Sirijski književnik čeka azil u Hrvatskoj: Terorizam nema veze ni s jednom vjerom

Među nekoliko stotina izbjeglica i tražitelja azila u hotelu “Porin” u Zagrebu, nalazi se i sirijski književnik i pjesnik 55-godišnji Zaulke Fel Said, koji je prije osam mjeseci vraćan iz Austrije u Hrvatsku. Said je u Damasku završio akademiju i danas je član udruge arapskih pisaca.

Dosad je objavio desetak romana i zbirki. Njegovi najpoznatiji romani i zbirke su „Žena na tronu brige“, „Poslije mene nema ljubavi“, „Moja sloboda“, “Vjernost“, “Moja je majka sunce koje ostaje“. Unatoč životu u teškim uvjetima izbjeglištva i neizvjesnosti, Said za to ne mari već i dalje piše, ali i uči hrvatski. Kaže da je njegovo pisanje poezije njegov identitet, osobna iskaznica.

U razgovoru za Večernj list, Zaulke Fel Said govorio je o poeziji, životu u Zagrebu..., ali nije htio ulaziti u politiku i ono što se događa u Siriji. Svoje stavove o tome ne želi iznijeti u javnost jer, kako kaže, on je pjesnik i želi da ga svi vole i čitaju. Za razliku od poezije koja ljude spaja, politika ih razdvaja.

Kako ste i zašto došli u Hrvatsku?

Prije rata u Siriji često sam putovao, tako me početak rata zatekao u Ukrajini. Kao pjesnik volio sam puno putovati. Ne možete dobro pisati poeziju ili roman ako ne vidite ljepotu svijeta. A tada sam u Ukrajini preko noći od turista postao izbjeglica. Naravno, bio sam ondje dok mi nije istekla viza. S obzirom na to da se nisam mogao vratiti u Siriju, tražio sam azil u Ukrajini, ali mi je zahtjev odbijen. Bio sam prisiljen otputovati u Tursku i ondje se pridružiti ostalim sirijskim izbjeglicama. Zajedno s njima morem sam došao do Grčke i dalje tzv. balkanskom rutom do Hrvatske. I, evo me sad tu.

Kako vam je u Zagrebu? Život vam se promijenio preko noći! Živjeli ste raskošno i puno putovali, a danas živite u hotelu “Porin” punom izbjeglica u kojem su uvjeti jako loši?

O životu u hotelu “Porin” neću kukati kao ostali izbjeglice koji stalno govore da je život ondje nemoguć. Ako smo pobjegli od rata, nama je bitna sigurnost, a to ovdje imamo. Što se tiče djelatnika u “Porinu”, oni su izvanredni. Čine moguće i nemoguće kako bi nam olakšali život. No izuzetno mi je težak život s izbjeglicama, to su ljudi različitih karaktera, s njima ne mogu razgovarati o poeziji, književnosti, ideologiji i mnogim drugim stvarima. To mi teško pada. Naravno, ne mogu se spustiti na nivo njihova razmišljanja i upuštati se s njima u raspravu. Zato se osjećam osamljen i jako mi je teško.

Koliko ste dugo u Hrvatskoj i dopada li vam se naša zemlja?

Sada sam već punih osam mjeseci u Hrvatskoj. Prije toga bio sam u Austriji, ali sam vraćen ovdje. Nisam imao priliku vidjeti cijelu Hrvatsku, ali ono što sam vidio je predivno. Sumnjam da ima netko tko dođe u Hrvatsku, a da se ne zaljubi u vašu zemlju. Najviše me fascinira jednostavnost i otvorenost ljudi, vole kulturu, poeziju, umjetnost... Hrvatski je narod civiliziran i ovdje nisam imao nikakvih problema.

Vidim da imate nekoliko svojih romana i zbirki poezije, zar ih uvijek nosite sa sobom?

Nosim ih svuda kamo idem. Oni su moj identitet, povijest, istina i moja opstojnost. Oni su moje uspomene, prošlost, sadašnjost i budućnost.

Koliko ste do sada izdali romana i zbirki i o kojim temama pišete?

Imam šest romana i četiri zbirke. Napisao sam i knjigu kritika poezije. Teme mojih djela su ljubav, ljepota, priroda, majke i domovina.

Koje su karakteristike arapske poezije?

Stara je više od dvije tisuće godina. Volim je usporediti s drvetom koje raste i širi se. Poezija je danas identitet arapske nacije. Goethe, veliki njemački filozof, književnik i mislilac, najbolje je opisao arapsku poeziju rekavši da ima visok nivo i kvalitetu koju nije pronašao ni u jednom drugom jeziku. Također, kada naučite arapski jezik, u toj poeziji možete spajati riječi s dušom, radi čega je on arapsku poeziju smatrao najboljom.

Zbog čega arapska poezija, koja je toliko stara, nije došla do izražaja, osim pojedinih pjesnika?

Odgovor je jednostavan: krivo je Osmansko Carstvo koje je zaposjelo našu zemlju. U to je vrijeme došlo do potpunog kolapsa, ne samo poezije nego i naše povijesti. Morali smo provoditi njihove misli, kulturu i jezik, čak i poeziju. I naše buduće generacije imat će puno problema i opet će se naša poezija izgubiti. Nakon što smo se oporavili od te okupacije, danas imamo terorističku organizaciju koja ubija u ime vjere. Ti teroristi, koji nemaju veze s islamom, smatraju da je poezija, a najviše ona koja govori o ljubavi, bogohuljenje. Mnogi su pjesnici i književnici ubijeni jer su ih teroristi smatrali nevjernicima zbog pisanja poezije o miru, ljubavi, toleranciji i civilizaciji.

Uspijevate li pisati u izbjeglištvu, u hotelu “Porin”?

Naravno. Pišem knjigu čija se radnja može pretočiti na kazališne daske. Govori o terorizmu koji je danas postao najveća i najopasnija zaraza na svijetu. Knjigu sam nazvao „Terorizam od sadašnjosti pa nazad do njegovih korijena“ i u njoj analiziram uvjete i razloge postanka terorizma, kako i na koji način koristi vjeru, primitivizam i netolerantnost. Radim paralelu između prave vjere i vjere kakvu prezentiraju teroristi. Ni jedna vjera ne poziva na zločin i teror. Također, pokušavam odvojiti vjeru i politiku jer smatram da je vjera osobna stvar svakog čovjeka i da je važno da odnos između te osobe i Boga bude izravan, pošten i iskren. A politika znači uvijek različite interese, mijenja se iz sata u sat, iz dana u dan... U politici mijenjate boju, ideologiju, stavove, a u vjeri, o kojoj ja govorim, uvijek ste isti – iskreni i pošteni.

Dakle terorizam nema veze ni s jednom vjerom, on ima sto vjera, a vode ga i usmjeravaju političari kako im odgovara. I zato danas imamo to što imamo. Želim naglasiti da sekularizam i liberalizam, kao i osobna sloboda čovjeka, vode prema obrazovanju, kulturi, umjetnosti, a u konačnici prema miru i ljubavi. Pišem još i roman „Ljubav ispod nule“ u kojem opisujem osjećaje izbjeglice, strah od budućnosti, te najviše strah od terorizma čija se ideologija širi među izbjeglicama, dok taj čovjek samo želi govoriti o ljubavi, nadi i miru.

Koje su vaše ambicije za budućnost?

Najveća je da živim u miru i daleko od terorizma. Kao i svaki pjesnik i književnik, želim da moje knjige ugledaju svjetlo dana. Volio bih da mi se ispuni želja od djetinjstva, od kada sam počeo pisati, da moje knjige i poeziju ljudi čitaju i nakon moje smrti, da mene i moje stihove spominju zaljubljeni.

Sada ste tu u hotelu “Porin” i zatražili ste politički azil. Ako ga dobijete, što ćete raditi?

Jezik nikada nije bio barijera. U ovih osam mjeseci u Zagrebu polako učim hrvatski jezik. Želim nastaviti gdje sam stao, pisati... Dobijem li azil, naravno da ću biti lojalan građanin. U Hrvatskoj mogu napisati puno dobre poezije jer Hrvatska je predivna zemlja, a nas pjesnike inspiriraju ljepote mora, planina, rijeka…