Nijemac Thomas Bickl trčao je svakog jutra toga užarenog srpnja 2015. istom rutom – od Savudrije, preko hrvatsko-slovenske granice na Plovaniji, odnosno Sečovlju, do obližnje solane. Nekako usred njegova godišnjeg odmora izbio je skandal zbog arbitraže o granici između dvije države. Tada je, promatrajući tlo i more oko kojega se spore dvije susjedne države, odlučio da bi se cijela ta problematika mogla pretočiti u doktorski rad. Tri i pol godine poslije, uz brojne intervjue sa sudionicima događaja, znanstvenik sa Sveučilišta Duisburg-Essenu, koji se i prije bavio konfliktima na području bivše Jugoslavije, dovršio je rad koji prvi na tako sveobuhvatan način analizira slovensko-hrvatski spor, njegovu genezu, razvoj i posljedice i za EU.
Kako vidite najnovija događanja između Slovenije i Hrvatske i optužbe slovenske strane da je hrvatska tajna služba prisluškivala njihove dužnosnike?
Obavještajne operacije, sviđalo se to nekome ili ne, imaju tendenciju dogoditi se kada su zemlje u političkom i ekonomskom nadmetanju. I to je slučaj između Hrvatske i Slovenije.
Svako se malo tenzije između dvije države rasplamsaju. Vidite li u tome neki uzorak ili pravilo?
Prije svega, dobro je da dvije države nikad nisu ratovale tako da postoji manje emocionalnih i povijesnih tenzija nego, primjerice, u odnosima Hrvatske i Srbije. Između Zagreba i Ljubljane provokacije su uobičajeno sredstvo djelovanja, ali vjerojatno nema fiksnog obrasca po kojem se ono događa. Nedavno je u blizinu Pirana došao hrvatski policijski brod. Uslijedila je diplomatska nota. Prošle je godine Slovenija blokirala pristupanje Hrvatske OECD-u. Obje se države služe načelom “vraćanje milog za drago”.
Zašto Hrvatska i Slovenija dugo ne mogu riješiti pitanje granice?
U prvih nekoliko godina nakon neovisnosti to nije bilo političko pitanje. Hrvatska je bila zauzeta Domovinskim ratom, ali i događajima u BiH. Prvi pravi pokušaj rješavanja problema na visokoj razini između Račana i Drnovšeka 2001. nije uspio, što je ostavilo spaljenu zemlje sve do Bleda 2007. Možda zvuči provokativno, ali 2001. bilo je prerano za bilo kakve moguće teritorijalne ustupke. Istočna je Slavonija reintegrirana tek 1998. Ulogu je igralo i to što je Račanova vlada bila koalicija šest stranaka pa je teško dobiti podršku za dogovor postignut u tajnosti. Dogovor Janše i Sanadera na Bledu bio je slične sudbine – Međunarodni sud (ICJ) nije bio idealno tijelo za Sloveniju jer ne uzima u obzir izvanpravne elemente, kao što je ekstremno kratka slovenska obala i politički zahtjev za izlazom na otvoreno more, pa se Ljubljana od njega distancirala. A onda je došlo ljeto 2008. i postalo je jasno da su hrvatski pregovori za ulazak u EU zlatna prilika i poluga Sloveniji za rješavanje problema.
Smatrate li granično pitanje bilateralnim ili širim problemom?
To je prije svega bilateralno pitanje. Ali kada su dvije zemlje članice kluba u kojem granice imaju veze s primjenom zakona EU – to vrijedi za ribarstvo, regionalno planiranje i schengensku granicu – to postaje šire pitanje cijelog kluba, u ovom slučaju EU. O tome se sada riječ na Europskom sudu.
Danas ne bi ni bilo EU da se otvorena granična pitanja zloupotrebljavala: Francuska je mogla blokirati pristupanje Španjolske EU, Danska je mogla blokirati Poljsku... Kakav je bio stav prema Sloveniji kada su blokirali hrvatske sporazume o pristupanju? Je li ona postavila opasan presedan?
To je zasigurno bio presedan 2008. i 2009. Problem je profesionalno riješen diplomatskim mašinerijom EU i Arbitražnim sporazumom, koji je napravljen vrlo vješto kako ni jedna strana ne bi izgubila obraz. Na žalost, da, bila je riječ o ucjeni. I postavila se kao obrazac. Hrvatska je u proljeće 2016. također koristila pravo veta, doduše samo na nekoliko mjeseci, kod otvaranja pregovaračkih poglavlja sa Srbijom. Ključni problem što bilateralna pitanja mogu poslužiti kao sredstvo ucjene i stoga ih je važno ukloniti što prije.
Pri ratifikaciji Pristupnog sporazuma Hrvatska je priložila izjavu da neće bilateralnim pitanjima ometati druge države u napredovanju prema EU. Smatrate li da Hrvatska to ipak onda radi?
Politika nikada nije imuna na domoljubne ili nacionalističke osjećaje. Zbog toga moramo osigurati da se bilateralna pitanja između svih zemalja u regiji riješe što prije. Imamo sredstva za to, samo treba političke volje.
Može li se reći da je Europska komisija jače stajala uz Sloveniju kad je ona blokirala pregovore s Hrvatskom nego što sada stoji uz Hrvatsku u pristupnim pregovorima sa Srbijom?
Ne bih rekao da EU nastoji zauzeti stranu. Europska komisija čini sve da ublaži bilateralna pitanja koja potencijalno ili stvarno blokiraju pregovore o pristupanju. Prirodni je interes Komisije da radi na proširenju. Oni vode pregovore. Slovenska blokada pojavila se u listopadu 2008., a nakon pokušaja Francuske kao predsjedateljice EU, Komisija je preuzela upravljanje krizom u siječnju. Pregovori su bili iznimno složeni. Na stolu su bila dva različita seta nacionalnih interesa. Hrvatska nije željela odgađati članstvo u EU i nije željela izgubiti teritorij, a Slovenija je željela da se granica riješi i da dobije vezu s otvorenim morem. Stvar je bila iznimno zahtjevna i mogla se riješiti da se arbitražni postupak nije urušio. Srbija je druga priča jer mnogo toga ima veze s ratom, gubitkom tisuća i tisuća života i užasnim ratnim zločinima. I to jest doista bilateralno pitanje. Pitanja poput nadležnosti za ratne zločine ili nestalih osoba moraju se riješiti, ali ne mogu dugo čekati.
Tko je kriv za propast Arbitražnog sporazuma i arbitražnog procesa?
Znam da je igra “nađimo krivca” vrlo popularna, i to ne samo u jugoistočnoj, središnjoj i jugoistočnoj Europi. Ali zadržimo hladnu glavu. Slovenija je prekršila načelo povjerljivosti i nepristranosti svojstveno arbitraži. Nezakonita je komunikacija u arbitraži neprikladna i neodgovorna. Tada je arbitražno tijelo izjavilo da prekršaj nije tako ozbiljan da bi se otkazao postupak. To je možda pravno ispravna analiza. Ipak, postupak arbitraže bio je jako oštećen. Hrvatska je tada jednostrano napustila proces, na što nije imala pravo. A nepriznavanje obvezujuće odluke međunarodnog prava golem je problem. Ali sada moramo gledati naprijed.
Tu sad ulazimo u načelo “nadležnost o nadležnosti” (Kompetenz-Kompetenz) koje dopušta arbitrima da saslušaju svaki prigovor o njihovoj nadležnosti, kao i da donesu odluku o vlastitoj nenadležnosti, no to je načelo također meta brojnih kritika. Želite reći da je ispravno da suci za koje jedna strana tvrdi da su pristrani mogu reći: “Mi smo nepristrani” i nastaviti raditi?
Naravno, može se raspravljati o prednostima i manama načela Kompetenz-Kompetenz. Strane u sporu mogle su uključiti odredbu da Međunarodni sud, na primjer, može preispitati bilo koje proceduralno pitanje. Ako želite, možete imati vanjsku procjenu. Ali to nije bio slučaj u Sporazumu o arbitraži. U svakom slučaju, Arbitražni sud utvrdio je da interni dokumenti koje je slovenski arbitar Jernej Sekolec uveo nakon nezakonitog priopćenja nisu sadržavali nove činjenice koje već nisu bile u zapisniku tijekom ročišta 2014. i podnesaka stranaka iz 2013. godine. I ne smijemo zaboraviti da su hrvatske arbitre Vukasa i Sekoleca zamijenili dva nova suca.
Također, Hrvatska nije samo izašla iz sporazuma već se pozvala i na članak 60. Bečke konvencija o pravu međunarodnih ugovora. U čemu je onda pogriješila?
Hrvatska doista jest navela taj članak kako bi opravdala svoj zahtjev za prekid. No važno je da je to samo zahtjev i da sud ima nadležnost donijeti odluku. Nadležnost suda je također izričito spomenuta u Sporazumu o arbitraži koji su Hrvatska i Slovenija potpisale. Ne možete jednostrano napustiti postupak, ne možete otići i reći – to je kršenje Sporazuma o arbitraži” i to je to. Tako se to ne radi.
Kakvu se pouka može izvući iz arbitražnog skandala?
Moja je preporuka da se odustane od arbitara koje imenuju stranke, čime će se eliminirati iskušenje da se upuste u nezakonitu komunikaciju. Arbitraža je izvrstan alat jer tada to pravno tijelo može skrojiti mandat po mjeri, za razliku od Međunarodnog suda.
Kako vidite poteze obiju država nakon skandala?
Špekulacije unatrag ne vode nikamo. Reći ću samo to da nije pomoglo to što u Sloveniji na političkoj razini nije bilo posljedica, a ni to što je politička elita u Hrvatskoj odlučila napustiti arbitražni postupak neovisno o pravnoj stvarnosti.
EK je promijenio stajalište u posljednje dvije godine – dok je prije inzistirao na arbitraži, sada se to smatra bilateralnim problemom. Što je dovelo do promjene?
Nisam siguran da je doista došlo do promjene stava u Europskoj komisiji. Cijelo su vrijeme govorili da je granični spor kao takav bilateralno pitanje. I to je točno. Naravno da je njihov politički interes da bilateralna pitanja i sve ono što stoji na putu dobrosusjedskim odnosima bude riješeno. Ono na čemu je Komisija insistirala jest da sada postoji obvezujuća presuda prema međunarodnom pravu i da se mora provesti, jednostavno zato što primjena prava EU ima teritorijalni aspekt. I mislim da nisu zauzeli stranu. To također tvrdim i u vezi s teškim optužbama slovenske strane zato što Komisija nije poduprla slovensku tužbu protiv Hrvatske Europskom sudu.
Zašto Komisija nije podržala slovensku tužbu protiv RH?
Koliko je meni poznato, nisu željeli dolijevati ulje na vatru.
Možete li predvidjeti odluku Europskog suda, posebno nakon što smo vidjeli da je pravna služba EK savjetovala Komisiji da podrži tužbu u nekoliko točaka?
Teško je reći kako će odlučiti, to više što rasprava još nije održana. Nakon toga ćemo imati barem ideju o pozicijama i pretpostavku o tome koje aspekte sud može odvagnuti. U svakom slučaju, iznenadilo bi me kad bi Sud zaključio da za primjenu prava EU nije važno je li uspostavljena i provedena državna granica.
Ali Slovenija je ušla u EU i u Schengen sa sadašnjim granicama, onima prije arbitražne odluke, i tako je funkcionirala godinama. Po čemu onda konkretno sada Hrvatska sprečava Sloveniju u ispunjavanju obveza koje ima kao članica Schengena?
O tome odlučuje Sud. Ali mislim da jednostavno ne možete primijeniti zakon EU o ribarstvu na terenu ako ne postoji valjana granica. Pogledajte mahnito slanje kazni između hrvatske i slovenske policije zbog “ilegalnog” ribolova u Piranskom zaljevu. To je apsurdno i pokazuje da je potrebna zakonom određena granica. Kraj priče.
Zasad nema naznaka bilateralnih razgovora. Slovenija očito čeka odluku suda. Ako sud odluči u korist Hrvatske, opet smo na početku, ako odluči u korist Slovenije, što onda?
Hrvatska bi trebala provesti arbitražnu odluku. To bi se najbolje postiglo bilateralnim sporazumom koji bi sadržavao sve elemente arbitražne odluke. Za kopnenu granicu zajednička granična komisija mora sjesti i vidjeti da granica, na primjer, ne prolazi kroz zgrade ili poljoprivredna zemljišta. Ako bi to Hrvatska odbila provesti, suočila bi se s kaznama Europskog suda. U političkom smislu, teško mogu i zamisliti da bi to proeuropska hrvatska Vlada uopće učinila.
Hrvatska ima neriješene granice, ali funkcionalne granične režime, i s drugim susjedima. Unatoč tomu što je Hrvatska dala jamstvo 2007. BiH da Pelješki most ni na koji način neće zadirati u prava te države koja ima po UN-ovoj Konvenciji o pravu mora, iz te države dolaze ozbiljni politički pritisci i kritike usmjerene prema Bruxellesu. Tu su još i Srbija, ali i Crna Gora.
Ratifikacija Sporazum o granici s BiH bila bi gesta zrelih i dobrosusjedskih bilateralnih odnosa. To bi također bila dobra prilika da se objasni da postoji neškodljiv prolaz kroz hrvatske unutarnje vode za brodove koji odlaze u Neum i iz njega. Pitanje morske granice s Crnom Gorom je, rekao bih, hitnije. Sadašnji privremeni sporazum postoji od 2002., a okolnosti su se promijenile. Crnogorska mornarica više nije stacionirana u Kotoru tako da ne postoje posebni sigurnosni interesi, a i Hrvatska i Crna Gora članice su NATO-a.
Je li uopće realistično očekivati da se svi bilateralni sporovi riješe prije pristupanja države EU?
Nema alternative. Posljedice hrvatsko-slovenskog slučaja govore same za sebe. Nitko to više ne želi vidjeti. Bilateralna pitanja tijekom pregovora o pristupu EU otrov su za europski projekt koji je donio toliko pozitivnoga za sve nas. Najvažniji je možda mir i stabilnost. Bilateralna se pitanje moraju riješiti prije nego što dvije države dođu u odnos EU članice i zemlje kandidatkinje i to je najvažnija pouka iz hrvatsko-slovenskog slučaja.
Pogledajte video usporedbe Hrvatske i Slovenije:
Kad vidim ove profesorske papazjaničare kako uludo troše složene riječi da zamute bitno. Slovenija je ucijenila Hrvatsku. Slovenija je htjela oteti dio hrvatskog teritorija. Slovenija je varala. Ali Hrvatska bi trebala provesti arbitražu jer gospon Švabo koji đogira po Savudriji tako kaže...u šta se ta Europa pretvorila... Nema tu ozbiljnih ljudi...