Slobodno kretanje radnika je jedna od četiri ekonomske slobode na kojima se temelji izgradnja jedinstvenog tržišta Europske unije. Od samog početka razvoja postoje odredbe u temeljnim ugovorima EU koje obvezuju države članice na uklanjanje ograničenja za zapošljavanje državljana iz drugih država članica, ali ne i iz država nečlanica. Usvojeno je više propisa EU koji su razradili pravo na slobodno kretanje radnika, prenosivost prava koja proizlaze iz rada u druge države te su osigurali prava članova obitelji radnika i pravo na obrazovanje. Uspostavljana je i učinkovita sudska zaštita tog prava. Unatoč tome, relativno se malo državljana EU odlučuje za rad u nekoj drugoj državi članici, što ima negativne posljedice na regionalni razvoj, produktivnost te globalnu konkurentnost.
Unatoč toga, razvijen je institut prijelaznih razdoblja, koji u osnovi predstavlja privremenu derogaciju (neprimjenu zakona i pravila) slobode kretanja radnika. Institut prijelaznih razdoblja nije reguliran temeljnim ugovorima EU, već je rezultat pristupnih pregovora i stoga je određen u ugovoru o pristupanju s određenom državom. Isti je prvi puta korišten u slučaju Grčke, a nakon toga je detaljnije razrađen u ugovorima s Portugalom i Španjolskom. Europska komisija nije promotor uvođenja prijelaznih razdoblja, već kao tehnička potpora procesu pregovaranja nastoji pronaći odgovarajuću shemu.
Stare države članice EU, posebno one s restriktivnijom useljeničkom politikom, se zalažu za uvođenje prijelaznih razdoblja za slobodno kretanje radnika iz novih država članica. Formalni razlog, koji je potpuno legitiman u pristupnim pregovorima, je sprječavanje poremećaja na nacionalnom tržištu rada uslijed značajnijeg dolaska jeftinije radne snage. Istina, temeljem načela reciprociteta, nova država članica EU može uvesti prijelazna razdoblja za one države koje primjenjuju ograničenja na njene državljane. U zadnja dva kruga proširenja su također korištena prijelazna razdoblja za slobodu kretanja radnika. On se sastojao od sheme „2 + 3 + 2“, odnosno najdulje sedam godina. To znači da stara država članica može koristiti prijelazno razdoblje od dvije godine jednostavnim nastavkom primjene ranijih ograničenja pristupu nacionalnom tržištu rada. Dodatne tri godine se mogu koristiti uz prethodnu obavijest EK, dok se za završne dvije godine mora dokazati neophodnost nastavka primjene prijelaznih razdoblja radi održanja stabilnosti nacionalnog tržišta rada. Unatoč tome što Republika Hrvatska ima mali broj stanovnika te skroman broj radno aktivnog stanovništva, za našu je državu određeno korištenje prijelaznih razdoblja za slobodu kretanja radnika, po istoj shemi kao i u prethodna dva kruga proširenja.
Iz dosadašnje primjene mogu se izvući određene pouke koje za RH mogu biti korisne. Neće sve države članice EU automatski uvesti prijelazna razdoblja za radnike iz Hrvatske. S obzirom da nisu uvodile prijelazna razdoblja za državljane Bugarske i Rumunjske, s relativnom sigurnošću se može pretpostaviti da uvođenju neće pristupiti države članice iz prethodna dva kruga proširenja. Od država koje su ranije postale članice EU, moguće je da države sa snažnom useljeničkom tradicijom neće uvesti prijelazna razdoblja. Države koje se ne odluče na korištenje prijelaznih razdoblja mogu uvesti obvezu registriranja hrvatskih radnika, a radi lakšeg praćenja promjena na nacionalnom tržištu rada. U slučaju korištenja prijelaznih razdoblja, moguće je uvođenje ubrzanih i pojednostavljenih administrativnih postupaka za pribavljanje potrebnih dozvola. S obzirom na obvezu dokazivanja neophodnosti korištenja zadnje dvije godine prijelaznih razdoblja, u normalnim okolnostima nije realno očekivati da će više od dvije države članice koristiti pravo na puno trajanje prijelaznih razdoblja. Postoje dva pravna načela iz Ugovora o pristupanju EU koja idu na ruku hrvatskim radnicima. Prvi je zabrana pogoršavanja pristupa tržištima rada starih država članica u odnosu na stanje prije pristupanja. Drugi je prednost u zapošljavanju u odnosu na radnike iz država koje nisu članice EU.
Zaključno se može reći da prijelazna razdoblja za slobodno kretanje radnika do sada uvelike nisu bila potrebna, jer je u potpunosti izostao veliki priljev radnika iz novih država članica. Ta činjenica govori kako je uvođenje prijelaznih razdoblja za slobodu kretanja radnika ponajprije politički čin, koji je u funkciji unutarnjih prioriteta određene države članice. S druge strane, zapošljavanje visoko kvalificiranih radnika je pod drugim, znatno blažem režimu. Za pretpostaviti je da neće doći do odljeva niže i srednje kvalificirane radne snage koje bi ozbiljno ugrozilo hrvatsku ekonomiju. Druga je situacija u pogledu visoko kvalificirane radne snage, pogotovo one koje nedostaje u EU. Visoko kvalificirane radne snage ima manje, važnija je za funkcioniranje ekonomije i društva, a njeni se pripadnici lakše odlučuju na iseljavanje uslijed ranijih kontakata s međunarodnim okružjem. Međutim, ulaskom u članstvo EU stvara se mogućnost za lakše ciljano useljavanje, čime se može nadoknaditi nedostatak određenih profila radnika koji nedostaju hrvatskoj ekonomiji.