Na male ekrane dolazi dokumentarni serijal koji će svojim otkrićima i potresnim sadržajem ostaviti snažan dojam na sve gledatelje, koji bi hrvatske vlasti mogao potaknuti na povratak istraživanju masovnih stratišta nakon Drugoga svjetskog rata i koji bi možda mogao skinuti koprenu s očiju onih kojima su Tito, Savez komunista Jugoslavije i jugoslavenska federacija ostali u lijepoj uspomeni. Riječ je o seriji "Partija" koju kao redatelj, scenarist i producent potpisuje istraživački novinar Gordan Malić, a Hrvatska televizija počinje emitirati 3. listopada u udarnom večernjem terminu na svome Prvom programu.
Snimana u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Srbiji, serija u pet epizoda tematizira KPJ (SKJ), frakcijske borbe, partizanski pokret, osvajanje vlasti, lik i djelo Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika, no najbolji dio, ujedno i najšokantniji, zasigurno su dvije epizode posvećene poslijeratnom teroru, masovnim likvidacijama civila i zarobljenih vojnika koje je organiziralo vodstvo KPJ. I potom svoju jezivu tajnu desetljećima skrivalo. Malić iza sebe ima još dokumentarnih serija i filmova, no "Partija" nadmašuje sve njegove dosadašnje uratke. Posvetio ju je dvojici djedova, jednom koji je 1945. ubijen kod Maribora i drugom koji je prošao Križni put, a ni jedan ni drugi nisu bili ustaše. Evo što o svojoj seriji i njezinoj glavnoj temi kaže sam autor.
Zašto baš sad dokumentarni serijal o jugoslavenskoj komunističkoj partiji? Mislite li da javnost ne zna dovoljno o njoj ili da javna percepcija Partije nije objektivna?
A zašto ne? O Josipu Brozu Titu napisano je više od tisuću knjiga, snimljeno više od stotinu dokumentarnih i igranih filmova i nikad se nije postavljalo pitanje zašto sad. Zamislite da je neki novinar pitao Stipu Delića ili Radu Šerbedžiju, zašto baš u ovom trenutku glumite Tita? Ne bi dobro prošao. Podrazumijevalo se da se to radi i da se tako radi. Zato danas izgleda anakrono baviti se komunističkom partijom. Sve je već prožvakano, ispisano i snimljeno. Međutim, nije. U razgovoru s našim povjesničarom Davorom Marijanom saznao sam da o Komunističkoj partiji Jugoslavije nema cjelovite povijesti, ni knjiga, a ni filmova i serija. U historiografiji pa i u publicistici nema tzv. sinteza. Postoje program i statut, piše se o Partiji u ilegali, o ustanku i ratu, industrijalizaciji, samoupravljanju i društvenim odnosima, kongresima raznim, postoje biografije, govore svjedoci vremena, ima bezbroj fragmenata, ali nema cjelina.
POVEZANI ČLANCI:
Svi znamo da cjelinu Partije utjelovljuje samo jedan čovjek, Tito, i u prenesenom značenju socijalistička Jugoslavija koju je on stvorio. Zato se do raspada sintetički pisalo isključivo o Titu i o Jugoslaviji, ali o Partiji uglavnom nije. Jer povijest Tita i Jugoslavije je zajednička, ona je i "herojska" i pripada svima nama. Ali Partiju nije stvorio Tito, postojala je i prije Jugoslavije, dugo vremena bila je samo ispostava tuđih interesa. Njezina povijest bila je krvava epopeja frakcijskih borbi, čistki, cenzure, terora nad neprijateljima svih vrsta, unutrašnjim i vanjskim. Nažalost, i nakon njezina raspada pisalo se opet fragmentarno, o onome što je prije bilo strogo zabranjeno, o Udbi, Ozni, teroru tajnih službi. Sljednici komunizma tome su suprotstavljali svoj fragmentarni kut gledanja, socijalna prava, modernizaciju, industrijalizaciju, rast standarda. Svatko je pisao povijest koja mu se sviđa, uz amneziju onog što bi najradije zaboravio. Taj fragmentarni pogled na Partiju jedno je vrijeme služio i kao privid demokracije. Narodni front u ratu, a Socijalistički savez radnog naroda u miru. I u ratu fragmenata nikad niste vidjeli cjelinu. Zanimljivo, riječ "partija" etimološki znači "dio cjeline". Ali Partija je u SFRJ bila sve i sva iako se očito pazilo da tako ne izgleda.
Što reći onima koji smatraju da javnost, pogotovo mlade, ne treba opterećivati prošlošću i da se trebamo okrenuti budućnosti?
Da je to fraza. Ne možeš ništa znati o sebi ako ne znaš ništa o svojoj prošlosti. Osim ako želiš biti ništa, a takvih trendova ima.
Iako ste u ovoj televizijskoj seriji SKJ (KPJ) prikazali iz svih aspekata, i pozitivnih i negativnih, ne sumnjam da će vam njezini simpatizeri prigovoriti kako ste naglasak stavili na tamnu stranu Partije?
Trudio sam se da Partiju opišem policentrično kroz nekoliko tema. Iako ne znam kako izbjeći onu glavnu – da je riječ o političkoj organizaciji koja pola stoljeća silom nije dopuštala osnivanje drugih stranaka niti ikakvu vrstu konkurencije. U kojoj su, sve do njezina raspada, postojali forumi u kojima se uz kavu razgovaralo koga treba ubiti, a koga samo hapsiti. Serija ima pet epizoda: "Teror", "Revolucija", "Vlast", "Raspad" i "Čuvari tajni". Mislim da je to ono čime se Partija uglavnom bavila i što joj je bilo svojstveno. Mogao sam odabrati i naslove poput "oslobođenje", "obnova", "modernizacija" i "procvat", ali to su imali i drugi.
Recite nam nešto o sugovornicima i po kojem ste ih ključu birali.
Ključ su knjige. Radi se o povjesničarima istraživačima čije su knjige pružale najbolje uvide u teme kojima sam se bavio, to su autori s najviše objavljene dokumentarne građe i najviše uloženog truda. Vladimir Geiger napisao je najbolju povijest nestanka folksdojčera s ovih prostora, Zdenko Radelić hvaljenu povijest Hrvatske u Jugoslaviji, odličan pregled poslijeratnog rada sindikata i izvrsnu povijest rada komunističkih obavještajnih centara, Ozne i Udbe, kao i Srđan Cvetković, koji je u Vojnom arhivu Srbije iskopao nevjerojatne stvari poput Oznina popisa likvidiranih bez suda. Martina Grahek Ravančić objavila je najcjelovitiju knjigu o Bleiburgu, a Martin Previšić o Golom otoku. Stefan Gužvica proboravio je dosta u moskovskim arhivima i napisao vrlo citiranu knjigu "Prije Tita – Frakcijske borbe u KPJ", tako da su ga angažirali i sami Rusi, pa danas radi na njihovu najprestižnijem sveučilištu HSU u Petersburgu. Milivoj Bešlin odličan je poznavatelj tzv. "liberalnih struja" u rukovodstvima. Najvažniji dio razgovora obavio sam u Sloveniji s članovima komisije za poslijeratne zločine. Naravno, neki od sugovornika su antikomunisti ili nacionalisti, a neki ortodoksni ljevičari i internacionalisti, ali to mi ne smeta ako u njihovim knjigama ima štofa. Uvijek na to možete gledati fragmentarno ako želite, a to i očekujem. To je i dalje moda.
Prva i peta epizoda serijala, "Teror" i "Čuvari tajni", vrlo su šokantne. U njima ste obradili masovne zločine nove vlasti nakon Drugoga svjetskog rata, odnosno brutalan obračun partizanskih vlasti s neprijateljima. Široj javnosti uglavnom je poznato što se događalo, ili bi trebalo biti poznato, no u ovom serijalu donosite i potpuno nepoznate stvari, primjerice pokolj Roma u Sloveniji. Možete li otkriti neke pojedinosti o tome?
Prva i peta epizoda jedna su cjelina. Prva objašnjava pravu prirodu Partije, a druga njezin utjecaj i u današnje vrijeme, između njih je kronološka povijest. Slovenija je u tom pogledu bila najzanimljivija za istraživanje. Ona je prva počela iskapanja poslijeratnih grobišta i prva završila. Po mojoj procjeni, sve je zaustavljeno kad se pokazalo da su jedan broj najtežih likvidacija počinile slovenske partizanske postrojbe. Jedan sugovornik iz slovenske komisije govorio nam je o likvidacijama na tzv. Plavoj liniji uz granicu prema Mađarskoj, na kojoj su iz mitraljeskih gnijezda mjesecima, još od kraja 1944., ubijali cijele hrvatske obitelji u bijegu. Na tisuće su ljudi pobili, a kod nas o tome nitko ništa ne zna.
Slovenski inspektor Pavel Jamnik, šef kriminalističkog dijela istrage o poratnim zločinima, otkrio nam je masovne grobnice Roma. Slovenski partizani/komunisti pobili su pola romskog stanovništva iz čiste paranoje, jer su kao nomadi Romi lutali šumom u potrazi za hranom. Od približno 350 Roma ubijeno ih je više od pola, a pola od toga već je iskopano. Cijele obitelji, sa ženama i djecom. Ono što su rasne teorije učinile od nacista, to su vječita paranoja i potraga za izdajnicima i neprijateljima učinile komunistima. Postali su monstrumi. Ne govorim o onima koji su ginuli na Sutjesci, ti uvijek služe kao alibi, nego o rukovodstvu koje je pretvaralo cijeli pokret u zločinačku mašinu za osvajanje vlasti i održavanje na vlasti. U Škofjoj Loki poubijali su više od 200 djece članova administracije vlade NDH. Imamo potresnu priču o tome.
Da, potreslo me to šokantno svjedočanstvo Janeza Pintara, predsjednika Komisije za istraživanje poratnih zločina u Sloveniji za područje Škofje Loke. Pogotovo zato što on govori o masovnim likvidacijama koje je činio njegov otac, pripadnik specijalne jedinice KNOJ-a. Što vam je on sve otkrio?
Na mene je taj razgovor ostavio najjači dojam. Njegov otac bio je oficir KNOJ-a, osobno je ubijao civile na "Plavoj liniji". Svi u kući znali su da ima nešto ili nekog na savjesti, jer bi često nestajao iz kuće i viđali bi ga kako se satima vozi po cesti da bi isprao misli. Uz oca je bio vrlo vezan. Otac ga je učio da bude pošten. Pred kraj života slomio se i priznao ubojstva. Pintar smatra da je upravo zato izabran za predsjednika komisije za područje Škofje Loke. Jer mu je otac bio ubojica. Ne samo on nego i mnogi članovi komisije imali su očeve funkcionare ili vojnike Ozne i Udbe. Po toj su osnovi mnogi i izabrani. To je nešto o čemu javnost uglavnom nema pojma. Pintara su pokušali ucijeniti, potkupiti, diskreditirati, jer jedini je progovorio. Ali normalan je, stabilan čovjek, nije nikakav teoretičar zavjere. Mogli su ga samo smijeniti. Najveći uspjeh ovog serijala je to što sam uspio dobiti svjedoke s one strane koja je činila zločine. Partizane ili njihovu djecu. Toga dosad nismo baš imali. To će kritičari teško nazvati revizionizmom, ali nešto će smisliti.
Kako ste privoljeli Pintara da govori o tome?
Nismo pregovarali, samo smo dugo razgovarali. U jednom trenutku razgovoru se pridružila kamera. Taj bih postupak preporučio. Na snimkama je vidljivo koliko mu je teško i neugodno dok ispovijeda svoju priču i priču o svom ocu. To je nešto što kamera ne ulovi svojom zaslugom, nego zahvaljujući odnosu intervjuist – sugovornik. S dijelom članova slovenske komisije upoznao me Ante Žužul, vlasnik Školske knjige, koja priprema važno izdanje o cijelom kompleksu Bleiburga. Ono izlazi krajem ove godine.
Iznenađujuće je i otkriće "Knjige streljanih" u Vojnom arhivu Srbije. O čemu je riječ?
Srđan Cvetković među prvima je, kao član srpske Komisije za istragu o poratnim zločinima, bio u Vojnom arhivu u Beogradu prije desetak godina, dok je on još bio otvoren istraživačima. Tako je, između ostalog, pronašao dosje ikone srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića iz kojeg je vidljivo da je Ćosić vrlo mlad unovačen u Oznu zbog svojih "dobrih karakteristika". Ozna je u Srbiji bez suđenja likvidirala gotovo 60 tisuća ljudi, uglavnom kvislinga, ali i civila, antikomunista, intelektualaca, građanskih političara, svećenika. Napravili su i popis ubijenih bez suda od 1944. do 1945., što govori o tome koliko su bili sigurni u svoju neograničenu vlast, tada još neosvojenu na izborima. Nakon što je Cvetković objavio nekoliko knjiga o tome, s faksimilima dokumenata, istraživanja su mu u Arhivu ograničena. Ponovno je pala rampa na dokumente iz tog vremena, a do dosjea Ozne i Udbe danas je nemoguće doći. Zatamnjuju se imena partijskih činovnika koji s Oznom i Udbom nemaju veze čak i u dokumentima iz 50-ih godina. Kao i u vrijeme socijalizma. Nije samo '41. godina koja se vraća, da parafraziram Slavka Goldsteina, nekima je i '45.
Nepoznat je i plan za likvidaciju kardinala Stepinca, koji je trebao biti ubijen tijekom oslobađanja Zagreba.
Policijski istražitelj u Sloveniji Pavel Jamnik uspio je doći do dnevnika Đorđa Novosela, oficira Ozne koji je živio i umro u Sloveniji. U njemu je najzanimljivija prepiska s drugim oficirom Ozne, Dragoljubom Jovanovićem. Obojica su sudjelovala u postbleiburškim zbivanjima, i poslije kao informbirovci završili na Golom otoku. Dugo nakon toga započeli su s dopisivanjem, koje je poslije Titove smrti postalo sve otvorenije. Dio te prepiske Dragoljub Jovanović objavio je u Beogradu 1990., u knjizi "Muzej živih ljudi", koja se danas smatra najboljim golootočkim svjedočanstvom. Dnevnik Đorđa Novosela trebao je otići s njim u grob, ali nakon njegove smrti dočepao ga se slovenski istražitelj Jamnik.
Svoju nekadašnju službu, Oznu, Novosel je u dnevniku zvao "sindikat zločina". U jednom pasusu opisuje zadatak koji je trebao izvršiti pri oslobađanju Zagreba, a to je likvidacija nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tu je zadaću dobio osobno od Tita, zajedno s Jeftimijem Jeftom Šašićem i Milanom Kalafatićem. Šašić je u to vrijeme bio potpukovnik po činu i šef 3. odjeljenja Ozne. Kasnije je dogurao do general-pukovnika i načelnika Uprave sigurnosti u Državnom sekretarijatu za narodnu obranu, tj. XII. uprave ili KOS-a, a od 1963. i do pomoćnika državnoga sekretara za narodnu obranu. Milan Kalafatić, španjolski borac, pa član francuskog pokreta otpora, u NOVJ stupio je tek 1944., bio je obavještajac Ozne i, kako se kasnije ispostavilo, sovjetske vojne službe. Tito ih je uoči oslobađanja Zagreba primio u Belom dvoru, gdje su večerali i održali povjerljiv razgovor o likvidaciji Stepinca. Prema Novoselovu svjedočenju, Tito im je iznio plan likvidacije, koja je trebala biti izvršena ako bude otpora ulasku partizana u Zagreb. Kaos i pucnjava trebali su se iskoristiti za ubojstvo Stepinca u ratnom metežu, pa se ono onda ne bi moglo samo tako pripisati Partiji. Otpora nije bilo pa je Stepinac pošteđen. Dakle, namjeravali su ga ubiti, ali okolnosti im nisu išle na ruku. Ipak, unatoč činjenici da otpora nije bilo, likvidirano je više od 4000 zarobljenika. Do danas je u samom Zagrebu otkriveno više od 70 grobnica, s ostacima ljudi koji nisu bili tako važni kao Stepinac.
Iz serijala je vrlo jasno ne samo da su masovne likvidacije organizirane nego i tko ih je organizirao, tj. Partija. Kakva je u tome bila uloga tada glavnih partijskih ljudi: Josipa Broza, Aleksandra Rankovića i Edvarda Kardelja?
Partijske knjižice 1, 2 i 3. Odgovornost ide tim redoslijedom. Kao što je rekao jedan sugovornik u "Partiji", glupost je dokazivati tko je naredio ubojstva 50, 60, 80 tisuća ljudi. Nije se ubilo jednog ili deset pa da razbijamo glavu o tome. Da parafraziramo Staljina, smrt jednog čovjeka može biti misterij, ali smrt desetaka tisuća ne bi smjela.
Očekujete li da bi teza o Titu kao jednom od organizatora zločina, a da je potom Partija činila sve da se njegov lik i djelo zaštite od takvih kvalifikacija, mogla izazvati velike polemike i napade? Branitelji Tita reći će vam kako on nije znao za likvidacije, te da postoji njegova naredba od 14. svibnja 1945. u kojoj naređuje da se najenergičnije spriječi ubijanje ratnih zarobljenika.
Partija je učinila sve da se odgovornost ne pripiše rukovodstvu i Titu. I danas možete čuti od partijskih sljedbenika u historiografiji i politici da je bilo nemoguće kontrolirati zbivanja '45. Da ti zločini nisu bili planski. Da Tito za njih nije znao. Valjda jer nije bilo interneta. Kako su onda znali za sve ustaške zločine, pa i one koji se nisu dogodili? Slovenska je istraga pokazala da je Tito ne samo znao za svaki detalj nego je preko Rankovića i Kardelja usmjeravao i ubrzavao likvidacije. Istovremeno bi slao depeše regularnoj vojsci da se ponaša vojnički i ne ubija zarobljenike, kako bi stvorio lažnu sliku o humanističkom sebi. Nemam druge riječi osim onih koje je nekad upotrebljavao Zdravko Mamić. A onda bi Ranković i Kardelj slali svoje depeše posebnim jedinicama KNOJA-a i Ozne s uputama kako da ubijaju i do kada. Za Titovo pismo se znalo, a za ova druga dva baš i nije. Objavili smo ih u zadnjoj epizodi "Čuvari tajni". Slovenski istražitelji došli su i do podataka o naknadnim suđenjima i likvidacijama onih koji su godinama kasnije upozoravali na masovne grobnice u Sloveniji.
Priča o komunističkim zločinima zapravo je priča o savršenom zločinu. On nikad nije mogao biti otkriven, a kamoli sankcioniran jer Tito je priznavao samo sud svoje Partije, a Partija samo njega.
Smatrate li da će gledatelji nakon vašeg serijala imati objektivnu sliku o Titu i njegovoj Partiji?
Nadam se. Objektivna slika o Partiji može vas navesti uglavnom na bljuvanje.
Frapantan je podatak da se nakon otkrića Hude jame promijenio odnos slovenske vlade prema istraživanju prikrivenih grobišta. Kad se istraga okrenula protiv slovenskih partizana, ona je bila prekinuta pa od 2010. do 2015. istraživanja nisu bila moguća niti je bilo ekshumacija. Kako biste to komentirali?
Pobijedila su djeca komunizma i unuci.
U seriji sam čuo zanimljivu tezu o dvije Al-Qa'ide u Hrvatskoj koje i danas ratuju. Hoće li vaš serijal pripomoći da se taj rat okonča ili da se dodatno rasplamsa?
To je izgovorio naš legendarni novinski urednik i prevodilac Marko Grčić. Mi smo doista imali dvije Al-Qa'ide, ustaške i komunističke teroriste. I jedni i drugi bili su predstavnici tada vodećih europskih diktatura i radikalskih ideologija, naci-fašističke i sovjetske. Čim su dobili priliku da revolucijom dobiju države, pretvorili su ih u logore i zatvore, radikalske kalifate. Ustaše sve dok nisu izgubili rat, a komunisti sve dok nisu istrijebili i zadnjeg unutarnjeg neprijatelja. Onda je represija popustila i vraćala se po potrebi. Danas sljednici tih ideja još uvijek ratuju jer im je očito nelagodno živjeti u demokraciji, za koju se nisu borili ni oni ni njihovi preci.
Smatrate li da i u Hrvatskoj nedostaje političke volje da se partizanski zločini temeljitije istraže? I da se napokon otkriju masovne grobnice u Sloveniji? Zašto je to tako, je li riječ o zataškavanju? Postoje li i danas, tri desetljeća od pada komunizma, zaštitnici zločinaca?
Koliko vidim, radi se jedino na razini Ministarstva branitelja. Oni i dalje vode istražiteljske timove po terenu. Žalosti me to što je suradnja sa Slovenijom stala. Međudržavna komisija, koja je trebala raditi na otkrivanju novih grobišta, nije se srela posljednjih deset godina. Sve se vrti oko bleiburške komemoracije. Rodbina ubijenih, a među takvima sam i ja, mora sama lunjati po šumama i tragati za jedva obilježenim stratištima. U Sloveniji je otkriveno i označeno 700 masovnih grobnica, a to je, prema riječima povjesničara Mitje Ferenca, samo 30 posto od ukupnog broja.
Inače seriju sam posvetio dvojici djedova, jednom koji je 1945. ubijen kod Maribora, a nije bio ustaša, i drugom koji nije bio ni ustaša ni domobran, a prošao je Križni put. Žalosno je da oni koji relativiziraju zločine iz 1945. danas traže da netko zbog "za dom spremni" završi na robiji. Oni koji to izvikuju nisu ustaše, nego klinci ili budale, i treba braniti njihovo demokratsko pravo da to budu.
Bi li istina, kakva god bila, koristila "zdravlju nacije"?
Nacija je prilično zdrava. Pitanje je treba li se uopće truditi oko onih među nama koji nisu. Rekao bih još da na hrvatskoj društvenoj sceni nema autentičnog ustaštva ni autentičnog komunizma, ali ima onih koji od toga pokušavaju živjeti.
Jeste li vi, s novim iskustvom stečenim u pripremi TV serije, možda revidirali svoje dosadašnje stavove o Partiji, Titu i Jugoslaviji?
Revidirao sam donekle pojmove objektivno i subjektivno. Dosadašnje stavove nisam.
Samo naprijed Gordane !