ne sigurnosna, uvjerio sam se i sam kada sam godinu dana nakon povlačenja posjetio Inina naftna polja Jihar, Jazal i Mazrur, na koja sam stigao bez ikakvih problema jer je cijeli teritorij bio pod kontrolom sirijske vojske. U vrijeme kada sam bio na tim poljima, proizvodnja se smanjila na 70%, ali je proizvodnja išla dalje sve do 2016. godine kada je teroristička organizacija Islamske države nakratko zauzela ta naftna polja. Nažalost, danas na sirijskim naftnim poljima zarađuju svi osim Hrvatske. SAD na čelu s Donaldom Trumpom zarađivao je milijune dolara mjesečno od nafte u Siriji. Iako je Trump najavio u listopadu prošle godine povlačenje svojih snaga sa sjevera Sirije, zadržao je ipak oko 500 vojnika za “čuvanje naftnih postrojenja” na području najvećeg sirijskog naftnog polja Al-Omar u regiji Deir ez-Zor, odakle su Amerikanci svakodnevno otimali sirijsku naftu. Veliku korist od sirijskog crnog zlata imaju i Rusija i Iran, pa i Turska, pod čijom je kontrolom dio istočne Sirije, gdje se nalaze velika nalazišta nafte. Rusija i Sirija potpisale su sporazum o energetskoj suradnji 2018. godine kojim je sirijski predsjednik Bashar Al-Assad dao Vladimiru Putinu i Rusiji ekskluzivna prava na obnovu sirijskog sektora nafte i plina. Sektor nafte i plina presudno je doprinio prihodima sirijske vlade iako su njegove rezerve male u usporedbi s rezervama drugih zemalja na Bliskom istoku. Proizvodnja nafte u zemlji propala je početkom sukoba 2011. godine. U 2008. godini, Sirija je proizvodila 406.000 barela dnevno (bpd) prema britanskom naftnom statističkom pregledu svjetske energije za 2019. godinu. U 2011. godini proizvodnja je pala na 353.000 bdp pa onda 2018. na samo 24.000 bdp, što predstavlja smanjenje od više od 90%. Iran, kao i Rusija, danas kontrolira dobar dio naftnih i plinskih polja jer su Iranci, osim vojno i financijski, pomagali i pomažu Basharu Al-Assadu i njegovoj vladi. Prema neslužbenim izvorima, Iran mjesečno daje šest milijardi dolara sirijskoj vladi za plaće svih zaposlenika i vojnika. Stoga danas Iran, kao i Rusija, ima ekskluzivno pravo na sirijska naftna polja koja su pod kontrolom Bashara Al-Assada i sirijske vojske.

U godinama nakon Inina povlačenja sirijske su naftne kompanije bez previše problema preuzele upravljanje nad postrojenjem i cijeli se Damask grijao bezbrižno plinom iz Inine sirijske rafinerije.

Inina naftna polja pretrpjela su i dosta oštećenja nakon što je sirijska vojska, potpomognuta libanonskim Hezbollahom i iranskom Revolucionarnom gardom, 2016.godine povratila naftna polja iz ruku terorističke organizacije Islamske države, koja ju je držala neko vrijeme i koja je također imala velike prihode, na desetke milijuna dolara od pretprodaje nafte i plina iz Ininih bušotina. ISIL je prije povlačenja minirao i zapalio dio postrojenja, međutim, šteta je ubrzo sanirana uz pomoć stručnjaka iz Irana i Rusije.

Sirijski je rat pri kraju i vode se veliki pregovori oko mijenjanja Ustava koji je preduvjet međunarodne zajednice za ukidanje sankcija Sirije, što bi značilo širom otvorena vrata za povratak Ine u Siriju. Pitanje je je li Hrvatska, kao država, pokazala interes za povratak u Siriji? Ako jest, to će uvelike ovisiti i o partnerima sirijskoga predsjednika Bashara Al-Assada, Rusiji i Iranu, koji drže pod svojom kontrolom velik dio naftnih polja, uključujući Inina.

Hrvatska slijedi EU

U travnju 2017. godine, u neslužbenom razgovoru sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, prije intervjua upitao sam ga za sudbinu Ininih naftnih polja i mogući povratak u Siriju. Al-Assad je bio odrješit i otvoreno kazao: ”Hrvatska je prijateljska zemlja, sljedbenica Josipa Broza Tita, koji je bio naš idol i prijatelj. Što se mene osobno tiče, iako je Hrvatska prekršila Međunarodni dogovor i sporazum, ja nemam ništa protiv, ali to sve moramo razriješiti s našim partnerima Rusijom i Iranom.” Al-Assad je tada upitao zašto Hrvatska, ako je zainteresirana, ne pošalje izaslanika i pregovara o povratku naftnih polja te je izrazio razumijevanje za to što Hrvatska kao članica EU mora slijediti njihove odluke o embargu i sankcijama nad Sirijom.

“Mogu garantirati da nitko neće saznati da je bilo tko dolazio, ali neka nekog pošalji i pokažu interes za svoja polja. Svaki dan u ovu mi palaču dolaze izaslanici iz zemalja gotovo svih članica EU pregovarati o svojim interesima u našoj zemlji. Pa čak dolaze i iz Amerike”, kazao je tada Bashar Al-Assad dajući do znanja kako je zapravo sve u rukama Hrvatske.

Posrednička zemlja

Koliko je hrvatska Vlada zainteresirana za Inina naftna polja u Siriji? Izvor iz hrvatske Vlade, koji želi ostati anoniman, nam je kazao kako “država, kao dioničar Ine, a osobito imajući na umu njezinu stožernu ulogu u energetskoj sigurnosti Hrvatske, ima izražen interes da Ina posluje uspješno.”

“Vlada podupire Inu da svoje poslovanje razvija kako na domaćem tako i na stranim tržištima, u čemu je Ina nedavno ostvarila bitan iskorak potpisavši ugovor za novu istražnu koncesiju u Egiptu. U tom smislu, iako je pitanje Inine imovine u Siriji prije svega komercijalno te je u nadležnosti Ine kao kompanije, Vlada snažno podupire rješavanje tog pitanja te će u tom procesu podržati Inu i njezina nastojanja za povratom imovine. Hrvatska je svjesna da sankcijski režimi u odnosu na Siriju koje su uveli Ujedinjeni narodi, Europska unija i SAD trenutačno onemogućuju ostvarenje punog povrata imovine, no država nastavlja usko surađivati s Inom na stvaranju preduvjeta za ostvarenje tog cilja”, kazao je za Večernji list izvor iz hrvatske Vlade.

Kako doznajemo, jedna velika regionalna bliskoistočna sila, koja ima utjecaj na sirijskog predsjednika Bashar Al-Assada, želi pomoći Hrvatskoj da vrati svoje radnike na Inina naftna polja.

“Želimo biti posrednici između Hrvatske kao države i sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, da se Hrvatska ponovno vrati na svoje bušotine jer svi su preduvjeti stvoreni”, kazao nam je izvor iz te bliskoistočne zemlje ističući kako je sada na potezu Hrvatska.

– Hrvatska država nema energetsku strategiju, ona je drugorazredna u odnosu na strategiju MOL-a, i nemamo ljude na tim položajima koji bi donosili odluke – kazao je Davor Štern ističući kako treba imati ljude koji će hrabro i beskompromisno donositi odluke.

– Kada su se kupovala ta naftna polja u Siriji, ja nisam znao ništa o tome. Bio sam jednom u Damasku, i nisam direktno pregovarao o tome. Međutim, kada sam bio generalni direktor, Marijan Pejčić je bio direktor Naftaplina, koji je jako zagovarao odlazak tamo, i on je mene danonoćno podsjećao na to: “Davore, trebamo ići u Siriju, dobra perspektiva, geološki pokazatelji su vrlo dobri, naši su stručnjaci izračunali da tamo imaju velika nalazišta...” Ja sam, vjerujući svojim ljudima, potpisao ugovor sa Sirijcima te smo pokrenuli posao. Na takvim mjestima kao što su rukovodstvo Ine, HEP-a, velikih sustava u Hrvatskoj, trebaju biti ljudi koji imaju na neki način podršku politike jer su to još državna poduzeća, ali isto tako moraju imati svoje “ja”, moraju imati dovoljno znanja i povjerenja u svoje suradnike da donesu krucijalne odluke koje politika ne može donijeti jer nije za to kvalificirana. Kada sam bio u Nadzornom odboru, tada on nije imao nikakvu snagu... Nas je bilo više tada, Gordana Sekulić, Damir Vanđelić i Maja Rilović, predstavnica radnika, i mi nismo imali nikakvu mogućnost utjecaja na rad uprave koja je tada bila većinski mađarska s predsjednikom uprave Zoltanom Aldottom koji je direktno odgovarao direktoru MOL-, Zsoltu Hernadiju. Tamo nisam imao s kim razgovarati jer sam već bio praktički na odlasku iz Nadzornog odbora. Došao je na vlast Zoran Milanović i mene su odmah nakon toga smijenili. Nakon mene je došao Siniša Petrović, pravnik koji nikada nije imao veze ni s Inom ni s naftom ni gospodarstvom. Nažalost, eto, tako to ide – zaključio je Davor Štern.