Zašto hrvatski građani napuštaju Slavoniju ili Posavinu i odlaze u Irsku, Njemačku, Englesku? U biti, oni ne čine ništa što nisu činili i proteklih 60-ak godina: napuštaju agrarna područja, u kojima mehanizacija poljoprivrede ostavlja posla i bolju zaradu za sve manji broj ljudi, i odlaze na rad u industrijsku proizvodnju, u gradove.
“Širenje proizvodnje još od sredine prošloga stoljeća bilo je vrlo učinkovito sredstvo za otvaranje novih radnih mjesta, povećanje produktivnosti i rast ekonomija u razvoju”, napisao je ovih dana potpredsjednik Svjetske banke Otaviano Canuto. Slavonci se i dalje sele iz poljoprivrede u industriju, ali sada s jednom bitnom razlikom u odnosu na prijašnje seobe: industrija više ne zapošljava nisko i srednje kvalificirane radnike u gradovima u njihovoj, nego u nekim tuđim zemljama.
Ali, nije stvar samo u lokaciji. Duboke promjene koje su proteklih nekoliko desetljeća zahvatile industriju, i sve su intenzivnije, govore da je Hrvatska za jako dugo vrijeme, a vjerojatno i zauvijek, propustila priliku da svoj ekonomski rast i razvoj osigura reindustrijalizacijom dok je to još bilo moguće.
Hrvatska je u sastavu bivše Jugoslavije temeljila rast na uvozu tehnologija razvijenih zemalja, koje su masovno zapošljavale ljude, od onih najslabije kvalificiranih (tekstil, obuća) do srednje i više kvalificiranih (eksploatacija nafte i plina, rafinerije, prerada metala, brodogradilišta, prehrambena, proizvodnja generičkih lijekova). S industrijom kojoj je trebala jeftinija radna snaga i Hrvatska je brže sustizala razvijene zemlje nego što bi to uspijevala samo s agrarom i lokalnim uslugama.
“Ali, dvije pojave danas zasjenjuju mogućnost da se taj proces ponovi”, piše Otaviano Canuto. “Prvi je lako seljenje proizvodnje. Drugo, tehnološke promjene smanjuju važnost jeftinoće rada, a time i motivaciju za prenošenje proizvodnje u slabije razvijena gospodarstva. Za kasne pridošlice u industrijalizaciji donedavno povijesno iskustvo korištenja izvoza industrijske proizvodnje kao platforme za brži rast sve je teže nastaviti, održati ili pridobiti.”
U odnosu na sedamdesete godine prošlog stoljeća krivulja dodane vrijednosti u industriji jako se promijenila. Sada izrada i sklapanje komponenti, ono što zovemo industrijskom proizvodnjom u užem smislu, donose puno manju dodanu vrijednost nego prije, a puno veću stvaraju istraživanja i razvoj te dizajn u pretproizvodnji, kao i marketing u postprodukciji.
Dogodila se “servisifikacija” industrije. Posljedica toga jest da će razvijene zemlje na manje vrijednim i slabije plaćenim poslovima rado zaposliti Slavonce, ali više neće svoju proizvodnju preseliti u Slavoniju. Tamo im nema tko pružiti usluge veće dodane vrijednosti.
“Letvica u smislu potrebne infrastrukture, poslovnog okruženja, raspoloživosti obučenih radnika i drugih faktora konkurentnosti u najmanju je ruku podignuta”, piše potpredsjednik Svjetske banke Otaviano Canuto. A Hrvatska kao da je sve manje sposobna preskočiti je. I sve se manje trudi.
Zašto ovo nitko ne komentira?! Još jedan dokaz da su dežurni komentatori tek obični trolovi.