Ekonomist i sociolog Slaven Letica u svojoj novoj knjizi “Vječni titoizam i ljudožderska politika” britko i duhovito secira našu svakodnevicu. Iako je glavni “junak” knjige Tito, Letica nije zaobišao ni sadašnje političke zvijezde.
Kako komentirate trenutačne političke podjele u Hrvatskoj?
Nevolja je s političkim podjelama u Hrvatskoj što su one jalove i – opasne za budućnost hrvatskog naroda i nacije. Naime, ne radi se o podjelama i sukobima oko vizija, strategija i programa izlaska zemlje iz duboke recesije i izbavljenja naroda i države iz dužničkoga ropstva, već se podjele i sukobi događaju oko totalitarnih ideologija i zločinačkih poredaka koji su porobili hrvatski narod sredinom prošloga stoljeća: ustaštva, četništva, staljinizma, komunizma, titoizma itd.
Tko je kriv što imamo tri komemoracije u Jasenovcu?
Moglo bi se kazati da je kriva nesretna, tragična i zločinačka povijest koju bi, kako kaže Milan Kundera, bilo tako lijepo i korisno zaboraviti, a to, nažalost, nije moguće, pa ona i dalje kao krmača jede vlastitu djecu: onemogućava raspravu o životno važnim pitanjima nacije. Pitanje krivnje stavio bih u drugi plan, jer u glavama, sjećanjima žrtava tog logora, a to su, prije svega, žrtve rasnih zakona NDH – Židovi, Srbi, Romi – postoje zapravo dva Jasenovca. Jedan je stvarni ratni radni logor i logor smrti, a drugi je mitski, velikosrpski, četnički “Jasenovac”: mit o 700.000 u njemu ubijenih Srba.
Kako ocjenjujete istupe Slavka Goldsteina?
Prvo, mislim da je sasvim neosporno da je on s pravom gnjevan čovjek, jer je ustaški režim članove njegove obitelji, pa i njegova oca, strpao u Jasenovac i tamo pogubio ili su umrli od rada i muke. Drugo, mislim da je on zao i zlurad čovjek, a to je ljudsko prokletstvo na kojem mu nitko ne bi trebao zavidjeti. Pradavne 1991. godine nazvao me je jer je čuo da “Globus” provodi istraživanje o tome što građani misle, je li dr. Franjo Tuđman antisemit. Bio je jako zainteresiran za te rezultate jer je kanio pisati neki esej za The Times Literary Supplement o Franji Tuđmanu i Hrvatskoj. Ja sam mu, dakako, rezultate istraživanja poslao, ali on ih nije koristio i citirao, jer su pokazali da je u to doba samo 5% ispitanika smatralo da je Tuđman antisemit. Za razliku od Slavka Goldsteina oko kojeg je desetljećima stvaran ljevičarski mit kao “uglednom” i “velikom” intelektualcu, drugi dosta veliki i ugledni Židov Branko Lustig ima u sebi dobrotu i plemenitost koje su ga oslobodile demona koji progone Slavka Goldsteina.
Što mislite o ministru kulture Hasanbegoviću?
Osobno ga ne poznajem, nisam povjesničar da bih o njemu mogao donositi stručni i strukovni sud, a, nažalost, još uvijek nisam stigao pročitati njegove znanstvene monografije da bih kao laik čitatelj mogao o njima suditi. Međutim, moralna panika i javni linč kojom ga već stotinjak dana “časti” čudna ad hoc sekta ili horda koja se nazvala “kulturnjacima 2016.” izazvala je u meni simpatije prema ministru kulture.
Zašto su neki hrvatski političari još uvijek fascinirani Titom?
Pojam “političari” je preopćenit. Različiti su zagrobni životi Josipa Broza Tita u zemljama nastalim na ruševinama SFRJ, a različiti su i unutar tih zemalja. Naprosto, Tito je dugo vladao i bio je, kako je to meni i ostalim bliskim suradnicima, ne bez zagorskog ponosa, govorio dr. Franjo Tuđman: “Hulja svih hulja”.
Je li Tito za vas diktator?
Tito je bio naročita vrst diktatora: staljinistički, komunistički i napokon, nije to tautologija, titoistički diktator, a to znači komunistički moćnik, silnik, samodržac, apsolutist, autokrat, svjetovni bog i batina. Ali on nije bio samo diktator.
A zločinac?
Bio je masovni ratni i poratni, na neki način i “vječni” zločinac, jer su JNA i Slobodan Milošević svoje zločinačke, genocidne projekte izgradili i pokušali ostvariti na idejama spasa ostavštine Josipa Broza Tita: spasa “bratstva i jedinstva”, SFRJ, samoupravnog socijalizma. Nažalost, kod nas je rasprava o zločinačkoj ostavštini Josipa Broza Tita uglavnom usmjerena na, nazovimo je tako, aritmetiku zla i zločina izgrađenu na realnostima i mitovima o Bleiburgu i Jasenovcu. U knjizi sam izdvojio i detaljno analizirao jedan tipični, a sasvim specifični ratni zločin koji je u Splitu uime i po nalogu Partije, a to zapravo znači i “druga Tita”, počinio najpoznatiji i najuspješniji predsjednik Hajduka u njegovoj povijesti i najbolji splitski i dalmatinski slastičar Tito Kirigin.
Koje su razlike i sličnosti između Tita i Pavelića?
Razlike su ogromne i teško ih je apsolvirati u nekoliko rečenica. Tito je bio komunistički antifašist, jugoslavenski nacionalist, zadrti staljinist, ratni i poratni zločinac, ali i ratni zapovjednik koji je iz rata izišao kao pobjednik. Pavelić je bio hrvatski nacionalist, nacistički i fašistički epigon, “plagijator” nacističkog rasnog zakonodavstva, ratni gubitnik i poratni bjegunac koji je izbjegao smrt koja je zadesila ogroman broj Hrvata: ratnih zatočenika i civila.
>>Hasanbegović: Moderna Hrvatska nije sljednik NDH, nastala je 1990.
Hm, evo knjge koju treba nabaviti. Titova ličnost inače je vrlo kompleksna sama po sebi, a dodatno je kompleksna jer je oko nje izgrađen još za njegova života čitav niz mitova tj. izgrađen je kult ličnosti, što je tipično za sve diktature. Tome je jako kumovala velika neobrazovanost ljudi koji su tada živjeli u Jugoslaviji (i od kojih je velika većina bila nepismena, odrasla na pričama o kraljeviću Marku i bijelom konju te bajkama koje su se pričale oko ognjišta) plus potpuna kontrola medija (tisak i radio isprva, kasnije i televizija) te spremnost na brzu odmazdu režima (osuda na višegodišnju kaznu na Golom otoku samo zbog ispričanog vica o ljubičici beloj od 100kg) što u ljudima izaziva strah a s vremenom i tzv. stockholmski sindrom (kad se žrtva i taoc solidarizira s nasilnikom koji nad njom ima potpunu vlast - riječ je o sindromu koji je dio nagona za preživljavanjem). Da je u njegovo vrijeme postojao internet, da su se mogle prikazivati satirične emisije o partizanima, NOB-u i titu, cijeli taj napuhani balon prizemne mitologije izazvao bi u ljudima samo smijeh, a ne nikako glorificiranje. Ljudi koji ga i danas nekritički veličaju i pristaju i dalje na te smiješne mitove zapravo su na jedan način zaostali u razvoju, iako se redovito pokušavaju predstaviti kao vrlo napredni.