Slučaj Boljkovac jest sramota, ali nije jedino Karamarkova

Proces protiv Josipa Boljkovca žešća je sramota Tomislava Karamarka, ali je lista onih koji bi se trebali crvenjeti zbog toga slučaja puno dulja od imena i prezimena bivšeg ministra policije, a sada predsjednika HDZ-a.

Proces koji je zbog nedostatka dokaza nakon tri godine završio nepravomoćnom oslobađajućom presudom inicirao je Karamarko. Policija je Boljkovca prijavila da je 1945. godine, kao šef kotarske Ozne, naredio likvidaciju 21 civila s područja Duge Rese. Početkom studenog 2011., uoči parlamentarnih izbora, režirano je filmsko uhićenje. Rano ujutro Boljkovčevu su kuću u Vukovoj Gorici opkolili do zuba naoružani specijalci s fantomkama navučenima preko glave.

Do deset sati kriminalisti su pretražili kuću, a do tada su se okupile izvjestiteljske ekipe svih medijskih kuća, kako bi zabilježile i hrvatskim građanima prenijele slike spektakularnog hapšenja teško pokretnog, tada 91-godišnjeg Boljkovca.

Karamarko je, i to s pravom, momentalno optužen za iživljavanje na nemoćnom starcu zbog skupljanja političkih bodova. Nije sporno što se protiv Boljkovca otvorio kazneni postupak. Dapače! Ali je sporan način na koji je to učinjeno. Ništa ne može opravdati primjenu nepotrebne sile kakva je bila usmjerene prema Boljkovcu.

Nepošteno bi, međutim, bilo sve svaliti na Karamarka. Ako je i bio prvi čovjek policije, Karamarko nije bio prvi čovjek u Vladi. Dakle, i on je u tom času iznad sebe imao šefa (premijerku), koji ga je mogao zaustaviti u demonstraciji sile. Nadalje, ako je Boljkovac bio toliko nemoćan da nije mogao samostalno ući u policijsko vozilo pa je intervencija specijalaca bila suvišna, onda je bilo još manje razloga za pritvor u kojemu je završio dok si trepnuo okom.

A pritvor mu nije odredio Karamarko, niti je Karamarko protiv njega napisao optužnicu, niti ju je odobrio i zastupao na sudu. Dakle, ako je Boljkovac aktualnom šefu HDZ-a poslužio kao političko oružje kojim je baratao u parlamentarnim izborima, u borbi za preuzimanje HDZ-a, a sada mu daje legitimitet u virtualnom pohodu na petokrake, onda mu je poslužio zato što su to drugi dopustili. A svi ti “drugi”, od tadašnje premijerke, tužitelja koji su pisali i zastupali optužnicu u kojoj, kako se pokazalo, nema dovoljno argumenata da je Boljkovac naredio likvidacije, pa do suda koji ga je pritvorio, u hijerarhiji kaznenog progona imaju puno više moći nego što je ima ministar unutarnjih poslova. Zato svima njima još više nego Karamarku ide na čast što se tri godine vodio postupak za strašne ratne zločine nad civilima čija je jedina krivnja bila što nisu bili po volji tadašnjem komunističkom režimu, a na kraju je završio oslobađanjem. Najjadnije je da Boljkovac, sada starac od 94 godine, nije ni svjestan da je nepravomoćno oslobođen. Presudu je dočekao u bolnici, gdje se nakon moždanog udara liječi od upale pluća i nije komunikativan.

Na kraju bi slučaj trebao biti primjer kako ne treba raditi jer su svi na kraju oštećeni. Obitelji nevinih žrtava koje su uhićene i likvidirane nakon ulaska partizana u Dugu Resu samo zašto što je netko ocijenio da su klasni neprijatelji sa suđenjem Boljkovcu nisu dobile nikakvu odštetu ni pravdu. Još gore! Otvorena im je nada da bi se nakon toliko vremena mogla utvrditi prava istina i kazniti krivac, a nakon tri godine suđenja uslijedio je fijasko!

Drugo, također važno, tiče se uloge prvog predsjednika Franje Tuđmana. Upravo je Tuđman imenovao Boljkovca prvim ministrom unutarnjih poslova. Pokretanjem postupka protiv Boljkovca zbog komunističkih ratnih zločina otvorilo se pitanje Tuđmanovih kriterija pri izboru najvažnijih kadrova u najosjetljivijim danima hrvatske državnosti.

I, treće. Sud je rekao da nisu sporni partizanski zločini nad civilima. No, to je činjenica koje je svatko u ovoj zemlji svjestan i za tu spoznaju nisu trebale godine uzaludnog suđenja.