I tako, doista smo veličanstveno proslavili poraz u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu. Drugi na svijetu, nesumnjivo je to sportski uspjeh, ali je isto tako nesumnjivo da smo izgubili ključnu utakmicu na turniru. Suze igrača nakon nje pokazuju kako su oni jedini bili svjesni što se dogodilo. Pogotovo jer su bili nimalo inferiorna, ali ipak nemoćna ekipa u srazu s mudrošću strategije.
Ne znam bi li se toliko proslavljalo i, recimo, drugo mjesto Gorana Ivaniševića ili Sandre Perković, no to sada i nije toliko važnu, pogotovo u situaciji kulture koja je oko slavlja poraza ionako ustoličila cijelu jednu religiju. Jer ako je notorna egzekucija postala pobjedom života nad smrću, onda i poraz u finalu nogometnog turnira može još lakše postati dio nacionalnog placebo-efekta optimizma.
10 Top hitova Vatrenih: Evo zašto ih volimo još više:
Naravno, ništa loše nije u tome da se ljudi vesele i bilo bi dobro da nam je to svakodnevica, ali poruke su i pretjerana očekivanja koja se žele ustoličiti kao nova društvena paradigma neumjesni, dok nova pravila ponašanja kojih bismo se trebali pridržavati u svom ekskluzivitetu postaju i opasna. Ne znam što bi trebalo značiti da je zahvaljujući reprezentaciji ostvareno jedinstvo koje trebamo nastaviti. Iskreno rečeno, ja to jedinstvo ni u čemu, osim u iznenadnom fanatičnom navijanju za dečke koji iznenada pobjeđuju, ne mogu vidjeti. Čuditi se tome da smo navijali za reprezentaciju Hrvatske priblesavo je jer za koga ću navijati ako ne za Hrvatsku.
Priblesava je i plima tog navijanja koja se dizala kako su pobjede iz čuđenja prerastale u nacionalne apetite. Niti je Hrvatska nakon SP-a drugačija, niti predsjednica nakon njega može niže pasti (doduše, pričekajmo), niti je ostvaren bilo kakav snažniji stupanj društvenog jedinstva kojim bi se mogao proglasiti povijesni preokret posrnulog društva i povampirene države. Jedinstvo, kako ga se danas interpretira, više naginje jednoumlju unutar kojeg se, jasno, ne misli na solidarnost, nego na dokidanje prava na različitost u promatranju, analiziranju i kritiziranju jedinstveno lošeg stanja u Hrvatskoj.
Građani pozivaju: Morate zadržati Dalića:
Zato je i pretenciozno od samih nogometaša da preuzmu zasluge, a time i odgovornost za čudesno ozdravljenje zajednice jer, neka se ne zavaravaju, ovih 500 “milijuna” ljudi koji su ih dočekali u Zagrebu i u drugim mjestima nisu ih došli slaviti, oni su im se došli ispričati i umiriti vlastite savjesti jer na početku turnira 98 posto najfrenetičnijih nije uopće vjerovalo u njih. A sada je trebalo otkinuti okrajak pobjede i njime zadovoljiti permanentni osjećaj praznine u želucu.
No, vratimo se na jedinstvo kroz solidarnost što je oksimoronski koncept u kapitalizmu, sustavu koji nas uvjetovano uči da je jedina božanska ispravnost to što su svi prepušteni sami sebi i tržištu. Ako smo stvarno dosegli iznenada toliki stupanj jedinstva, ako to nije samo šuplja floskula, znači li to da će sto tisuća ljudi posve svjesno i solidarno prosvjedovati ili slaviti pad mirovinske reforme? Da ćemo isto takvim slavljem zatražiti da reforma školstva ne postane ubojicom posljednjih znanja? Hoćemo li u jednom od takvim „slavlja“ na ulicama zatražiti manje poreze, neuvođenje poreza na nekretnine, oslobađanje građana od nacije?
Odgovori na ovo nisu nepoznanica s obzirom na to da se ništa od toga neće dogoditi. Jer da bismo mogli govoriti o jedinstvu društva, da bismo mogli najaviti „novu Hrvatsku“ ili drugu republika, ma što to značilo, ovom društvu ne treba euforija, nego katarza. Iz nogometne euforije neće se dogoditi nikakva katarza, neće se okrenuti socijalna matrica koja će prisiliti društvene elemente da zajednički potraže rješenje kako će pojedinac živjeti bolje.
Do pojedinca se u ovom neće i ne smije stići kad isključivo zadržavanje na kolektivu sublimira smisao Pirovih pobjeda u kolektivnu hipnozu razorno nedorasle veselosti. Agresivnost s kojom nam se tumači model jedinstva samo je mali korak do stupnja u kojem će se u politički diskurs ponovno uvesti i bratstvo, ovaj put kao bratstvo i jedinstvo unutar iste nacije. Ako je ono između više naroda i narodnosti bilo sinonimom totalitarizma, kako će se definirati bratstvo i jedinstvo unutar samo jedne nacije? I još nešto. Opasati nogometne reprezentativce opasačem heroja, za koji su im zakvačene fišeklije s municijom bespogovornosti, potpuno je nerazborito. Ne zato što ovi dečki nisu majstori u domeni nogometne lopte. Upravo suprotno, tom njihovom majstorstvu svaki naklon, kao i njihovom tihom donatorskom radu.
No, pravi heroji u Hrvata za mene su ljudi koji ustaju svakog jutra i odlaze na posao na kojem zarađuju tri tisuće kuna mjesečno i njima prehranjuju obitelji. Nitko od njih nikada neće biti dočekan ni na kojem trgu, niti će se društvo, o politici da i ne govorim, na bilo kojoj razini pokušati identificirati s njima, slaviti ih i pokazivati za primjer. Neće se znati za njihove utakmice jer oni i ne igraju po grupama, oni svakog dana igraju na ispadanje, njima su kvalifikacije njihovi životi. Mogu li oni ujediniti naciju? Mogu li se oko njihovih majstorija u preživljavanju isprepletati nacionalni mitovi? Može li Hrvatska biti nova, drugačija i bolja ako njima i njihovoj djeci ne omogući miran i zadovoljan san, a ne grčevitu neizvjesnost egzistencijalnih produžetaka? Ima li država tu namjeru i nacija tu obvezu?
Jedino što izvire iz ovog smiješnog uratka, osim manjka talenta, jest osjećaj manje vrijednosti autora. Tragično jadno.