Iza Slavka Goluže (42) četiri su velika natjecanja u ulozi izbornika hrvatskih rukometaša. Nakon bronce sa SP-a u Španjolskoj u “Trešnji” su ga četiri mladića pozdravila s “čestitamo”. A u “Rossiju” mu je konobar donio kavu na kojoj je bilo ispisano “kralju”. Brončani hat-trick (Goluža je osvojio zaredom broncu na EP-u, OI-u i SP-u) sjajan je rezultat. No, dojam je da ga mnogi baš takvim nisu prepoznali. Pa kad se i osvoji medalja, a nije zlatna, nema euforije. Jesu li rukometaši razmazili publiku?
Sve ima svoj put
- Mi pripadamo naciji koja se teško nosi i s uspjehom. Ponekad se čini da nema tog uspjeha koji je dovoljno sjajan da ne bi doživio kritiku. Najlakše je kritizirati iz naslonjača. No, svaka kritika, dobra i loša, nama je dodatni motiv. Obzirom na mladost momčadi, ozljede koje su je desetkovale te virozu i gripu koje nas nisu štedile u Španjolskoj, nama je ova bronca zlatnog sjaja – kaže Goluža, koji je odmah na početku razgovora debelo podcrtao udio svih svojih suradnika u postignutom rezultatu.
Sanjate li finale na velikom natjecanju?
- A koji to sportaš ne sanja finale. I u konačnici, i pobjedu u finalu. No, sve ima svoj put. Pokazali smo da smo momčad, da imamo potencijala i budućnost. Siguran sam, s još sjajnijim odličjima. Navikli smo naše navijače da se vraćamo s odličjima i te navike nećemo mijenjati. Vjerujem da ćemo se iz Rija s Olimpijskih igara 2014. vratiti s najsjajnijim.
Analizirajte ukratko put do bronce u Španjolskoj. Krenimo redom: Australija i Alžir bili su za zagrijavanje.
- Krenuli smo s lakšim protivnicima, no mi smo svima pristupili na isti način. Nikoga nismo podcjenjivali jer su iznenađenja uvijek moguća, a ja ništa ne volim prepuštati slučaju. Te su utakmice bile i prilika za mlađe igrače, a za one iskusnije da se još bolje pripreme, bile su prilika da doradimo detalje. Za mlađe je bilo važno da osjete dvoranu, ozračje, jer nije isto igrati, primjerice SEHA ligu i igrati na SP-u. Govorim o osjećaju koji u igraču stvara jedno takvo veliko natjecanje.
No, dvoboj s Alžirom odnio je oporavljenika Blaženka Lackovića. Je li bilo nužno da igra?
- Da, osjetilo se kasnije da nam Lacković nedostaje, on je jako važan igrač. No i iskusnijima poput njega treba zagrijavanje, recimo to tako, treba im ulaz u velike bitke. Lacković je sam inzistirao da igra i osjeti igru već u Madridu. Ozljede su sastavni dio našeg sporta, kada bismo ih mogli predvidjeti pa onda i spriječiti bilo bi puno lakše.
Utakmica s Mađarskom dala je naslutiti snagu naše momčadi.
- Mađari su dobri, a imali su i puno više dana za pripreme od nas. Naša 6-0 obrana je odlično funkcionirala, ključno je bilo što smo zaustavili Nagyja i Csaszara.
Je li protiv Egipta bilo odrađivanje zadaće prije serije jakih dvoboja?
- Bila je to prilika da odradimo zadnje kozmetičke korekcije.
Španjolska je donijela ozljede.
- Na ovom prvenstvu ozljede nas doista nisu štedjele. Već na početku dvoboja Štrlek je slomio ruku i izgubili smo ga za ostatak SP-a. Duvnjak je osjetio koljeno, Bičanića su presjekla leđa nakon čega je više proveo na terapijama nego na treninzima. Teška utakmica, pokazali smo kvalitetu.
Je li odluka da se ne kalkulira, poraz je nudio lakši put do medalje, bila zajednička: stožera, igrača i logistike?
- Dogovor je bio da ćemo radije pošteno izgubiti nego se kukavički provući. Ovo je sigurno bio teži, ali čišći put. Pobjeda je time bila slađa. Osim toga, otkud mi pravo da tvrdim da bismo sigurno pobijedili Srbiju i Njemačku.
Jeste li možda danas pomislili, nakon svega, šteta što nismo izgubili od Španjolske?
- Ni u jednom trenutku. Za nas je ovo sport, ne kladionica, nema muljaže ni kalkulacija.
Jedino je Hrvatska na ovom turniru pobijedila kasnijeg svjetskog prvaka. Dok ste bili igrač, Valero Rivera vam je često zagorčavao život kao trener Barcelone. A sada je on taj koji, u pravilu, čestita vama...
- Riveru cijenim i poštujem, veliki je trener i čovjek. A kad vam se takav rukometni autoritet obraća s poštovanjem, onda to nešto doista i znači.
Protiv Bjelorusije ste u osmini finala već nakon 20 minuta dali dobru minutažu mlađima.
- Stariji su dobro potegli na početku utakmice, pa je bilo prostora i za mlađe. Moram priznati, misli su nam već tada bile u utakmici s Francuzima.
U četvrtfinalu su Francuzi pali u vrlo emotivnoj utakmici. Koliko vam je posao u motivacijskom smislu kao treneru olakšala poruka potpore generala Gotovine?
- Naš je motiv bio ogroman, željeli smo pobjedu više od svega. Podrška generala Gotovine bila je dodatni vjetar u leđa. Ali jednako tako i podrška svih naših navijača, onih u dvorani i onih pred malim ekranima. Ostavili smo srce na terenu.
Mislite li da ste sada konačno umirovili ovu trofejnu Onestinu generaciju? Imaju li Francuzi snage i igrača da se opet uzdignu na sam vrh?
- Bez obzira na tko tko će od igrača otići, a tko ostati, Francuzi će uvijek biti u samom vrhu.
Opet je, kao i EP-u i na OI u Londonu, puklo u polufinalu. Izgubilo se od Danske (24:30). Lacković je rekao da je to bilo finale prije finala. Slažete li se?
- Djelomično se mogu složiti s Lackovićem. Dvoboj s Francuzima nas je prilično potrošio, ozljede su nas desetkovale. No kao da to nije bilo dovoljno što se problema tiče, na dan utakmice Duvnjak je imao povišenu temperaturu, a Vuković koji je trebao biti ključan igrač već na početku utakmice je uganuo zglob i završio nastup na turniru. Danci su mudro iskoristili svaku našu slabu točku i zasluženo pobijedili.
Ozljede i bolest, jaki protivnik
Je li problem naših polufinala prvenstveno u psihi ili momčad ipak nema toliku širinu pa stiže na naplatu akumulirani umor?
- Ne bih to tako klasificirao. Stvari se ponekad jednostavno tako poslože. Snagu i širinu jasno smo pokazali protiv Španjolaca i Francuza.
Je li ta utakmica s Danskom izgubljena u obrani ili u napadu?
- Teško je reći, bilo je propusta u oba ta segmenta igre. A imali smo i još jednog protivnika osim Danske, ozljede i bolest.
U borbi za broncu pala je Slovenija. Dojam je da ste odlično osjetili kada ih treba napasti, pritisak početkom nastavka donio je prednost za miran kraj...
- Potvrdili smo da je naša najveća snaga u obrani, kontri i polukontri.
Krajnji cilj ovog ciklusa koji je započeo u Španjolskoj su Olimpijske igre u Riju 2016. godine. Jeste li zadovoljni dosad učinjenim?
- Bio bih malodušan kada ne bih bio. Malo je ljudi vjerovalo u nas, osjetili smo to. Nikad naša reprezentacija nije s ovakvom skepsom ispraćena na jedno natjecanje. Zahvaljujem se svima koji su vjerovali u nas i bili uz nas, ali i onima koji nisu vjerovali. I oni su nam bili dodatni motiv. Sretan sam i zadovoljan učinjenim, momci su pokazali da imaju znanja, volje i htijenja. Pokazali su da imamo budućnost i da ćemo još dugo predstavljati svoju zemlju u svijetu na najljepši mogući način – zajedništvom i uspjehom.