Škverovi privatni, a i dalje ne mogu bez države

I zadnje potpore od gotovo 2,8 milijardi kuna isplaćene su brodogradilištima koja su bila u državnom vlasništvu. Uz probleme koje ima Uljanik grupa i zahtjeve za državnim jamstvima iz Brodosplita jasno je da hrvatska velika brodogradnja neće moći živjeti bez državnog novca ako ne učini dubinske promjene. Strateška industrija, kako joj se tepalo donedavno, nije konkurentna već desetke godina. Država je izdašnim transferima održavala privid da se može nastaviti dalje, a sada kada se povlači iz tog sektora, upitno je tko će na tržištu preživjeti. Podatak o 30,6 milijardi kuna potpora i novca danog za sanacije od 1992. do 2017. govori dovoljno o tome koliko je brodogradnja generirala minusa u poslovanju na temelju biznis-modela koji je zadržavala od osamostaljenja Hrvatske.

4000 radnih mjesta manje

Taj je novac uliven u škverove kako bi se zadržalo desetak tisuća radnih mjesta. U konačnici u pet velikih brodogradilišta ostalo je nešto više od 7500 radnika pa je zapravo, unatoč desecima milijardi kuna pomoći, izgubljeno manje od četiri tisuće radnih mjesta. Prema procjenama Europske komisije, za otvaranje jednog radnog mjesta nužno je ulaganje od 40.000 eura, a procjene iz svijeta poduzetništva sugeriraju da održivo radno mjesto stoji i do 100.000 eura. Novcem koji smo uložili u brodogradnju, dakle, Hrvatska je od 1992. do danas mogla otvoriti najmanje 40 tisuća radnih mjesta, pa i do 100 tisuća održivih radnih mjesta. Postavlja se opravdano pitanje je li politika smirivanja socijalnog mira u škverovima bila potpuno pogrešna ili je valjalo držati na životu industriju koja je uvećavala statistiku o izvozu hrvatske industrije. Kako je riječ o političkoj, a ne ekonomskoj odluci ne treba se služiti ekonomskom već političkom logikom, ali u jednom trenutku se mora podvući crta. Činilo se da je taj trenutak bio 2012. kada je Vlada prelomila i odlučila privatizirati škverove, ali se po raspletu događaja ipak čini da se od politike održavanja brodogradnje neće odustati. Uljanik grupa, koju sada čine dva velika brodogradilišta – Uljanik i riječki 3. maj – nedavno je ponovno dobila 96 milijuna eura vrijedna jamstva, ali uz obvezu da u roku od šest mjeseci dokapitaliziraju kompaniju za 300 milijuna kuna i pronađu strateškog partnera. Zasad ne ide glatko. Naime, dioničari pulskog brodogradilišta Uljanik sredinom veljače donijeli su odluku o dokapitalizaciji kompanije, čime su stvorili formalnu pretpostavku za promjenu vlasničke strukture, a moglo se čuti i da bi novi vlasnik mogao uložiti oko 100 milijuna eura u osnovno poslovanje. Ipak, dosad su pisma namjere o ulaganju u Uljanik pokazali Danko Končar, odnosno njegova tvrtka Kermas energija, i talijanska Palumbo Grupa, dok su talijansko brodogradilište Fincantieri iz Monfalconea i nizozemska Damen Grupa u obilasku pulskog škvera te službeno još nisu poslali pisma namjere. Končarova Kermas energija već je privatizirala jedan škver, i to Brodotrogir, ali otkad su ga preuzeli, trogirski škver znatno je smanjio prihode, odnosno volumen poslovanja. Tako je prije privatizacije škver poslovao s 2,1 milijardu kuna prihoda, dok su u 2016. prijavili tek 149 milijuna kuna prihoda. Broj zaposlenih je gotovo prepolovljen. Ipak Končar je optimističan i tvrdi da bi sinergijom triju velikih brodogradilišta postigao veću profitabilnost poslovanja. Naime, iz tvrtke su svoj interes objasnili riječima da brodogradnju Uljanik grupe vide kao dio integracije Brodotrogira i jednog ili više europskih brodogradilišta.

Najviše dobio Brodosplit

– Takvim načinom je lakše doći do kvalitetnih ugovora za gradnju visokosofisticiranih brodova te sinergijskim efektima polučiti rezultate koji će osigurati dugoročnu održivost cijelog sustava – objasnili su svoj interes za industriju. Iako Končar tvrdi da Brodotrogir radi bez potpora dulje od dvije godine, iz Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta su za restrukturiranje Brodotrogira od 2012. do 2017. isplatili 455 milijuna kuna tom škveru. Uljanik grupa pak je u istom razdoblju dobila više 847 milijuna kuna koje su otišle u 3. maj jer Uljanik nije dobivao potpore u sklopu plana restrukturiranja iz 2012. Kroz isti plan splitsko je brodogradilište koje je kupio Tomislav Debeljak, odnosno njegova kompanija DIV na račun dobilo najveći transfer, odnosno čak 1,5 milijardu kuna. Plan restrukturiranja težak je dakle oko 2,8 milijardi kuna, prema podacima o transferima resornog ministarstva, a bez tog novca očito će im poslovanje biti otežano. Diljem Europe brodogradilišta se teško nose s konkurencijom iz Južne Koreje, ali naročito Kine, u kojoj se brodovi grade jeftinije i brže. Europa ima oko 150 velikih škverova, a u tom sektoru je zaposleno tek 120 tisuća ljudi. U odnosu na tržište od 500 milijuna stanovnika to su promili. Isto je i u Hrvatskoj jer današnji broj zaposlenih u velikim brodogradilištima čini tek 0,5 posto zaposlenika u Hrvatskoj. Je li odgovor na problem s konkurentnošću pronalazak druge tržišne niše, odnosno gradnja visokosofisticiranih plovila, koja se brže mogu proizvesti, ili u remontu po kojem je Hrvatska prepoznata u Europi, pitanje je za buduće vlasnike, ali je razvidno da intervencija države u ovaj sektor mora prestati jer nije postigla kvalitetne rezultate. Analiza makroekonomista Ante Baje, Marka Primorca i Martina Hanicha iz ožujka 2016. pod nazivom Restrukturiranje i privatizacija brodogradilišta u Hrvatskoj pokazuje točno koliko je koje brodogradilište novca pojelo od osamostaljenja Hrvatske.

Vidljivo je da je najviše novca kroz pet oblika sanacije i potpora ušlo u Brodosplit, kojem je država isplatila ukupno 11,6 milijardi kuna. Za taj se novac u Splitu moglo otvoriti najmanje 25 tisuća radnih mjesta. U 3. maj investirano je 8,5 milijardi kuna novca poreznih obveznika, ali je krajnji rezultat ipak smanjenje prihoda i pad broja zaposlenih u škveru. Kraljevica je primjer bacanja novca jer za malo brodogradilište, koje je zapošljavalo i do 500 radnika, nije bilo zainteresiranih privatnih vlasnika pa je rezultat gašenje škvera bez obzira na 1,9 milijardu kuna investiranih u projekt održavanja brodogradilišta. Prihodi brodogradilišta su naglo pali nakon privatizacije pa je umjesto 11 milijardi kuna prihoda iz 2011. već u 2014. zabilježeno oko tri milijarde kuna, što je brojka oko koje se vrte rezultati i danas. Viktor Lenac je s druge strane privatiziran već 1993. i preživio je, pri čemu se čak i podizao broj zaposlenih, a blago su mu rasli i prihodi tijekom godina poslovanja. 

Pogledajte i galeriju: U splitskom škveru porinut najveći jedrenjak s križnim jedrima