Slow travel je u modi

Nasuprot raširenoj modi da se u jedan odmor i jedno putovanje utrpa što više mjesta i znamenitosti, čak gradova i država, potiho izranja posve suprotan trend. Turistički profesionalci iz cijeloga svijeta zabilježili su ga kao ozbiljan već na lanjskoj burzi turizma u Londonu, a ove su ga godine mogli samo potvrditi. Jednako kao i rast broja njegovih poklonika, koji je, istina, najosjetniji u najrazvijenijm zemljama, ali nije rezerviran samo za njih. Putnika turista koji se s odmora ne žele vratiti umorniji nego što su krenuli sve je više i u Hrvatskoj.

Jedino što se to u nas još nije nazvalo imenom pod kojim se u svijetu prepoznaje – slow travel, polagano putovanje. Težnja da se stresu, brzini, jurnjavi suprotstave mir, opuštanje, veće uvažavanje sebe i drugih prerasla je u cijeli pokret (slow movement). On nije organiziran, ne kontrolira ga niti vodi ijedna organizacija, a svejedno se slow životni stil ubrzano prima u mnogim sredinama.

Sve je počelo osamdesetih godina protestom protiv otvaranja McDonaldsova restorana na Španjolskom trgu u Rimu. Nitko tada nije slutio da će taj glas protiv fast fooda, a za lokalna jela i tradicionalnu pripremu hrane, daleko nadrasti sam događaj, potaknuti slow food i dovesti do toga da se počne preispitivati gotovo sve što je ljudska vrsta napravila da ubrza život i tobože ga pojednostavi.

U okrilju slow movementa u modu se osim slow fooda i slow putovanja tako vraća i slow šoping, slow dizajn i slično. Autor kovanice slow travel, zabilježeno je na Wikipediji, Geir Berthelsen dao je čak krajem devedesetih godina viziju cijelog “slow planeta”, podučavajući kako da svijet nauči usporiti. Filozofi i analitičari koji su se pozabavili dubinom takvih težnji nisu bili iznenađeni razvojem događaja.

Besplatno uvijek hit
“Jedina stvar koja je danas izvjesna jest da se sve mijenja. Tko želi ostati u toku mora stalno ubrzavati. To je poruka današnjice. Međutim, to može biti povod da kažemo i podsjetimo kako se naše bazične potrebe da budemo viđeni, cijenjeni, da pripadamo, potreba za blizinom, brigom i za malo ljubavi, ne mijenjaju. To je pak u ljudskim odnosima moguće pružiti, razmijeniti samo kroz usporavanje, polako. Nasuprot globalnim promjenama, moramo nanovo otkriti sporost, uzajamnost, zajedništvo”, citira Wikipedia Guttorm Floistada, koji sažima filozofiju slow pokreta.

Na netom završenoj turističkoj burzi u Londonu, koja je bila sve prije nego slow događaj, ekonomska je kriza nametnula i neke nove trendove. U svjetlu činjenica da svjetskom turizmu predstoji teška godina, u kojoj se nakon dužeg vremena računa s mogućnošću da ne bude novog rasta prometa (lani je rast, prema nepotpunim podacima, iznosio dva do tri posto, a u 2009. će prema Svjetskoj turističkoj organizaciji u najboljem slučaju iznositi dva posto), jedan od novih diktata ponajbolje oslikava i riječ “free”. S očekivanim usporavanjem gospodarskih aktivnosti do 2010. godine, ruku pod ruku, kako se očekuje, ići će i štedljivije ponašanje potencijalnih kupaca turističkih aranžmana i industriji turizma jasno je da će njihovu pažnju najbolje privući ako u usluzi ponude nešto besplatno.

Kako bilo, nitko se ne boji da će ekonomske teškoće globalnih razmjera iskorijeniti potrebu za slow travel putovanjima. Upravo suprotno. Jedno nedavno istraživanje u Velikoj Britaniji, recimo, pokazalo je da čak 91 posto ispitanika namjerava putovati na odmor baš usprkos krizi i dodatnom pritisku koji ona proizvodi.

Potreba da se napetosti suprotstavi opuštanje, samo, dakle, raste. Kada je, uostalom, i potrebnije predahnuti nego baš kad je stresno i neizvjesno? A od fanatičnog obilaska povijesnih građevina i drugih znamenitosti, jurnjave od jedne turističke atrakcije do druge, svakako bolje odmara tjedan dana na jednome mjestu, u nekom malom mjestašcu, gdje se na tržnici izmjenjuje svježe i domaće, gdje se kavica ispija svako jutro na istoj osunčanoj terasi, kod istoga konobara, gdje se čavrlja s domaćim ljudima.

Umjesto paket aranžmana koji nudi “četiri grada u sedam dana”, slow-odmor nudi dublje i manje užurbano upoznavanje s novim kulturama, s više poštovanja za lokalni život, lokalne ljude i okoliš. Odnosno, dok klasične ture obećavaju razgledanje, spora putovanja baterije pune – upoznavanjem. I to u svakom segmentu putovanja, ne samo u izboru između stacionarnog odmora i odmora u pokretu.

Naime, dok jeftini zrakoplovni prijevoznici niskim cijenama karata povećavaju ukupni broj turista u svijetu, slow travel poklonici biraju vlak, autobus, vlastiti automobil. Oni, popularizirajući antižurbu, kroz prozor žele gledati krajolik, vidjeti ljude, stati na nekim “neotkrivenim” mjestima i slično. Renesansa europskih željeznica u svjetlu toga i nije velika vijest.

Europa najkontinent
Dubina džepa, naravno, kroji svako pa i takvo putovanje, no slow travel moguć je i s manjim putnim budžetom nego kad su posrijedi klasični paket-aranžmani. U Europi se formirala i manja skupina organizatora putovanja, koji nude isključivo slow travel ture. Isto tako, Europa se dosad pokazuje i kao najomiljeniji kontinent za takvu vrstu putovanja.

Slow putnici ponajprije se mogu susretsti u pitomim mjestašcima Francuske, Italije, Španjolske, Velike Britanije i Švicarske. Oni, naime, koriste javni prijevoz, a tu je on i najrazvijeniji. K tome, u Europi su atrakcije relativno blizu, a engleski se govori posvuda pa nema straha oko sporazumijevanja s domaćinima.

Prednosti “polaganih putovanja” posljednjih su godina uvidjeli i doživjeli i mnogi Hrvati. I to uglavnom oni koji rade u stresnijim i bolje plaćenim zanimanjima, poput menadžerskih.

– Oni su se prvi našli na udaru načina života koji je krenuo iz Amerike – života punog stresa, preopterećenosti i utrke s vremenom, pa su prvi osjetili i da ne mogu dalje ako malo ne uspore. Barem nakratko, jedan vikend ako ne može duže – govori Dubravka Davidović, izvršna direktorica prodaje u Grupi adriatica.net.

– To su klijenti koji dođu i kažu nađite mi nešto gdje me nitko ne može dobiti na mobitel, po pet-šest puta se vraćaju na takva mjesta. Osim odmora žele slobodu, kontakt s lokalnim, žele vidjeti kako žive tamošnje familije, što one jedu, kako pripremaju jela. Moglo bi se reći da se na neki način žele i integrirati u lokalni način života. Kupci takvih aranžmana uglavnom ne pitaju koliko što stoji, spoznali su da vrijeme i malo mira jednostavno nemaju cijenu i da užurbanu svakodnevicu povremeno treba zaustaviti – kaže D. Davidović.

Slobodno vrijeme – novac
Neki zbog toga promijene ne samo naviku putovanja nego i cijeli život. Naša sugovornica veli da su prije nekoliko mjeseci imali kandidata za jedno menadžersko mjesto s diplom Harvarda.

– Pitali smo ga zašto se natječe kod nas kad sa svojim referencama može birati u kojoj će svjetskoj metropoli raditi. I to za veću plaću nego u Hrvatskoj. U odgovoru je naveo samo jedan razlog: hrvatski životni stil. Kaže da mu se sviđa život ovdje, mirniji je i humaniji nego u Americi – prepričava naša sugovornica.

Ljudi koji žele usporiti, koje više ne zadovoljavaju velike zarade i spremni su ih mijenjati za malo više slobodnog vremena, ima u svim zemljama i svim profesijama. Ugošćuje ih i Hrvatska, a susreću uglavnom domaćini na agroturističkim gospodarstavima, kamenim kućama i sličnim malim, običnim mjestima.