Vlado je moj prijatelj. Ako ćemo pravo, bio je prijatelj mojih roditelja, a kako njih više nema, ostao mi je nekako u amanet. Vlado ima 76 godina, ali govori kako je u 77. te da će uskoro navršiti 80. Jasno, ako je dočeka. Uglavnom, Vlado ubrzavanjem vlastitog starenja želi živjeti ispred svog vremena. Vlado je već više od desetljeća umirovljen, što znači da živi na moj račun, premda on tvrdi da živi od svog minulog rada. Ima nešto iznad 3000 kuna mirovine, što on definira kao “sistem mi daje točno onoliko koliko treba ne meni, nego koliko treba samom sistemu vratiti da sistem preživi.” Vlado si od mirovine ne može priuštiti gotovo ništa više osim režija i sve oskudnijih obroka. U šali će reći kako ga je profesura odavno disciplinirala pa i ne zahtijeva ništa od onog što je u životu ionako morao propustiti. Ne pamti kada si je kupio nešto od odjeće. Posebno strahuje kad ulazi u apoteku i kad prolazi kraj kontejnera.
Za jedno i drugo ima sve manje ponosa. Vlado ima i kćer i unuke, ali ne viđa ih često. Unucima od mirovine ne može kupiti PlayStation pa im nije pretjerano zanimljiv. Ne zamjera im, niti ih doživljava kao male materijaliste, nego se prisjeća i svog djetinjstva kada su mu djedovi i bake bili dosadni. Vlado se razveseli unucima kad ih vidi, oni se razvesele kada vide njega. Između toga prođu i mjeseci bez kontakata. Vlado se nerado okreće iza sebe. Kaže da mu to nema smisla. Što imam tražiti u prošlosti? Ono što sam propustio ili opravdanje za propuste, pragmatičan je. Nije zabrinut ni za budućnost kad je, kaže, sve ambicije sveo je na odrađivanje od dana do dana. Vlado čak uspijeva, unatoč bolovima u kuku, držati korak s tehnologijom pa je dopustio da mu uvedu kabelsku televiziju i da mu kći kupi pametni telefon. Ne prepametan, napomenuo joj je, jer ne voli strojeve pametnije od ljudi. Vlado je morao svladati internet i prihvatiti mail pa se tako dopisuje s preživjelima iz svoje generacije i s obitelji. No društvenim je mrežama ipak odolio. Obiđem svaki dan pravi Fejsbuk, ploču s osmrtnicama, gdje se sve masovnije okuplja moja grupa, šera Vlado svoju gorko duhovitu dosjetku na koju mu, zbog snage duha, podižem palac gore. No, Vlado to ne može napraviti za razumijevanje ovog vremena. Dohvati ga rezignacija i okreće palac nadolje. U obrazovanju je zatvorio krug da bi si morao priznati da nije ništa naučio. Godine u školi, neprocjenjivo beskorisne. Zemljopis je morao učiti barem dva puta, povijest je višekratno učio potpuno krivo, materinski jezik do danas nije naučio jer ga se normira sumanutim političkim logikama.
Potpuni je poraz doživio, kao prirodnjak, kada je shvatio da ni prirodne znanosti više nisu empirijske ni egzaktne, već ideološki varijabilne. Brojke su arapske, slova latinična, predrasude univerzalne i ono što smo desetljećima u školi učili kao činjenice zbog kojih su ljude prije 400 godina spaljivali jer su se te činjenice usudili javno izreći, ispada da su ti koje su spalili trebali biti satrveni u prah i pepeo, zdvojno klima Vlado. Zgrožen je što baš kad je pomislio da će u 21. stoljeću u miru nezainteresiranom za socijalni grč proživjeti dodijeljene mu godine, morao je shvatiti kako sadržajno živi početak 19. stoljeća. Otvorene rasprave kako je Zemlja ravna ploča, kako fašizam i nacizam nisu najgora zla koja su nam se dogodila, kako solidarnost nije ništa drugo do refleksije slabosti sve su više legitimna i posve javna i od dobrog dijela akademske zajednice prihvaćena gledišta koja izravno oblikuju društvo sutrašnjice. Vlado ne može vjerovati da stupanj razvoja tehnologije nije doveo do besplatnog zdravstva i školstva i da ne akcelerira istim omjerom i razvoj svijesti, nego ubrzava pretvorbu bedastoće u zloću. Vlado kaže da se ne smije razboljeti jer ne može financirati svoju bolest, niti može vjerovati kako su ljudi, ponajprije radnici, olako pristali odreći se ne beneficija, nego minimuma standarda koji im pripada i kojim je stvorena stabilna srednja klasa.
Dosta sam toga mogao zamisliti, ali ne i svijet tolikog raskoraka u kojem će internet, računala i ostale tehnološke aždaje budućnost kreirati po matrici 18. i 19. stoljeća, zaključuje. Vlado je zabrinut i što će njegova djeca, a bogami i unuci, morati raditi puno dulje od njega s puno manjim izgledima ne čak ni za mirovinu ciničnu poput njegove, nego za ikakvu mirovinu. S posla na Fejsbuk, smije se Vlado i pokazuje crnu ploču pokraj koje prolazimo u parku. Kaže mi da je možda dobro da moji starci nisu ovo doživjeli, a ja bih ipak volio da jesu pa da se, bez obzira na povratak u budućnost 19. stoljeća, zajedno šećemo lentom vremena i učimo povijest, zemljopis, političku ekonomiju, sociologiju, astronomiju, jezik prošlosti za koju smo mislili da smo joj pobjegli. Vlado odbija i pomisliti da nije imao sretan život. Svaki je život sretan, reći će, jer mogao si i ne biti, ne vidjeti sva ova čudesa koja je čovjek samom sebi izmislio, mogao si se ne upoznati, kaže. Da, ali većina se i živeći ne upozna, odgovorim mu. Misliš li ti da je to doista život, to da traješ ovoliko kratko, i ne shvativši tko si čak iako neka stoljeća proživiš dvaput?, smije se Vlado i podigne kragnu na pohabanoj jakni, a vjetar dohujao iz prošlosti uskovitla smeće ispod naših nogu.
Nema straha za Vladu, eto on je i internet usvojio, čovjek je otvorenog duha. Puno gore je sa onima koji se nikako ni nakon 30 godina ne mogu pomiriti sa slobodom da se misli i kaže što želi makar to bila i najveća bedastoća, dok god se ne nameće drugima kao jedina istina. Onima koji su bili sretni i spokojni dok je njihovim svijetom vladala samo jedna partija i jedna istina. Takve je duboko za žaliti.