Kako je u Ustav ušlo 'Svako ljudsko biće ima pravo na život'

Nedavno (10. listopada 2016.) novi predsjednik Ustavnoga suda dr. Miroslav Šeparović, u izjavi za RTL, potvrdio je nakanu da će “njegov“ sud, nakon punih 25 godina skupljanja prašine u sudskoj pismohrani, u sadašnjem mandatu (koji, usput budi rečeno, traje do 2024. godine!) donijeti odluku jesu li odredbe Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz pradavne – jugoslavenske, komunističke, samoupravne, nesvrstane i one Zakona o udruženom radu – 1978. u skladu ili u neskladu s Ustavom Republike Hrvatske.

Zahtjev za ocjenu ustavnosti spomenutog zakona podnijela je također davne 1991. predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, kršćanska aktivistica i liječnica dr. Ružica Ćavar. U spomenutoj kratkoj televizijskoj izjavi dr. Šeparović je iznio svoje viđenje razloga zbog kojih je danas moguće, a punih 25 godina nije bilo moguće, donijeti odluku o podnesku dr. Ružice Čavar: “Smatram da je predmet tako dugo stajao na Sudu jer se radi o duboko svjetonazorskom pitanju. To je jedno toliko duboko svjetonazorsko pitanje, koje je izazivalo podjele u hrvatskom društvu, da su dosadašnji predsjednici, po mom mišljenju opravdano, zaključili da nije bilo sazrelo vrijeme da se ta tema stavi na dnevni red jer bi takve rasprave produbile dodatno društveni sukob. Ustavni sud mora djelovati umirujuće. Mislim da je danas Hrvatska dovoljno zrela država, da su se promijenile okolnosti, i da je sad vrijeme da Ustavni sud donese takvu odluku.”

“Argumenti“ koje je iznio novi predsjednik Ustavnog suda mogli bi se razumjeti, ne i uvažiti, da se radi o nekom političaru ili stručnjaku za samopomoć, osobno i kolektivno dušobrižništvo, tipa Brune Šimleše ili Brace sa Srebrenjaka, ali se nikako ne mogu prihvatiti kad ih izgovara ustavni sudac, štoviše, “prvi među jednakim ustavnim sucima“ – predsjednik Ustavnoga suda RH.

Izabrani izravnom pogodbom

Naime, nigdje u Ustavu RH, pa ni u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu RH, ne stoji odredba prema kojoj bi taj sud pri donošenju svojih odluka trebao uzimati u obzir je li neki predmet – duboko ili plitko – “svjetonazorsko pitanje“ i je li “država zrela“ ili nezrela (ponavljamo Šeparovićeve riječi) za donošenje svjetonazorski osjetljivih ili škakljivih pitanja. Temeljno, Ustavom RH (njegovim člankom 129.) precizno propisano, poslanje i ustavna obveza Ustavnoga suda je odlučivanje o suglasnosti hrvatskih zakona i drugih propisa s Ustavom RH.

Dakle, čuveni i mistični „ustavotvorac“ (taj ćemo pojam-poštapalicu brojnih istraživača i analitičara nešto kasnije demistificirati) nije dao pravo Ustavnom sudu da odgađa rasprave i odluke o svjetonazorski i drugačije osjetljivim temama, već je ustavne odredbe utemeljio na poznatom načelu filozofije i teorije države i prava: “Fiat iustitia, pereat mundus“ (Neka se pravda vrši, pa makar propao svijet). Na žalost, nije dr. Miroslav Šeparović prvi, a možda ni zadnji, predsjednik Ustavnog suda koji je javno priznao da ne poznaje i ne poštuje ustavno jasno propisano poslanje te institucije.

Tijekom procesa izbora najnovije “garniture“ ustavnih sudaca koji su na kraju izabrani “izravnom pogodbom“ (a ne poštenim javnim natječajem i natjecanjem) Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, bivša predsjednica Ustavnog suda (usput: znanstveno i stručno najsposobnija od svih dosadašnjih predsjednika) prof. dr. Jasna Omejec također je javno progovorila o razlozima zbog kojih je podnesak dr. Ružice Čavar 25 godina čamio u velebnim odajama Ustavnog suda. Evo što je kazala: “Kad sam dolazila na Ustavni sud, pitala sam tadašnjeg predsjednika (Jadranka) Crnića zašto to nije riješeno, a on mi je rekao: ‘Vidjet ćete zašto’. Drugi sastav Ustavnog suda nije imao kapacitet rješavati to pitanje i dobro da nije. Od 2011. sazrelo je vrijeme da se time bavimo. Ja to što nismo to odradili shvaćam kao osobni neuspjeh, ali nisam imala dovoljno snage da to stavim na sjednicu.“ (Citirano prema Večernjem listu, 17. svibnja 2016.)

Dakle, bivša predsjednica Ustavnog suda također koristi metaforu o sazrijevanju i zrelosti vremena, ali u javnu raspravu unosi i dva nova elementa: (1) tvrdi, bez dodatnog objašnjenja, da “drugi sastav Ustavnog suda“ – onaj na čelu kojeg je bio prof. dr. Smiljko Sokol i koji je 1999. biran također “izravnom pogodbom“ SDP-a i HDZ-a – “nije imao kapacitet rješavati to pitanje“ i (2) skrušeno priznaje da osobno “nije imala dovoljno snage“ da taj predmet “stavi na sjednicu“ te da činjenicu da taj predmet nije “odrađen“ smatra osobnim neuspjehom.

Bilo bi, dakako, zanimljivo doznati malo više o tome zašto dr. Omejec smatra da Ustavni sud dr. Smiljka Sokola nije imao “kapacitet“ (dade se pretpostaviti da je aludirala na stručni, znanstveni i intelektualni „kapacitet“) za rješavanje predmeta dr. Ružice Čavar i zašto misli da sadašnji sastav ustavnih (biran istom političkom nagodbom kao i onaj 1999., a opterećen nizom korupcijskih i plagijatorskih skandala) ima “kapacitet“ uhvatiti se u koštac s predmetom za koji su navodno sazreli vrijeme (Omejec) i država (Šeparović).

Puno babica, kilavo dijete

Sam predsjednik Šeparović, očito, nije uvjeren da sadašnji sastav Ustavnog suda ima – znanstveni, stručni, umni i intelektualni – “kapacitet“ za donošenje odluke o ustavnosti ili neustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, pa najavljuje dugotrajnu, široku i duboku raspravu o tom predmetu: “Danas smo počeli s prvim radnim sastankom na kojem smo imali jedan radni materijal, predreferat i vodili smo raspravu o tome. Bit će mišljenja medicinskih stručnjaka, stručnjaka za obiteljsko pravo, zatim ćemo konzultirati međunarodne dokumente, praksu europskih sudova, razne udruge, koje o tome imaju svoja mišljenja, sve ćemo to staviti na stol, sve argumente razmotriti i onda donijeti odluku.“ (RTL, 10. listopada 2016.)

Neki bi cinik kazao: Puno babica, kilavo dijete.

Međutim, tužna je istina da među današnjim hrvatskim, pa i europskim, pravnicima – znanstvenicima i sveučilišnim profesorima nema intelektualnih gorostasa tipa Vladimira Bayera (pisca nenadmašne znanstvene monografija „Ugovor s Đavlom“, Zora, Zagreb, 1953.) ili Juraja Andrassyja koji bi mogli samostalno, na zamolbu Ustavnog suda, pripremiti znanstvenu monografiju potrebnu za donošenje odluke o predmetu dr. Ružice Čavar. Utješno je za sadašnji sastav Ustavnog suda to da mu ne trebaju ni Bayer, ni Andrassy da bi po kratkom postupku donijeli odluku kako je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. savršeno usklađen s Ustavom SRH iz 1974. i u potpunoj suprotnosti s Božićnim ustavom iz 1990. (izglasanim 22. prosinca 1990.) i svim njegovim kasnijim inačicama. Ako ostavimo po strani činjenicu da spomenuti Zakon pojmovno počiva na terminologiji samoupravnog socijalizma (udruženi rad, zdravstvene organizacije udruženog rada), ostaje znatno važnija činjenica: njegovo je načelno i propisno polazište odredba Ustava SFRJ koju sadrži i članak 272. Ustava SRH iz 1974.: “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.“

Dosljedno toj odredbi, u Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, pobačaj se naziva “prekidom trudnoće“ i zakonski se tretira isključivo kao – medicinski zahvat: “Prekid trudnoće je medicinski zahvat.“ (članak 15. Zakona). Iako svaka žena dobro zna da pobačaj nikada i nigdje nije bio i ne može biti puki “prekid trudnoće“ i “medicinski zahvat“, već duboko intimni i emocionalni problem koji opterećuje razmišljanja svake žene bez obzira na to je li ili ne dovedena u situaciju da odlučuje o pobačaju.

U tom smislu i javna tvrdnja dr. Miroslava Šeparovića kako je predmet dr. Ružice Čavar “svjetonazorsko pitanje“ nije pogrešna, ali je nepotpuna. Ljudske, posebice ženske, dvojbe, dramatične misli i odluke o početku (pa i kraju) ljudskog života, procesu razvoja ploda (embrija; veliki kršćanski umnik i možda najbolji poznavatelj ustavnopravne teorije i prakse u Lijepoj Našoj Petar Radelj u jednom znanstvenom eseju navodi brojne hrvatske istoznačnice i suznačnice za embrij: začetak, zanijetak, zametak i plod, zalažući se za to da do sada rijetko korištena imenica začedak mogla biti najbolji izbor za „ljudsko biće“ prije rođenja) i njegovom „donošenju na svijet“ ili pobačaju odavno su prestale biti predmet svjetonazorskih ratova iz 1960-ih i 1970-ih godina XX. stoljeća, postajući predmetom multidisciplinarnih stručnih, ali i svakodnevnih ženskih i ljudskih rasprava.

Za našu i buduće rasprave u Ustavnom sudu o predmetu dr. Ružice Čavar vrlo je važno znati kako je uopće došlo do sadašnje odredbe u članku 21. Ustava RH: “Svako ljudsko biće ima pravo na život. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.”

Kako je broj ljudi koji su iz prve ruke upoznati s pričom o pojavi “ljudskog bića“ u Ustavu RH sve manji (jedan od njih je, primjerice, dr. Darko Bekić, bivši predsjednikov savjetnik i karijerni diplomat, ali i časnik za vezu i tajnik Ustavotvorne komisije Predsjedništva RH i Ustavne komisije Sabora; drugi je dr. Smiljko Sokol, a treći Vladimir Šeks), osjećamo potrebu da tu zanimljivu priču podijelimo s čitateljima Večernjeg lista i zainteresiranom javnošću.

Priča počinje s Tuđmanom

Boljim poznavateljima procesa rada na tekstu Božićnog ustava poznato je da je u jednoj od posljednjih verzija teksta poglavlje “Osobne i političke slobode i prava“ stajala odredba preuzeta iz Opće deklaracije o pravima čovjeka: “Svatko ima pravo na život…“ Štoviše, u tzv. Krčkoj verziji ustavnog teksta stajala je i odredbe prepisana iz Ustava SRH 1974.: “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.“ Dakle, kako je ta odredba izbačena iz konačnog teksta ustava i kako je odredbu “Svatko ima pravo na život“ zamijenila kasnije izglasana odredba koja i danas predstavlja enigmu za brojne ustavne znalce, ali i za teologe, filozofe, liječnike i biologe koji se bave fenomenom početka života i perinatalnim razvojem “ljudskog bića“?

Priča počinje i završava odlukom dr. Franje Tuđmana da pri imenovanju Ustavotvorne komisije Predsjedništva RH – na čelu koje je osobno bio i koja je imala oko 200 članova – dokaže kako njegova ideja o nacionalnom pomirenju nije prazna fraza, već njegova praktična politička filozofija. Tvrdoglavo je inzistirao da među već spomenutih 200 članova Komisije koji su personificirali profesionalnu, nacionalnu, vjersku, svjetonazorsku i političku raznolikost (pluralizam) hrvatskoga društva budu i uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić, dr. Predrag Matvejević, dr. Žarko Puhovski i – Tanja Torbarina (prema kojoj je gajio posebne simpatije). Samo nekoliko dana nakon tih imenovanja, spomenuti su, svaki zbog svojih razloga, odbili biti članovima Komisije. Dr. Žarko Puhovski napisao je kratko pismo u kojem je objasnio kako ne želi biti članom komisije koja je napravljena na predlošku političke filozofije – Benita Mussolinija. Dr. Predrag Matvejević napisao je podjednako uvredljivo “pisamce“ na četiri stranice u kojem je lio suze zbog našega rušenja Jugoslavije i navodnog stvaranja nove NDH. Tanja Torbarina me nazvala i pitala me: “Je li se Tuđman zajebavao kad me je imenovao u tu komisiju?“ U radu komisije nije željela sudjelovati, ali je prihvatila Tuđmanov poziv na ručak i ugodni razgovor u Predsjedničke dvore koji su se tada nalazili u Visokoj 22.

Uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić svoje pismo nije uputio poštom, već ga je predsjedniku Tuđmanu donio pomoćni zagrebački biskup, pisac i kolekcionar umjetnina mons. dr. Đuro Kokša. U kratkom pismu koje je, nakon odlaska mons. Kokše, Tuđman pokazao i pročitao dr. Darku Bekiću, Hrvoju Šariniću i meni (zatim ga je spremio u osobni sef, pa se može pretpostaviti da se nalazi u Tuđmanovu arhivu) Kuharić se ljubazno zahvalio na prijedlogu, uz konstataciju da kao biskup i kardinal ne može biti član državne Ustavotvorne komisije. Nakon toga je pristojno zamolio da bi njemu i Crkvi bilo izuzetno stalo da se u hrvatskom ustavu nađe odredba: “Jamči se nepovredivost ljudskog života od začeća do prirodne smrti.“

Molba-zahtjev kardinala Kuharića bili su potpuno logični i jedino mogući za vrhovnog pastira Crkve u Hrvata i papina biskupa i kardinala. Podjednako je logično bilo i to što tadašnja i današnja (!) hrvatska država takvu odredbu nije i ne smije ugraditi u Ustav RH: jer bi ona značila apsolutnu zabranu pobačaja, a stvorila bi i nerješive probleme pri određivanju “prirodne smrti“. Naime, čak i laicima, nekmoli liječnicima, odavno je poznato da su umiranje i smrt procesi koji mogu završiti srčanom, ali i moždanom smrću.

Kako je predsjednik Tuđman iskreno poštovao i volio kardinala Kuharića, zadužio je dr. Smiljka Sokola, dr. Darka Bekića i mene da u suradnji s mons. Kokšom pronađemo ustavnu odredbu koja bi bila kompromisna i koja bi zadovoljila Crkvu i državu. Rezultat toga je bilo izbacivanje iz Krčkog ustava odredbe o pravu čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece (ta bi odredba ustavno ozakonila pravo na pobačaj) i formuliranje sadašnje odredbe članka 21.: “Svako ljudsko biće ima pravo na život.“ Predsjednik Tuđman zamolio me je da nazovem kardinala Kuharića i provjerim zadovoljava li ga nova formulacija. Rekao mi je da ga u potpunosti zadovoljava i da prenesem izraze njegove zahvalnosti predsjedniku Tuđmanu.

Pošto i danas brojni takozvani liberalni političari i mudraci kratkog umnog dometa inzistiraju na “pravu žene na pobačaj“, svakako treba kazati da u 21. stoljeću sazrijeva svijet kako je pobačaj “nužno zlo“ koje se ne smije ustavno i zakonski zabraniti, ali i koje se ne može smatrati dokazom ženske slobode i emancipacije, još i manje – metodom planiranja obitelji. U tom pogledu poučna je Rezolucija 1607 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (čije je poslanje promicanje i zaštita ljudskih prava i sloboda) od 16. travnja 2008. u kojoj piše kako se pobačaj ne smije smatrati metodom planiranja obitelji već krajnjim sredstvom. Kuharićeva tradicija poštovanja razlika u poslanjima Crkve i države postoji i danas, na što ukazuje i odgovor koji je zadarski nadbiskup Želimir Puljić nedavno dao Novoj TV o stajalištu KBC-a o pobačaju: “Svakako je tužna činjenica da se događaju takve stvari (pobačaji) i treba sve učiniti da sve žene koje dođu u takvu situaciju da dođu u napast nešto takvo promišljati, treba im pomoći da spase život jer život je svetinja. Naš Ustav govori o tome da je život zaštićen, da život treba štititi. U tom kontekstu i zakon pomalo odudara od toga. Zato treba sve učiniti da zakonska regulativa ne stavlja u pitanje život. U tom kontekstu jasno je da Crkva štiti život. Ne uplićemo se u zakonsku regulativu, ali želimo pomoći svima, a osobito ženama koje su u takvoj napasti i iskušenju, da se život spasi.“

Jesu li suci zreli?

Sve u svemu, može se kazati da Ustavni sud RH za raspravu i donošenje odluke o usklađenosti ili suprotnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece s Ustavom RH ne treba “zrelo vrijeme“ (Omejec) ili “zrelu državu“ (Šeparović), nego zreli, odgovorni, vjerodostojni i kompetentni Ustavni sud i suce koji poštuju svoje Ustavno propisane obveze.

Pitanje ostaje: Jesu li sadašnji suci Ustavnog suda – izabrani izravnom političkom pogodbom Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka – dovoljno zreli, odgovorni, vjerodostojni i kompetentni za donošenje odluke koja, budimo sasvim otvoreni, zahtjeva samo jasno definiranje pojmova, prije svega onog o “ljudskom biću“ koje ima pravo na život.  

>>Dogode li se brzo izbori dvaput, velika koalicija realna je opcija