Slučaj Paladino poruka je mladima da bježe iz Hrvatske

U Klinici za neurokirurgiju KBC-a Zagreb više nema mjesta za Josipa Paladina čije su ruke i um spasili tisuće života u najzahtjevnijim operacijama. Njegova matična ustanova smatra da je vrijeme za zasluženu mirovinu, bez dodatnog angažmana na pola radnog vremena. U normalnoj bi državi ta odluka bila donesena dogovorom liječnika i ustanove, a vijest bi odjeknula na potpuno drukčiji način. Struka bi uz lovorike ispratila svjetski priznatog kolegu u mirovinu, a njegovi bi se brojni pacijenti prisjetili teških životnih trenutaka u kojima su im njegovo znanje, profesionalnost i ljudskost predstavljali možda i posljednji tračak nade.

Sve bi bilo vrlo dostojanstveno. Ali ovo je Hrvatska u kojoj dostojanstva više nema ni za koga, pa tako ni za Josipa Paladina. Javnost je o odbijenici molbe za produženjem ugovora o radu ovom velikom liječniku saznala iz emotivne objave koju je na svom Facebook profilu napisala njegova supruga. Samo to trebalo bi biti dovoljno da se glavešine u KBC-u Zagreb zacrvene od stida. Priznanje koje je nekad od poslodavca nakon višedesetljetnog rada dobivao svaki portir, danas od najveće zdravstvene ustanove u državi ne dobiva ni proslavljeni neurokirurg.

Paladinova priča, iako simptomatična za Hrvatsku, nije priča o vremešnom šljakeru kojega nakon otkaza čeka životarenje pod blokadom računa ili o umirovljeniku kojemu gotovo cijela mirovina odlazi na režije. Nastavio on raditi dalje ili se u potpunosti umirovio, ugledni će neurokirurg zasluženo dobro živjeti. Nije on taj kojega treba žaliti, nego mi. Hrvatski je zdravstveni sustav pred kolapsom. Dugovi se gomilaju, ministri se redaju u zahtjevima za dodatnim financijskim sredstvima, a u fokus javnosti sve češće dolaze teške ljudske sudbine od kojih je država oprala ruke pod izlikom da novca za njih nema. Nema ni dubinske reforme zdravstva koje je potpuno neprilagođeno trenutnim društvenim okolnostima i tržišnim uvjetima. U toj ga okoštalosti u stopu prati tek svijest nacije koja je zapela u nekim davnim vremenima i još robuje egalitarnom sindromu. “Ima još Paladina”, moglo se tako pročitati posljednjih dana po portalima i društvenim mrežama. Nema! Ne može svatko biti Josip Paladino ili neki od malobrojnih hrvatskih liječnika na svjetskom glasu. Njihov je talent izniman i zato se društvo i institucije prema njima trebaju odnositi s posebnim poštovanjem.

Takvi su ljudi, u medicini i svim ostalim strukama, predvodnici u inovacijama koje spašavaju naše živote i čine ih ugodnijima, a gospodarstvu daju zamašnjak potreban za otvaranje novih radnih mjesta i bolje punjenje državne blagajne iz koje se financira zdravstvo. Hrvatska je danas tu gdje jest, na samom dnu ljestvice zemalja EU, između ostaloga i zato što se iznimnim pojedincima i njihovim postignućima ne daje dovoljno na značaju. Ovaj slučaj šalje i užasno lošu poruku mladim liječnicima koji bi u narednim desetljećima trebali nositi naš posrnuli zdravstveni sustav. Njima koji nemaju uvjete rada ni mogućnost napredovanja kao njihovi kolege na Zapadu i koji u tom našem zdravstvenom kaosu često čine čuda da bismo mi bili zdravi, naprasnim se tjeranjem Josipa Paladina poručuje da, koliko god bili stručni i prepoznati u svijetu, u Hrvatskoj će biti tek potrošna roba. Za njih će ovdje posla uvijek biti i za naše će pojmove čak biti solidno plaćeni, ali moraju se pomiriti s time da se ambicija, znanje i profesionalnost puno češće kažnjavaju nego nagrađuju. A upravo je ta strašna spoznaja ono što mnoge mlade ljude tjera iz Hrvatske.