Moj prijatelj Joško Paladino nije ni prvi ni posljednji koji posljednjih godina odlazi na ovaj način. Ja sam u rujnu 2014. aplicirao za produljenje predstojniku ORL Klinike na Rebru nakon dvodnevnog uporna nagovaranja kolega prim. Gorazda Poje i doc. dr. Martina Jurline, mojih učenika na koje sam beskrajno ponosan.
U početku, prvoga dana, odbio sam njihovu molbu, makar su rekli da se zaklinju da se nikada više neću morati “oprati” (kirurški sleng za pranje ruku prije operacije), da je dovoljno da budem u dvorani dok oni operiraju i gledam kako ide zahvat preko velikih plazma ekrana. Ali, nije im se ostvarila zamisao. Međutim, mislio sam, a i danas sam toga uvjerenja, da veličina liječnika nije samo u tome koliko je uspješnih ili manje uspješnih operacija ostavio iza sebe nego i koliko je mlađih liječnika osposobio da mogu bez ikakva trzaja nastaviti tamo gdje je struka bila u času odlaska veterana, njihova izravnoga učitelja. Ja sam uspio i zbog toga sam sretan.
Kad je moje vrijeme došlo, a došlo je kad sam u srpnju 2014. navršio 65 godina, znao sam da prvoga dana akademske godine 1. listopada, trebam ići u mirovinu. Nikakvo čudo ni nacionalna žalost, a pogotovo ne takva da o tome bruje svi mediji. Rekao bih da je ovo što se sada u medijima događa oko moga Joška (ne mogu ga drugačije zvati jer smo uistinu dugogodišnji bliski i iskreni prijatelji), pomalo uvredljivo za sve one profesore koji su “potjerani” voljom najčešće samo jedne osobe. Kad sam drugog dana nagovaranja popustio Poji i Jurlini i ipak napisao kratku zamolbu za produljenje, dobio sam vrlo brzo kao odgovor predstojnika Klinike, prosto-proširenu rečenicu u stilu: ”Ne vidim razloga da prof. Mladina dalje radi na Klinici.” I morao sam otići.
Nemam namjeru uspoređivati se s veličinom prof. Paladina, naravno, on je ikona, ali velik je dio nas iz generacije liječnika rođenih od 1947. do 1952., nekadašnjih odličnih studenata Medicinskog fakulteta u Zagrebu, imali više nego uspješne karijere, veliki međunarodni ugled, napisali smo silne knjige... Moj je Joško zacijelo iza sebe ostavio plejadu izvanrednih neurokirurga, njegovih vjernih učenika, i time ispunio tu svetu liječničku dužnost. Ako je tako, Neurokirurška se klinika na Rebru neće uzdrmati njegovim odlaskom. On se nedvojbeno naradio u životu. Trebalo bi, dakle, tog zaslužnog, velikog čovjeka pustiti na miru, njemu sada nije lako. Treba vremena, ja to znam.
Ne daj Bože da jedan liječnik koji je trbao biti u mirovini napravi grešku kod operacije kako bi to novinari i komentatori sa radošću dočekali i na križ pribili one koji su to dozvolili, za njih nebi bilo Uskrsa nego samo VILIKI PETAK DOŽIVOTNO.