Annie je ostala bez kćeri koja je na Badnjak poginula u sudaru s kamionom, Caitlin je izgubila muža kojem je bio dijagnosticiran rak jetre, Mussie je ostao bez brata koji je počinio samoubojstvo, a Brigitteina je majka iznenadno umrla od srčanog udara. Philova i Annetteina četverogodišnja kći utopila se u bazenu.
O svim tim ljudima koji su ostali bez važnih osoba u svojim životima piše Julia Samuel u knjizi “Tuga koja iscjeljuje – Priče o smrti, životu i oporavku”, koju je u Hrvatskoj nedavno objavila Planetopija.
U knjizi koja je nedavno objavljena u Hrvatskoj poznata britanska autorica donosi niz priča ožalošćenih s kojima se susrela tijekom svoje dugogodišnje terapeutske prakse. U razgovoru za Večernji list govorila nam je više o poslu kojim se bavi te objasnila zašto je važno razumjeti tugovanje. Dotaknuli smo se i činjenice da na ljude posebno teško utječe prošla godina kada su svi bili okruženi smrću.
Suočavanje s vlastitom smrću
– Na tisuće ljudi umire svakog dana, očekivano ili neočekivano. Svaka ta smrt pogađa u prosjeku najmanje petero ljudi, koji će zauvijek pamtiti gdje su se točno nalazili u trenutku kada su čuli da umire ili im je umro roditelj, brat, sestra, prijatelj ili dijete. To će na njih ostaviti doživotne posljedice – piše Julia Samuel koja ističe da je smrt posljednja velika tabu-tema te da se tuga koju ostavlja za sobom shvaća potpuno pogrešno.
– Bez problema razgovaramo o seksu ili neuspjehu, o svemu što nas najviše pogađa, ali kada je riječ o smrti, zavlada muk. Previše je zastrašujuća, pa čak i bizarna, da bismo za nju našli riječi. Taj muk vodi u neznanje, pa često ne znamo kako reagirati na tugovanje drugih ljudi, a kamoli na vlastito. Draže nam je kad ožalošćena osoba ne pokazuje svoju bol pa kažemo da se “zadivljujuće hrabro” nosi s njom. Ali smrt se događa i tugovanje je bolno – riječi su Julije Samuel koja je 25 godina radila u bolnici s obiteljima koje su izgubile dijete.
Zadnjih nekoliko godina otvorila je privatnu praksu te radi s najrazličitijim slučajevima, a ističe da gotovo za sve vrijedi isto pravilo:
– Moramo poštovati i razumjeti proces i nužnost tugovanja. Bol ne možemo prevladati boreći se protiv nje, kao u slučaju oporavljanja od neke bolesti. U ljudskoj je prirodi da nastojimo što manje patiti, ali – suprotno svim našim instinktima – da bismo prevladali tugu, trebamo si dopustiti da osjetimo bol. Moramo smoći snage jer joj ne možemo uteći – smatra Samuel te nam objašnjava da je tugovanje važno jer osoba tako navikava na novu stvarnost.
Smatra da se prije pandemije koronavirusa tugovanje još više izbjegavalo, jer je “smrt bila skrivena” u bolnicama i mrtvačnicama. No sada su se svi morali puno intenzivnije i jasnije suočiti s vlastitom prolaznošću i zbog toga autorica smatra da se ipak počelo više razgovarati o smrti i umiranju.
– Također, snažno raste svijest o važnosti mentalnog zdravlja te su ljudi sve češće spremni tražiti podršku i pomoć ako osjete da im je to potrebno. Stoga su spremniji razgovarati i s terapeutima koji se bave tugovanjem – kaže nam Samuel te dodaje kako joj iskustvo pokazuje i da postoji veliki generacijski jaz kad je riječ o tugovanju i spremnosti na traženje pomoći.
– Ljudi stariji od 60 godina zasigurno će puno rjeđe tražiti pomoć, a zabrinjavajuće je da će, posebice sada u vrijeme pandemije, njima pomoć najviše trebati. Također, žene puno češće traže pomoć od muškaraca i puno su spremnije na razgovor – kaže te objašnjava zašto je važno dopustiti si tugovanje, ali i razgovarati o tome.
Kada pronađemo riječi za emocije koje osjećamo, ističe, shvatimo što se uistinu događa s nama, a upravo tijekom tog procesa uistinu shvatimo da je osoba do koje nam je stalo preminula i tako se počnemo oporavljati.
– Naime, bol koju osjećamo neopipljiva je. Ona ostavlja nevidljivu ranu, veću ili manju, ovisno o tome koliko smo voljeli umrlu osobu. Nekad smo pogođeni iznenadnom smrću, a nekad očekivanom. U jednom i u drugom slučaju nebo nad nama isto je kao i prije, ali kad se pogledamo u zrcalo, više ne vidimo istu osobu – piše autorica u knjizi te dodaje kako smrt razotkriva mnogo toga, ona izbacuje na površinu naše skrivene slabosti i potisnute tajne te otkriva koliko su nam zapravo važni naši najbliži.
Knjigu “Tuga koja iscjeljuje – Priče o smrti, životu i oporavku” autorica je podijelila u pet tematskih cjelina, a u svakoj donosi tri priče. Prve četiri cjeline obrađuju smrt partnera, roditelja, brata ili sestre te djeteta, a posebno je zanimljiva perspektiva posljednjeg dijela koji progovara o – suočavanju s vlastitom smrću te donosi priče onih ljudi kojima je dijagnosticirana terminalna faza neke bolesti te su znali da će uskoro umrijeti. Uistinu potresne priče čitateljima zapravo pokazuju koliko ožalošćene osobe imaju zajedničkog te koliko se teško, ali ne i nemoguće, boriti s tugom.
– Bila je mlada, u ranim tridesetima, premlada da već bude udovica. Njezin dugogodišnji partner poginuo je vozeći se na motoru, prije tri mjeseca. Stalnose smiješila, ali njezine sitne smeđe oči imale su onaj iznenađeni pogled prestrašene životinje. (...) Puno je puta ponovila: “Ne mogu ja ovo sama” – samo je jedan od slučajeva koje ja autorica izabrala. Piše i o 48-godišnjoj Jean kojoj je dijagnosticiran rak pluća. Liječnici su joj davali od šest mjeseci do godine dana života, a ona nije znala kako da to priopći svom 17-godišnjem sinu Jamesu. “Umirala je i ostavljala voljenog sina”, piše Samuel, “sigurno je duboko patila”.
– James je plakao i vikao kad su mu Jean i njezin suprug rekli. Nije htio prihvatiti istinu, želio je znati više, na primjer koliko joj je još života ostalo. Rekli su mu ono što su znali, da nema lijeka i da preparati koje uzima samo ublažavaju bol i da se ne zna kada će umrijeti. Nadali su se da će živjeti još barem godinu dana, možda i više. Grlio ju je kao što već dugo nije – piše u jednoj od priča.
Velik utjecaj pandemije
– Tijekom karijere radila sam uistinu s brojnim pacijentima, a u knjizi su navedeni samo neki, uglavnom oni s kojima sam radila dok sam pisala knjigu ili neki koji su mi ostali u snažnom sjećanju – objašnjava Samuel, koja nakon svake priče ožalošćenih u knjizi iznosi i svoja razmišljanja i komentare o određenoj vrsti gubitka, dajte neke recentne brojke, praktične informacije, ali i savjete.
Također, dio knjige je posvećen oporavku, tome kako obitelj i prijatelji mogu pomoći… S obzirom na to da autorica navodi kako je odnos prema tugovanju zapravo ukorijenjen u našoj kulturi, ona na samom kraju knjige daje i kratki pregled, odnosno povijesni kontekst smrti i umiranja.
Ako se uzme u obzir trenutačna situacija u svijetu, kao što je autorica već ranije zaključila, pandemija je uvelike utjecala na naš odnos prema smrti, no Julia Samuel smatra da je, osim što je potaknula ljude da se suoče sa smrtnošću, pandemija natjerala mnoge da shvate koliko je vrijedan život i koliko su nam važni ljudi koje volimo.
– Ipak, proces tugovanja uvelike je otežan, posebice ako se uzme u obzir da se mnogi nisu imali prilike oprostiti od svojih najmilijih onako kako su željeli. Ljudima su oduzeti rituali koji su im bili važni. Također, i činjenica da su nas mnogi ljudi napustili tako naglo mogla bi uzrokovati brojne traume – kaže Julia Samuel te daje nekoliko savjeta onima koji su u pandemiji nekoga izgubili, a osjećaju da nisu imali prilike “reći zbogom”.
– Možda bi svatko za sebe mogao pronaći i napraviti neki drugi ritual. Primjerice, da se u spomen na voljene zapali svijeća uz fotografiju te da se pročita neka pjesma ili molitva. Tuga se pak može podijeliti i u šetnji s članovima obitelji i prijateljima – savjetuje autorica koja je nedavno napisala još jednu knjigu pod naslovom “This Too Shall Pass: Stories of Change, Crisis and Hopeful Beginnings”, koja se još ne može pronaći u Hrvatskoj, ali govori o tome kako se nositi sa svim ostalim vrstama gubitaka, poput razvoda, umirovljenja, otkaza.
Autorica smatra da je i o takvim traumama važno govoriti te da će – i to proći.
Ljerka Mintas Hodak za Večernji: "Nije mi žao kada me pitaju za kćer jer to znači da je još živa u sjećanjima ljudi i to mi je jako drago."