U učiteljskom stanu škole u Brodskom Drenovcu 1. rujna 1888. godine rođen je Andrija Štampar. Slavonija mu je dala temelj, slavonskog seljaka nazvat će kasnije svojim prvim učiteljem, a u taj kraj njegov je otac Ambroz stigao kao maleno dijete sa svojim roditeljima iz Like.
Ambroz i Štamparova majka Katarina u Drenovcu su bili radi njegova učiteljskog poziva i to je slavonsko selo s Ambrozom Štamparom prvi put učitelja dobilo sa završenom učiteljskom školom. Baš kako je Andrija Štampar još od gimnazijskih dana sve detaljno opisivao, na papir stavljao što zamjećuje u svakodnevnici i životu oko sebe, jednako je kroz svoj učiteljski poziv činio i njegov otac Ambroz.
Slabe higijenske navike na selima
Njegovo zapažanje i volju za učenjem te podučavanjem drugih uočio je gazda kod kojeg mu je otac radio te ga poslao na školovanje. Svakom selu čiju je školu došao voditi Ambroz Štampar bio je puno više od učitelja. Štogod čovjek danas pročita o Štamparovu djetinjstvu, radu njegova oca u rodnom Drenovcu, odmah je uočljiva ta zajednička crta, i karakterna i odgojna, analize i učenja. Tako je dolaskom u ovo mjesto učitelj Ambroz detektirao sve njegove slabosti, način života, opisivao ponašanje seljaka, zaključivao što se može i mora učiniti da bi se živjelo bolje.
Kad danas kažemo “živjeti bolje”, mahom ćemo pomisliti na materijalno i priskrbljivanje što više stvari, ali u ono vrijeme epidemija zaraznih bolesti, siromaštva, slamnatih podova...značilo je to nešto sasvim drugo. Stanovnike Brodskog Drenovca otac Ambroz opisao je kao marljive i pobožne, ali slabih higijenskih navika. Ne otvaraju prozore, ne paze na čistoću, selo ima samo četiri zahoda, vinograde pohara peronospora, a oni nemoćni... dok je gazda u selu bio poručnik.
Tako je odlukom poručnika Drenovac krenuo u gradnju kuće za školu koja se dotad seljakala, a u kojoj je prve školske go-
dine kao učenik proveo i Andrija Štampar do preseljenja u Mrzović radi očeva namještenja. Kako u Brodskom Drenovcu tako i u Mrzoviću učitelj Ambroz bit će kroničar vremena, svakodnevnog života, uočavati što pogrešno čini ili što bi morao seljak činiti da bude manje gladi, da mu život bude zdraviji. Sve je to nastavio i mladi Andrija Štampar koji odlazi na školovanje u vinkovačku gimnaziju.
Tada počinje svoje stavove, zaključke o potrebnim promjenama, zapažanja u vidu pisanih uradaka slati u različita glasila, a prvi objavljeni radovi bile su narodne pitalice koje je poslao u list Pobratim. Bio je to na neki način početak njegove javne komunikacije, ali i svojevrstan da kažemo dokaz koliko je Štampar u djetinjstvu upijao običaje i navade te mudrosti sela u kojima je odrastao. Sve što je uočavao i vjerovao da treba promijeniti gorljivo je zagovarao, a dok je poput oca zapisivao svaki taj detalj, bilo je jasno da je njegov fokus na zdravlju.
“Moderan čovjek mora biti čovjek rada. Najsposobniji za rad je zdrav čovjek… Grijeh protiv zdravlja je valjda najveći grijeh”, rečenice su vinkovačkog gimanzijalca Štampara koji je klupe tada dijelio i s Ivanom Kozarcem. Pjesnički, literarni duh naspram njegova pragmatičnog i konkretnog činio je to prijateljstvo tužno prekinuto Kozarčevom smrti od tuberkuloze. Opisao je kako je njegov prijatelj “Iva došao sav slomljen, s velikim vrućicama” te “više nije bio onaj Iva u Vinkovcima”, “prikrio se pokrivačem i zaplakao je”. “Za čovjeka svakog odvijek/Kroz sav život sreća j prava/Bez prestanka kad je njemu/Tijelo zdravo, duša zdrava.” Ovi Kozarčevi stihovi posvećeni prijatelju Štamparu koji pokazuju kako je ta pjesnička duša poznavala svojeg kolegu iz gimnazijskih klupa.
Zdravlje je bilo tema posvećenih mu stihova iz pera mladića koji je preminuo sa samo 25 godina. Nakon mature konkretizirano je sve što je učenik i gimnazijalac Andrija Štampar dotad zapisivao te objavljivao u javnim glasilima: upisao je studij medicine. Medicinski fakultet postojao je tada u Beču pa se Štampar odselio u velegrad iz kojeg se i dalje javljao glasilima radovima posvećenima zdravlju i prijetnjama ljudskom zdravlju, ali u kojima ne krije i čežnju za svojim krajem. I kao bečkom studentu medicine u fokusu mu je domaći čovjek i uvjeti u kojima živi, a upravo poput svojeg oca najvažnijim smatra – učiti ljude. Ne znači to samo učiti ih pismu, nego boljem, lakšem i zdravijem životu.
– Kad poradimo oko narodne prosvjete, oko istrebljivanja pustog korova s naše narodne njive, postat ćemo narod nov i svjež. Naš je seljak žedan znanja, a nitko mu ga neće da dade. Ubija nas samo naš velik, žalostan nemar – poslao je Štampar u vinkovačke novine Svjetlost iz Beča, a veliki grad (osim čežnje i znanja) daje mu priliku i da vidi koliko puno može učiniti znanost te kako se može organizirati edukacija i približiti sve to “običnom čovjeku”. Sve čemu svjedoči tamo opisuje i prenosi kroz svoje tekstove koje šalje u domaća glasila.
Tako student Štampar javlja i o razvoju kirurgije, o opasnostima alkohola i drugim štetnim ponašanjima poput odlaska u bludilišta te širenju sifilisa, lošim uvjetima stanovanja koji uzrokuju i pogoduju lako širenje zaraznih bolesti… Tu je počelo, napismeno, široko prosvjećivanje naroda, a sva ta znanja kasnije će Štampar primijeniti u praksi. Trebalo je ne samo znanja i volje nego i hrabrosti iz korijena mijenjati način života ljudi. Naime, djecu se tada, poglavito na selu, nije slalo u školu jer je trebala radna snaga za polje, društveni život činila su okupljanja u malenim kućama (ili birtijama) u kojima se pilo i pušilo, posebice zimi od koje se “branilo” zatvaranjem prozora da se kuća ne rashladi. Kad bi se išlo u veća mjesta, odnosno gradove, svraćalo se u bludilišta, a ljudi su se ženili jako mladi te ženidbom i oni “dobili pravo” da piju i puše poput odraslih.
Štampar im je svima kroz svoje radove upirao upravo u sve te navade i objašnjavao im zašto je to pogrešno te da ne čine dobro ni sebi ni svojoj djeci. Svijet ni danas ne uspijeva dokinuti, primjerice, alkoholizam, kojemu je Štampar puno svojeg znanja posvetio kroz desetljeća, a kamoli u ono vrijeme suprotstaviti se nečemu što je bilo ne samo prihvaćeno nego praktički i poželjno ponašanje, simbol zrelosti i muškosti. Još od djetinjstva gledao je cjelokupnu sliku tako da je prirodnim bio njegov izbor upravo generalno prosvjećivanje naroda, a ne tek liječenje neke jednbolesti. Revolucionarna riječ postat će ubrzo jednako takva i djela nakon Štamparova povratka iz Beča kao doktora medicine. Svoje znanje tamo je dogradio učeći od ondašnjih autoriteta medicinske znanosti s nekima od kojih će kasnije izgradnjom svoje međunarodne karijere postati i prijatelj i suradnik. Bečki studij medicine završio je 1912. godine i s jasnim stavovima te potkovan znanjem i mjerama kojima je svjedočio u tom velikom gradu vratio se u domovinu.
Socijalna medicina bila je njegov izbor, put koji će obuhvatiti svaki detalj života čovjeka kojem je poručivao da ponajprije mora sam voditi brigu o sebi i svojem zdravlju. Postao je liječnik, ali ostao je učiteljem naroda te prvi posao dobiva u bolnici u Karlovcu.
“Nijemac bi u nesvijest pao”
U isto to vrijeme Andrija Štampar ženi se Marijom Mešnjak, a u Karlovcu, baš kao i njegov otac Ambroz, ubrzo postaje daleko više od bolničkog liječnika. Počinje na terenu raditi sve što je narodu pisao; mimo bolnice organizira i poziva na predavanja gdje ih uči kako je alkohol otrov za njihovo tijelo, kako svojim ponašanjem šire tuberkulozu koja ih ubija… Sve što je ostavio prije odlaska u Beč među narodom je zatekao i kad se vratio te je svoju pisanu riječ počeo odmah provoditi na terenu, a na početku službene liječničke karijere bilo je to u Karlovcu.
“Strahovite su upravo stambene prilike siromašnijih slojeva. Tu grad Karlovac stoji valjda na najnižem stepenu zdravstvene kulture. Da dodje u našu Ladanjsku i Florijansku ulicu napredni Nijemac, taj bi lako u nesvijest pao. Neka podju ljudi u Ladjarsku ulicu, pa neka kažu je li ono dostojno napredne kulture. Ulica gadna, bljutava, a kuće još gore. I to te su kuće takove jer njihovi gospodari za njih ne mare.”
Jednakim smjerom i žarom Štampar nastavlja i u Novoj Gradišci kamo je premješten, pri čemu ima podršku ravnatelja tamošnje bolnice dr. Koste Mladenovića s kojim postaje prijatelj. Bio je to početak njegova puta prema višim namještenjima odakle će lakše moći proširiti svoje preventivne ideje i mjere, što je Štampar i učinio