Politika je ozbiljan i odgovoran posao. Može u njemu biti i ljepote. Ali vrag je u tome što sve ima i svoju suprotnost. Onu negativnu stranu. A kao za peh u nas baš ta “negativa” buja preko svake mjere. Potkrijepit ćemo je brojevima. Barem oni ne lažu. Za primjer ćemo uzeti jedan politički događaj koji bismo, s tek pokojom neznatnom razlikom u nijansama, mogli proglasiti replikom. Već viđenim. Dakle, mjesto radnje – Sabor.
Vrijeme radnje – petak 3. ožujka, podne. Glavni zaplet – opoziv premijera. Vrhunac zapleta – nije se zbio, izostao je. Glavni likovi – oporba i vladajući, nema pozitivaca.
Najglavniji lik – samo se spominjao, nije se ni ukazao. Rasplet – ništa. Pouka – ne ponovilo se. Sad u priču uvodimo maloprije spomenute brojeve. Elem, oporbenih je zastupnika u Saboru 74. I odlučili oni prvi put opozvati glavom i bradom samog premijera iliti Andreja Plenkovića.
Argumenti su im valjani. Osjećamo ih na vlastitoj koži. I u vlastitom džepu. Opozivali su oni i prije. Cijelu Vladu pa onda pojedinačno i ministre. Nikada nisu uspijevali. Iskreno, teško je to i očekivati. Barem dvoje iz vladajuće većine trebalo bi se “preobratiti” i promijeniti stranu, a takvo je čudo zasad još uvijek nemoguće.
Politički je interes kod vladajućih armatura koja veže čvrsto. Ne ruše je ni potresi jači od šest stupnjeva, ni inflacija iznad 13 postotaka, ni korupcijske afere čiji se broj stalno mijenja. Naravno, naviše. No valjda je oporba iz svega toga nešto naučila. Izvukla pouku. Ne onu da od upozoravajućih pokušaja opoziva treba odustati, već onu da kad se u takvu bitku krene, a rušenje premijera moglo bi se proglasiti “bitkom nad bitkama”, onda oporbeni redovi trebaju biti zbijeni. Da ne kažemo – armirani.
Ako oporbenjaci već unaprijed znaju da među vladajućima nisu mogli naći dvoje “prebjega” i da kreću u nešto što će završiti porazom, da barem u ključnom trenutku “poginu” časno. I dostojanstveno. Pokažu da je svatko dao sve od sebe. I da misle ozbiljno. Ali, jok! U taj je petak u ime izazivača na megdan izašlo samo 56 oporbenjaka. Jedan je pijuknuo da je suzdržan, ma što god to značilo, a njih 17 na glasanju se uopće nije pojavilo. A da smo nasuprot 77 “vladajućih” ruku u sabornici vidjeli 70 ili barem 68 oporbenih, ishod bi bio isti, ali bi ipak sve bilo drukčije. Znalo bi se da i oporba – zna. I hoće. I može. Ovako... Sat otkucava. Izbori su sve bliže i bliže.
U Hrvatskoj ne postoji stid niti su značajne riječi ukrasti,lagati,prevariti grijeh.Sramota je da zastupnici u Hrvatskom saboru bez da se crvene oglušuju na činjenice o podkradanju svog naroda,koji za njih radi i omogućuje im lagodan život.Partija na vlasti koja je pravomoćno osuđena za kriminal i dalje si može priuštiti nove ne ustavne radnje bez ikakvih posljedica.