Sociolozi o žarištima na jugu: Stožer se prema Splićanima odnosi rasistički, grad nije postao slučaj

Posljednjih su dana Split sa 796 slučajeva i pripadajuća mu županija s 2222 slučaja postali jedno od najvećih žarišta koronavirusa u Hrvatskoj. Dogodio se upravo scenarij od kojeg se strahovalo – da će jedno veliko područje završiti pod novim strogim mjerama.

Stožer je prije nekoliko tjedana, prvenstveno zbog stanja u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ograničio radno vrijeme noćnih klubova nadajući se da će se stanje poboljšati. No, ništa se nije dogodilo osim što je broj zaraženih nastavio rasti iz dana u dan.

Nedavno su, stoga, odlukom Stožera zatvorene teretane te je zabranjeno okupljanje u zatvorenim prostorijama bez maski, ali restorane, koji u pandemiji zapravo rade kao noćni klubovi i prkose zdravom razumu, još nitko nije detektirao kao epidemiološki problem.

Sintagma “grad slučaj”

Stanje u Dalmaciji pokušalo se u stožeru objasniti kroz razliku u mentalitetu kazavši da su “Dalmatinci malo opušteniji i da zbog svoga mediteranskog načina života nesvjesno ostvaruju bliske kontakte”, što je južno od Svetog Roka dočekano na nož.

No, što je onda istina? Zbog čega se virus u Dalmaciji sumanuto širi i tko je za to kriv? Kakve to ima veze s mentalitetom i može li mentalitet biti isključivi krivac kad se pokušava legitimizirati loša epidemiološka slika u jednoj regiji? Odgovor nismo potražili kod zdravstvenih stručnjaka, već kod najuglednijih hrvatskih sociologa koji su uz pravnike, ekonomiste i psihologe nesumnjivo najvažniji ljudi u trenucima ove krize.

Razgovarali smo sa splitskim sociolozima, prof. dr. sc. Draženom Lalićem i prof. dr. sc. Anči Leburić te zagrebačkim sociologom prof. dr. sc. Renatom Matićem. Lalić smatra da se Splitu pokušava prišiti sintagma “grad slučaj” te da je takva tendencija prisutna još od kraja osamdesetih kad je novinar Darko Hudelist objavio članak pod naslovom “Split – vražji otok”

– Ne sjećam se da je itko iz Stožera govorio o regionalnom ili gradskom mentalitetu kad su se žarišta pojavljivala u Slavoniji, Zagrebu, Istri i drugdje. Na Dalmatince se, zbog njihova temperamenta i otvorena duha, gleda kao na izdvojenu vrstu ljudi, a to je jako opasno. To je čisti rasizam centra prema provinciji – kaže Lalić.

Lalić smatra da je razlog bržeg širenja zaraze u Splitu uzrokovan ponajprije ogromnom fluktuacijom ljudi u turističkoj sezoni, a manjim dijelom urođenim otporom dalmatinskih ljudi prema, kaže, licemjernim autoritetima.

– Radi se o svojevrsnom buntu, ljudi se u Dalmaciji rađaju s dišpetom, a okolina ih dodatno oblikuje i homogenizira kad ih netko pokušava proglasiti krivcima. Treba spomenuti i paradoksalne odluke Stožera zbog kojih je izgubio svaki kredibilitet. Pritom prvenstveno mislim na privilegirani položaj Crkve. Primjerice, za vrijeme nedavnih velikih vjerskih obreda u crkvama bile su stotine i stotine ljudi koji se uopće nisu držali mjera, a to su mahom ljudi koji spadaju u najrizičniju skupinu. Baš u to vrijeme mlade se počelo nazivati “bioteroristima” i ograničavati radno vrijeme noćnih klubova, a po novome i teretana. Ljudi su jednostavno shvatili da postoje dvostruka mjerila. Zbog toga se u narodu probudio bunt, a to, jednostavno, u Dalmaciji još više dolazi do izražaja zbog mediteranskog mentaliteta. Mladi su shvatili da se ne radi o virusu koji bi njihovu naraštaju nanio ikakve, a kamoli teže zdravstvene posljedice. Razgovarao sam posljednjih tjedana s brojnim Dalmatincima i boravio u Splitu. Još nisam upoznao nekoga tko poznaje osobu čiji je život bio ugrožen zbog virusa. Takav izostanak izravnog tegobnog iskustva potaknuo je ljude da se ponašaju slobodnije i zaborave na epidemiološke mjere – tvrdi Lalić.

S druge strane, sociologinja Leburić tvrdi da ponašanje Splićana u vremenima pandemije nije u korelaciji s “dišpetom”.

– Čini mi se da takve vrste bunta ili neposluha jednostavno nema niti se on mogao artikulirati u tako kratkom vremenu. Dalmatinci bojkot autoriteta iskazuju na druge načine, primjerice verbalno, i na drugim mjestima, ali nikako ne bi svjesno ugrožavali vlastito zdravlje. Mislim da se pretjeruje u fokusiranju na konstruiranje dojmova o provincijalnosti splitskoga područja. Zapravo, ne bih ozbiljno uzimala zagrebačke ocjene splitskoga koronastanja budući da nisam čula ni pročitala nijednu takvu ozbiljniju i stručniju analizu koja bi opisivala splitsku situaciju kao generalno problematičnu, pa je možda to samo dojam pojedinaca ili nekih skupina koje se inače osjećaju omalovažavane, pridjeljuju sebi status niže vrijednosti ili se osjećaju marginalizirane u bilo kojem smislu. Naime, frustriranog pojedinca najlakše je ugroziti i napad na njega u tom je slučaju efikasniji i žešći – govori Leburić.

Bitna je i struktura gostiju

I Leburić kao glavni razlog brzog širenja virusa vidi u nekontroliranom turizmu koji se uvelike razlikuje od onoga u Istri. Dok u Istru dolaze uglavnom obitelji s djecom i smještene su u luksuznim hotelima, u Split dolaze uglavnom mladi, partijaneri u velikim skupinama koji odsjedaju u apartmanima ili hostelima. Tvrdi kako je u Istri i mentalitet ljudi nešto “blaži” nego u Dalmaciji, ali da je ključna struktura gostiju i činjenica da je Splitsko-dalmatinska županija dvostruko veća od Istarske.

– Preko noći se dogodio turizam na splitskom području i naglo otvorio prema svima, pa i domaćim turistima. Ukidane su restrikcije u okupljanju te druga ograničenja u društvenom ponašanju i aktivnostima na otvorenom i u zatvorenim prostorima. Stoga i u tom kontekstu treba promatrati javna i niz drugih događanja kao ona u kojima akteri nisu samo i isključivo Splićani i Splićanke, pa pretpostavljam da oni nisu ni među novozaraženima u stopostotnom iznosu. Uostalom, u klubovima u kojima se rasplamsao virus nisu boravili samo Splićani i Splićanke, već i mnogi drugi mladi i stari – govori splitska sociologinja.

Na sličnom je tragu razmišljanja i zagrebački sociolog Renato Matić.

– Naravno da je svako povezivanje s nekakvim genima ili bilo kakvom biološkom pretpostavkom različitih navika krajnje neozbiljno, a moguće i zlonamjerno. Postoje razlike u mentalitetu, i one su same po sebi ne samo normalne nego i poželjne. Osim toga, svakako treba razlikovati i stereotipe kao uobičajenu sklonost spoznajnom pojednostavljenju stvarnosti, od predrasuda koje sa sobom nose i vrijednosne ocjene, a tu smo već na skliskom, ako ne i opasnom terenu – naglašava Matić i nastavlja: – Takozvani dišpet i nesklonost autoritetima svakako treba uzeti u obzir, ali mislim da je ovdje više riječ o „izgubljenim kormilarima“ u tzv. kriznim stožerima, od nacionalnog na niže. Nedvojbeno da su cjelonoćni provodi na malom prostoru, uz obilje alkohola i različitih supstanci koje „pomažu“ opuštanju, najkritičniji. U Istri su takva događanja držali na „kratkom vezu“, a u Dalmaciji nisu. Dakle, nije samo riječ o onome što se htjelo, već više o onome što se moglo i što je netko tko odlučuje olako shvatio – zaključio je sociolog Renato Matić