Začudno je koliko je malo medijskog prostora do sada dobila odluka o smjeni glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Istina, smjena je off the record obrazložena politikom kontinuiteta jer je Bajićevu fotelju dobio jedan od njegovih najbližih suradnika, ali je ipak nevjerojatno koliko tiho može proći micanje čovjeka koji je možda najviše utjecao na krojenje suvremene hrvatske povijesti.
Prvo valja naglasiti kako ni na koji način ne treba ulaziti u stručni i moralni kredibilitet gospodina Cvitana, Bajićeva nasljednika. Međutim, odluka o smjeni Mladena Bajića bez premca najlošiji je potez koji je do sada u karijeri povukao premijer Zoran Milanović.
U 12 godina mandata Mladen Bajić je mijenjao Hrvatsku na način koji je do njegova dolaska bio nezamisliv. Omogućio je krupne, sustavne istrage koje su se ciljano obračunavale s kriminalom i korupcijom u zdravstvu, visokom školstvu i sudstvu, a način na koji je Državno odvjetništvo pod Bajićevom palicom pretreslo glavno koruptivno leglo Hrvatske – mrežu kvarnjaka iz politike, državnih institucija i državnih tvrtki te privatnih “biznisa” – svojom širinom jedan je od najdojmljivijih u Europi.
Bajić je čovjek koji je bez pardona procesuirao cjelokupnu društvenu “kremu”, zahvaljujući njemu, njegovoj kičmi i upornosti, na optuženičkoj klupi završio je premijer, više ministara i diplomata, nedavno i predsjednik HGK. Što bi više želio vrli premijer?
Bajić ne samo da je imao hrabrosti nego je imao dovoljno znanja i vještine za krupne istrage. Za procesuiranje mudrih i svim mastima premazanih menadžera i političara u aferi Spice, za istragu o prodaju Ine te za obračun sa strankom koja je tada bila na vlasti kao kriminalnom organizacijom, nije bilo dovoljno biti nasmiješeni mudonja s bistrim i lukavim pogledom iza naočala. Riječ je bila o tako složenim i krupnim procesima u kojima je trebalo znati odabrati i voditi ljude koji će ih voditi te osigurati za hrvatske uvjete gotovo nevjerojatnu razinu adekvatne logistike. Redom se radilo o epskim, glomaznim i jako složenim predmetima. Da bi se njihov teret iznio, trebalo se dobro organizirati i jako puno raditi. Za to je bio potreban vođa, a to je bio Bajić.
A sada je sitni politikant koji je praktično izgubio pozicije čak i u vlastitoj stranci, premijer Milanović odlučio da je Bajić predugo tu i da će on, veliki Milanović, biti taj koji će ga smijeniti jer mu, valjda, nije bio osobno simpatičan. Milanović kao da je talentiran za samo jednu stvar – emitiranje krivih, uznemirujućih poruka. Umjesto da je svom snagom dao podršku eri prosvjetljujućih i otrežnjujućih istraga koje su počele mijenjati Hrvatsku nabolje, on je odlučio maknuti čovjeka koji je de facto svojim istragama i razotkrivanjem HDZ-ova kleptomanstva doveo Kukuriku koaliciju na vlast uz svu beskrvnost njihove kampanje.
Sve kritike Bajićeva rada koje su ciljale na to da je on također samo politikant koji je išao na onoga na koga je smio, do sada su bile bezazlene, mogle su biti smatrane dijelom uobičajenog demokratskog folklora u kojem je uobičajeno i poželjno propitivati pa i, blebetajući, diskreditirati sve i svakoga. Međutim, ako se miče čovjek koji je priuštio Hrvatskoj 12 uzbudljivih godina punih promjena uz obrazloženje da je 12 godina previše, onda verbalni pucnjevi na Bajića, koji su dolazili iz svakakvih interesnih legala, ponovno daju simbolički vjetar u leđa zaplotnjačkoj Hrvatskoj.
Ironično je to što će od smjene Bajića najviše štete imati vjerojatno osobno Milanović, onaj isti koji je nikakvim porukama pod Bajićevim skutima izvirio na vlast. Što ako sada netko procesuira, primjerice, nekog od Milanovićevih političkih protivnika? Hoće li nepolitičnost istraga i dalje biti uvjerljiva?
Svakome tko poznaje Hrvatsku jasno je da nitko, pa ni Bajić, nije idealan. Pa ni sveci. Jasno je da je i Bajić morao taktizirati, ponekad i politizirati. Da nije, ne bi ni napravio to što je sasvim sigurno uspio – promijeniti Hrvatsku. Problem je u tome što taj posao nije dovršen. Neka Cvitanu pomognu Bog i Bajić. Nadajmo se da neće računati na “pomoć” političara.