Nedjelja 22. ožujka bila je prva bez svetih misa za građanstvo. U jeku prvog vala pandemije koronavirusa hrvatski biskupi donijeli su ne pretjerano popularnu odluku koja se netom iza 6 ujutro te nedjelje ispostavila spasonosnom za stotine, ako ne i tisuće građana Zagreba, koji bi se, da je bilo riječ o nekoj drugoj nedjelji u nekim drugim okolnostima, našli na jutarnjim misama. Tamo gdje su trebali biti ljudi bile su, srećom, prazne klupe pa srušeni krovovi, otpala žbuka i narušene konstrukcije zagrebačkih crkava nisu prouzročili ljudske žrtve. Moglo je proći puno gore, ali to ne znači da je šteta koju je pretrpio glavni grad Hrvatske isključivo materijalne prirode.
Potres je odnio jedan mladi život, uništio dio kulturne baštine, a u razrušenim stanovima nasmrt preplašenih Zagrepčana ostale su zatrpane brojne uspomene. Cijela je nacija s nevjericom i strepnjom pratila akciju premještanja novorođenčadi iz Petrove bolnice i uklanjanje vrha sjevernog tornja zagrebačke katedrale, jednog od simbola grada. Iako nisu osobno proživjeli potres magnitude 5,5 po Richteru, Hrvati izvan pogođenog područja i te kako su bili potreseni zagrebačkim prizorima. I spremni pomoći.
VIDEO: Uklanjanje sjevernog tornja katedrale
Zagreb je Hrvatska u malom pa vjerojatno ne postoji osoba iz ostatka države koja to jutro nije zabrinuto okrenula broj nekog člana obitelji, prijatelja ili kolege koji živi u glavnom gradu ili njegovoj neposrednoj okolici. Prilično je izvjesno da je doslovno svaki Hrvat imao priliku iz prve ruke čuti užasna iskustva onih koje je tog kobnog jutra probudilo podrhtavanje tla kakvo nije zabilježeno posljednjih 140 godina. Ne morate biti najbolji kršćanin ni najveći socijaldemokrat na svijetu da biste u takvim okolnostima bili solidarni s unesrećenima jer riječ je o – vašima. „Daleko od očiju, daleko od srca” ovdje jednostavno ne vrijedi.
Dobrovoljna kategorija
Hrvatska je nemali broj puta pokazala veliko srce i solidarnost s onima koji su u potrebi. Bolesni, gladni, zlostavljani i oni bez krova nad glavom preko noći postajali su glavna tema u državi i subjekt u razgovorima, molitvama i donacijama desetaka tisuća ljudi. Od države se u svim tim akcijama uglavnom tražilo da se ne petlja. To je solidarnost. Donošenje manjkavog zakonskog okvira, kojim se prisilom od poreznih obveznika, ali i budućih generacija, uzima određena, labavo definirana svota novca koja će birokratskim kanalima najmanje cijelo jedno desetljeće biti upumpavana u potresom pogođeno područje nije solidarnost. To je politika. U jeku kampanje za parlamentarne izbore i u predvečerje lokalnih izbora, na kojima je Zagreb najveći kolač, politika je imala jasan interes svjetla pozornice skrenuti na sebe. Mnogi su je, istini za volju, otvoreno zazivali uspoređujući obnovu Zagreba i okolice s obnovom razrušene privatne imovine nakon Domovinskog rata.
No ta su dva slučaja neusporediva. Naime, jedna je od temeljnih zadaća države zaštita njezinih državljana i njihove imovine od rata. Svaka država koja polaže pravo na određeni teritorij dužna je zaštititi stanovnike tog teritorija i njihovo vlasništvo od vanjske ugroze ili bilo koje druge oružane prijetnje. To je jedna od glavnih manifestacija državnog suvereniteta. Zato je Republika Hrvatska, zvučalo to nekome pravedno ili ne, obnavljala razrušenu privatnu imovinu građana srpske nacionalnosti. Oni su, unatoč pobuni i međunarodnoj agresiji, hrvatski građani i država ih je bila dužna zaštititi. Paradoksalno, čak i od njih samih.
S druge strane, država ne može zaštititi građane od pomicanja tektonskih ploča. To, naravno, ne znači da ne treba iskoristiti svoje mehanizme i resurse kako bi im pomogla da se na prirodne nepogode bolje pripreme i lakše saniraju njihove posljedice. No državna pomoć ovdje ne može značiti preuzimanje praktički potpune brige za privatnu imovinu građana, već eventualno donošenje zakonskog okvira u području graditeljstva koji predviđa bolju prevenciju štete i olakšavanje adaptacije starih nekretnina, razvoj dugoročnog sustava osiguranja u obliku, primjerice, Fonda za prirodne katastrofe te veću dostupnost jeftinog novca individualnim korisnicima. Postojećim rješenjem koje je u Saboru izglasano velikom većinom glasova ne čini se ništa od toga.
Donesen je tzv. lex specialis za ovu konkretnu situaciju, koji ne regulira kako će se država odnositi prema budućim prirodnim katastrofama. Prema kojem će modelu i hoće li uopće biti sanirane posljedice budućih potresa, požara, poplava, poledica, suša, odrona, pijavica i sl., trenutačno se ne zna. Ovim zakonom pravni se nered u ovom području ne rješava, nego dodatno produbljuje, zato što se može očekivati da će se građani pogođenih područja u nekim budućim katastrofama pozivati na zagrebački slučaj kao što se Zagrepčani danas pozivaju na Gunju. Ako je država obnovila Gunju nakon poplave, zašto ne bi obnovila dijelove Zagreba stradale u potresu? Ako je Zagreb obnovljen novcem poreznih obveznika u 80-postotnom iznosu, zašto ne bi i drugi sutra dobili takvu pomoć? Budući da je država dosad u nekoliko navrata obeštetila one koji nisu osigurali privatnu imovinu, zašto bi je itko u budućnosti osigurao? Zagrebački je slučaj, upravo zbog opsega nastale štete, trebao poslužiti za podvlačenje crte i uvođenje reda u područje prevencije, obrane i sanacije od prirodnih katastrofa, a ovim zakonom dogodilo se upravo suprotno – zacementiran je dosadašnji nered. A mogli smo, recimo, slijediti talijanski primjer i početi poticati osobnu odgovornost poreznim izuzecima i olakšicama za vlasnike koji svoju imovinu osiguraju od prirodnih katastrofa.
Zagovornici društvene pravednosti često zaboravljaju da je ona puno više od puke redistribucije novca poreznih obveznika političkim dekretom. Kako je to pravedno da se od poreza onih čija djedovina u ruralnim krajevima na tržištu nekretnina ne vrijedi gotovo ništa obnavljaju zgrade u središtu Zagreba, u kojima je kvadrat stana do potresa vrijedio minimalno dvije tisuće eura, a nakon obnove vrijedit će i više?
Gdje je pravda u tome da mlada zagrebačka obitelj, koja si ne može priuštiti vlastitu nekretninu i živi u najmu, obnavlja nekretninu nekome tko će im sutra istu tu nekretninu iznajmljivati za nekoliko tisuća kuna mjesečno? Naravno da je svakome njegova muka najteža, ali realnost je takva da ruševina u središtu Zagreba vrijedi više od useljive dvokatnice u ruralnim krajevima Hrvatske. Faktori koji dominantno utječu na cijenu nekretnina uvjerljivo su na strani središta glavnog grada. Logično je da će se Zagrepčani iz centra priupitati što bi to oni radili negdje na selu, ali pritom moraju imati na umu da mnogi ljudi žive izvan Zagreba, iako u njemu rade ili se školuju, zato što si ne mogu priuštiti život u gradu.
VIDEO: Pogledajte kako izgleda hostel Arena u koji su preseljeni Zagrepčani najteže pogođeni potresom i što kažu o smještaju.
Lakše nego u Imotskom
Porezni obveznici ne bi trebali financirati nečiji lifestyle – to nije solidarnost, već legitimiranje i institucionaliziranje klasnih razlika. Mnogi će primijetiti da određenu lokaciju ne čine samo stambene zgrade, kulturna baština i javna infrastruktura, nego i – ljudi, autohtono stanovništvo. Iako bi se o autohtonosti stanovništva najpogođenijih dijelova samog centra Zagreba mogli napisati eseji, masovno iseljavanje dosadašnjih stanovnika ne bi bio poželjan učinak pa se očuvanje lokalne zajednice može smatrati društvenim interesom. Lokalna samouprava, a u manjoj mjeri i država, trebaju iskoristiti svoje instrumente kako bi pronašle ravnotežu između očuvanja zajednice i korisne unutarnje mobilnosti stanovništva, ali ne tako da nekoga nagrađuju za puko udisanje zraka na određenoj mikrolokaciji.
Kad govorimo o centraliziranoj obnovi Zagreba, financiranoj u najvećoj mjeri novcem poreznih obveznika, često zaboravljamo na negativne sekundarne učinke tog projekta. Naime, ulazak države s nekoliko desetaka milijardi kuna na građevinsko tržište uzrokuje distorziju na nekoliko više načina. Prvo i prvo, većina će ozbiljnih građevinskih tvrtki, kojima ionako nedostaje radnika, svoje poslovanje vezati uglavnom za Zagreb zbog lukrativnog posla s državom. U tom pravilu iznimka će eventualno biti atraktivni dijelovi obale koji privlače turistička ulaganja. To znači da će građevinske usluge u ostatku države biti teže dostupne i skuplje, što će samo ubrzati pražnjenje tih krajeva.
Jednako tako, cijena tih usluga skočit će i u sklopu projekta obnove Zagreba zbog same činjenice da država i Grad milijardama kuna stoje iza projekta. Astronomski troškovi obnove Gunje nakon poplave govore tomu u prilog. Eventualni pokušaj da se to izbjegne određivanjem gornje cijene obnove po kvadratu neminovno će završiti uštedama na materijalu i lošijom izvedbom radova, što lako može biti uvod u katastrofu pri nekom budućem potresu. Centralizacija procesa u ovako kapitalnom projektu može imati svojih prednosti, ponajprije u obliku smanjenja administracije i brzine izvedbe, ali ima i jednu očitu manu – podložnost korupciji. Veliki poslovi javne nabave u Hrvatskoj uglavnom su obilježeni korupcijskim aferama, a državne i gradske vlasti u posljednje vrijeme ničim nisu dale naslutiti da se ta loša praksa mijenja. Dapače, korupcijske afere svaki tjedan pune novinske stupce. Dok je sasvim jasno kako vladajuća stranka u ovakvom modelu obnove vidi priliku za osvajanje Zagreba na lokalnim izborima, ostaje pitanje zašto se opozicija – koja se, neovisno o ideološkoj heterogenosti, uglavnom busa u prsa borbom protiv korupcije – nije više usprotivila zakonu koji široko otvara vrata netransparentnosti i korupciji u jednom generacijskom pothvatu.
Odgovor gotovo sigurno leži u tome da se opozicijske stranke ne žele naći u situaciji da ih u kampanji za lokalne izbore u Zagrebu HDZ otvoreno proziva za socijalnu neosjetljivost, neodgovornost i nemar. No moralo bi im biti jasno da će od ovakvog modela obnove u svakom smislu daleko najviše profitirati upravo vladajuća stranka, a da bi njih mogao koštati nedostatak hrabrosti da se otvoreno suprotstave zakonu koji su ionako u saborskoj raspravi i u medijskim gostovanjima nastupima po ovoj ili onoj osnovi okarakterizirali neprikladnim i neodgovarajućim. Podrška lošem zakonu uz jalovu kritiku teško će ih u bilo čijim očima učiniti dobrim dečkima. Nasjednu li Zagrepčani na bajke o učinkovitoj i kvalitetnoj obnovi u desetogodišnjem roku, pristanu li na obmanu da država i Grad Zagreb mogu u postojećim okolnostima osigurati toliki novac i povjeruju li da će „posao svih poslova“ proći bez lopovluka, HDZ će lakše osvojiti Zagreb nego Imotski. No upali li im se lampica prije svibnja sljedeće godine, stidljiva će opozicija teško na ovome profitirati.
Na ovo sam upozoravao odmah nakon što se počelo pričati na koji način će se financirati obnova i naravno, nakupio minusa. Solidarnost je OK do određene mjere ali je potrebna i odgovornost. Po meni, ovako nešto ne bi trebalo ovo proći ni u socijalizmu a kamoli u tržišnoj ekonomiji. Netko ulaže u kvalitetnu gradnju, osiguranje, odriče se koječega i sada mu se uzima za dio neodgovornih pojedinaca. Netko će reći, ima tu starijih siromašnih ljudi koji nikako nisu u stanju financirati obnovu. Bili su i oni mladi. Uostalom, kad nešto više ne možeš priuštiti, odrekneš se toga. Dakle, prodaš nekretninu na skupoj lokaciji i kupiš jeftiniju na periferiji pa i u Slavoniji ako drugačije ne ide.