Školski brod ‘Jadran’ treba vratiti HRM-u, ako treba i arbitražom

Školski brod “Jadran” jedan je od najljepših jedrenjaka na svijetu. Tko ga je vidio, počastit će ga tim epitetom. Kao da je bilo danas, sjećam se tog proljeća početkom druge polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Bili smo na najvišem dijelu zgrade u ondašnjoj makarskoj gimnaziji. Zadivljeno smo promatrali visoke dijelove jarbola i jedara “Jadrana” i čim bi završila nastava zaputili bismo se prema brodu. Uživali smo u promatranju svega što se moglo razgledati.

Poslije sam doznao i o njegovoj povijesti. Glavni projektant, autor plana gradnje broda “Jadran“ bio je inženjer Josip Škarica iz Rijeke. Gradnja plovila započela i završena je u Njemačkoj, u Hamburgu, u brodogradilištu Stlken Sohn, a brod je u srpnju 1933. stigao na Jadransko more. Inicijator gradnje bio je splitski ogranak društva Jadranska straža. U lipnju 1925. godine Glavni odbor Društva donio je odluku o nabavi školskog broda. Isto to Društvo jedrenjak je darovalo i na svečan način predalo Ratnoj mornarici u rujnu 1933. godine u Splitu. Ukupan trošak gradnje plovila bio je 622.743 njemačke marke ili 8,407.030 tadašnjih dinara. Zahvaljujući reparacijama isplaćenima ondašnjoj Kraljevini poslije Prvog svjetskog rata i novcu Komande ratne mornarice, 86,4 posto sredstava za gradnju broda osigurala je država. Preostalih 13,6 posto novca osigurali su članovi ogranaka Društva iz mnogih gradova ondašnje Kraljevine. Od tada do 1990. godine brod je korišten kao izuzetno korisno plovilo za obuku. Bio je upisan u Flotnu listu Komande ratne mornarice u doba Kraljevine, potom u Flotnu listu Jugoslavenske ratne mornarice u razdoblju FNRJ/SFRJ. Brod je bio korišten i u civilne svrhe, za obuku, dakle, vojnih, ali i civilnih pomoraca i nautičara. U listopadu 1990. godine brod je iz Splita odvezen na remont u Remontni zavod “Sava Kovačević“ u Tivtu u Crnoj Gori. Uređenje plovila trebalo je potrajati 18 mjeseci. Upravo u tom razdoblju započinju sukobi i agresija na Hrvatsku. Brod “Jadran“ otad je u Crnoj Gori, do dana današnjega nije vraćen Hrvatskoj.

Većina flote u Hrvatskoj

Štoviše, plasiraju se poruke poput, primjerice, one negdašnjeg general-majora JNA Ljubomira Bajića o raketiranju Banskih dvora 7. listopada 1991. Volterovski kazano, ne slažem se s izjavama koje je nedavno iskazao hrvatskim medijima g. Bajić, no njegovo je pravo govoriti i izricati štošta – što je i on učinio. Primjerice, bez imalo okolišanja kaže: “Za mene su svi oni koji su tu državu (SFRJ, op. p.) htjeli da unište, što su je uništili, bili pobunjenici, oružani pobunjenici, znači bila je oružana pobuna, za mene, a zna se kako se s pobunjenicima postupa.“

Ne mogu se, na žalost, prisjetiti koji je od američkih politologa i političara polovicom osamdesetih godina, razgovarajući s političarima SFRJ koji su mu na jasan način dali do znanja da će JNA, u slučaju napada na SFRJ braniti građane i državu, izrekao suvisao stav: “A što ako vas nitko ne napadne?“ Stoga bi general Bajić trebao biti normalniji i savjesniji. Govoriti i pisati kako su granice republika bile definirane već nakon Drugog svjetskog rata, potom kako je Ustavom SFRJ iz 1974. na jasan način navedeno pravo naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, napokon, navesti kako vojska nijedne države ne bi smjela ulaziti u pitanja političke i pravne naravi već biti u prvom redu usmjerena prema zaštiti državnih teritorija i građanki i građana u slučaju napada izvana te navoditi što su i kako radili i dogovarali Slobodan Milošević, Borisav Jović i general Veljko Kadijević početkom srpnja 1991. nužno je i važno, ali u ovom kontekstu kudikamo je važnije razmotriti pitanje školskog broda “Jadran“.

Mnoge događaje u tom razdoblju moguće je, potrebno i nužno sagledavati i istraživati. Primjerice, događaji početkom, sredinom i krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća, zbivanja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, u sadržaju Strategije nacionalne bezbednosti Republike Srbije naznačeni su kao građanski sukobi i ratovi. Dakako, sukobi i borbe u tom razdoblju imali su i karakter građanskog rata. No, sasvim je jasno i očito da su angažmanom pripadnika i jedinica ondašnje vojske SFRJ, događanja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, nakon toga i na Kosovu bili napad i agresija na prostore tih država i sasvim je normalno da su države branile svoje teritorije i svoju neovisnost. Mnoge od svojevrsnih poruka, primjerice i sve ono što je novinarki Branki Mihajlović svojedobno iskazivao Borisav Jović, netočne su i neprecizne. Republike i autonomne pokrajine tadašnje SFRJ imaju na jasan način definirane granice, a referendumi o pravima država na neovisnost održani su u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu te potom, 2006. i u Crnoj Gori. Dakako i gospodin Jović ima pravo iskazivati svoje stavove. No, umjesto jasnog sagledavanja svega onoga što je učinjeno u tom razdoblju, uključujući angažman i napade vojske tadašnje države SFRJ, naznačuje mnoge druge poruke koje su nejasne i nisu normalne, uredne i prihvatljive. Primjerice, građanke i građani hrvatske nacionalnosti žive u Srbiji, Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Mađarskoj, Austriji i brojnim drugim državama. Nijedna od država svijeta nije država u kojoj nema osoba drugih nacionalnosti i u tome nema ništa sporno ni problematično. Jednako tako, mnoge od država Europe i svijeta, primjerice i država članica Europske unije, dandanas imaju neka od neriješenih graničnih pitanja i problema. Države Portugal i Španjolska taj problem nisu riješile do dana današnjega, premda je nastao još početkom devetnaestoga stoljeća. Riječ je o području pod nazivom Olivenza. I u drugim područjima i državama članicama EU ima neriješenih pitanja takve naravi i ona će se rješavati onako kako to usuglase, dogovore i odluče države o kojima je riječ. O porukama i stavovima gospodina Jovića te jednako tako i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i ostalih srpskih političara trebalo bi se izjasniti na jasan i precizan način, što ovom prigodom ostavljam po strani.

Školski brod “Jadran“ izuzetno je zanimljivo plovilo i bit će dobro i važno istraživati sve ono što se događalo od vremena njegova nastanka do danas. Primjerice, u razdoblju Drugog svjetskog rata bio je u Veneciji, ondje nije korišten i dosta je propao. Krajem 1946. dotegljen je iz Venecije u FNRJ. Nedugo potom započeta je temeljita obnova i uređenje broda, što je završeno 1949. godine. U razdoblju od svog nastanka do 1990. brod je bio u Hrvatskoj, u lukama od Dubrovnika, Divulja, Pule i Ratne luke Lora. Mnoga od plovila, još točnije, veliki broj plovila i opreme KJRM potom i JRM bio je baziran u hrvatskim lukama. Sagledavano iz perspektive ondašnje SFRJ, ukupna dužina obale Jadranskog mora države bila je 2092,4 km. Najveći dio obale, 85 posto obalne crte države, bio je dio hrvatske jadranske obale. Sasvim logično je i normalno da je u tadašnjim vojnim lukama najviše brodovlja bilo bazirano na području Hrvatske – 89 posto flote JRM, dok je u crnogorskim lukama bilo bazirano 11 posto flote. U konačnici, nakon razgradnje i rasapa federalne države i događanja tijekom 1991. i 1992., Hrvatskoj je pripalo 15,7 posto flote JRM, a Crnoj Gori 84,3 posto. Treba napomenuti i to da plovila i vojno osoblje ondašnje JRM odlaze s otoka Visa i Lastova tek krajem svibnja 1992. godine i bivaju stacionirani u lukama Crne Gore.

Važno je istaknuti i što je bio povod gradnji i nastanku školskog broda “Jadran“. U razdoblju Kraljevine otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, Istra i Zadar, shodno Rapalskom ugovoru utvrđenom u studenome 1920., bili su Italije. Svaka država, bila to ondašnja Kraljevina, potom FNRJ/SFRJ ili pak današnja Republika Hrvatska, mora imati ratnu mornaricu i imati mogućnost čuvanja i obrane svojega mora, obale, obalnoga pojasa i otoka. Istra, Zadar, Cres, Lošinj i Palagruža, nakon završetka Drugog svjetskog rata, postaju dijelovi ondašnje države i SRH, a ratna mornarica nastavlja svoje radove i poslove.

Zanimljivo je spomenuti zapovjednike broda “Jadran” u razdoblju od 1933. do 1991. godine. Ukupno ih je bilo 16, 14 Hrvata, jedan Slovenac i jedan Srbin (u razdoblju od 1988. do 1991. zapovjednik je bio poručnik, po nacionalnosti Srbin, rođen u BiH).

Za obuku pomoraca

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske krajem listopada 2012., zahvaljujući brojnim suradnicima i autorima, napravilo je tekst “Bijela knjiga o školskom brodu ‘Jadran’“. Jedan od autora teksta je prof. dr. sc. Vladimir Đuro Degan, koji jasno navodi što bi se i na kakav način moglo i moralo riješiti. Bez obzira na to što su države sljednice bivše SFRJ 2001. potpisale Ugovor o pitanjima sukcesije te je Zakon o potvrđivanju Ugovora usvojen u Hrvatskom saboru 2004., činjenica je da su države sljednice do dana današnjega napravile vrlo malo toga što je povezano s pitanjem sukcesije vojne imovine. Vladimir Đuro Degan na jasan način naglašava kako je Ugovorom, člankom 3., u točci (1) naznačeno: „Materijalna pokretna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriju SFRJ prelazi na državu sljednicu na čijem se teritoriju nalazila na dan na koji je potonja proglasila neovisnost“. Članak 4. jasno naznačuje, navodi dalje profesor Degan, da: „Bez obzira na stavak (1) članka 3. ovoga Aneksa, materijalna pokretna državna imovina SFRJ koja je bila dio vojne imovine te države podliježe posebnim aranžmanima koje će međusobno dogovoriti zainteresirane države sljednice“. Bez obzira na sastanke i dogovore predstavnika zemalja sljednica, primjerice, u Beogradu, u rujnu 2009., ili pak na osnivanje povjerenstva za rješavanje imovinskih i drugih srodnih pitanja između Republike Hrvatske i Crne Gore, što je učinila Vlada RH, do dana današnjega pitanje školskog broda “Jadran“ nije riješeno.

Što se događalo u tom razdoblju devedesetih godina prošlog stoljeća na područjima Republike Hrvatske, u Slavoniji, Vukovaru, potom na kninskom području i u Škabrnji, na mnogim područjima Hrvatske, napose u današnjoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji potrebno je i važno je sagledavati i istraživati. Primjerice, početkom listopada 1991. pripadnici ondašnje vojske započinju napad na jug Dalmacije, Dubrovnik i šire dubrovačko područje, a crnogorski politički dužnosnici Momir Bulatović i Branko Kostić obilaze jedinice okupatorske vojske, jedinice angažirane na dubrovačkom ratištu. Sasvim je jasno i nedvojbeno da su događanja u tom razdoblju napad i agresija na Republiku Hrvatsku.

No, pitanje školskog broda “Jadran“ i danas je otvoreno pitanje. Moguće je provesti i međunarodnu arbitražu ili tražiti da o tome odluči međunarodni sud. S obzirom na vrijednost broda (oko 4 do maksimalno 5 milijuna eura) te napose na činjenicu da je riječ o brodu koji je bio stacioniran u hrvatskim lukama te je riječ o hrvatskom brodu i hrvatskom vlasništvu, bilo bi ipak najbolje i najsvrsishodnije to pitanje riješiti dogovorom Republike Hrvatske i Crne Gore. S jedne strane sasvim je logično i normalno da država, u ovom slučaju Republika Hrvatska, vodi računa i sagledava svoja prava i prava svojih građana te rješava ta pitanja i probleme. Jednako tako, Republika Hrvatska bez imalo oklijevanja pomagala je i pomaže državama koje zatraže pomoć bez obzira na to je li riječ o političkim, ekonomskim, sigurnosno-obrambenim i drugim poslovima ili o pomoći u slučajevima poplava, požara ili nekih drugih događanja. Sredinom prošle, 2017. godine Crna Gora, uz jasnu i neprijepornu potporu RH postala je članica NATO-a, a Republika Hrvatska podržavala je i podržava usmjerenost Crne Gore prema članstvu u Europskoj uniji. Nadamo se zato i vjerujemo da će školski brod “Jadran” uskoro biti brod Hrvatske ratne mornarice i koristiti za obuku vojnih i civilnih pomoraca i nautičara Republike Hrvatske, kao i pomoraca i nautičara Crne Gore i ostalih država koje to budu željele.