S igurno je da isti kao prije više ne može niti će ikada biti, no pitanje koje je još uvijek otvoreno jest hoće li se Zagreb nakon potresa uspjeti izdići kao jači i snažniji grad nego što je bio. Mjeseci su prošli od tog kobnog 22. ožujka, a u fokusu su većinu vremena bile obnove stambenih zgrada, pitanja (su)financiranja, politika, zakon, amandmani i prijedlozi, dimnjaci i bojleri. I to je logično, jer je prvo i osnovno vraćanje u domove onih koji su ostali bez krova nad glavom. Ne bi imalo smisla obnavljati grad bez stanovnika, no kada se oni jednom vrate svojim kućama, pitanje je kakav će ih Zagreb dočekati?
Ne smije se zaboraviti, naime, da je grad kao cjelina stradao, da su ranjene i zagrebačke ulice, trgovi, parkovi, da je stradao i javni i stambeni prostor te da je prilikom obnove nemoguće odvojiti jedno od drugoga, barem ne prilikom kvalitetne obnove. Stoga s našim stručnjacima, vodećim arhitektima i povjesničarima umjetnosti ovoga puta razgovaramo upravo o tome kakav bi se Zagreb nakon obnove trebao izdići, kakve su njegove buduće vizure i kakvo će mjesto za život biti. Naravno, reći će mnogi kako se razgovara o idealnoj situaciji i da u stvarnosti novca nema ni za osnovno, no prof. dr. sc. Tihomir Jukić odmah na početku objašnjava zašto je baš sada vrijeme za razgovor o temeljitoj obnovi koja će stvoriti Zagreb budućnosti.
– Znam da će „dnevni kritičari“ reći da uopće nije vrijeme za razmišljanje o budućoj viziji grada u trenutku kada je prioritet sanacija zgrada nakon potresa. No i za vrijeme Domovinskog rata planirali smo kako dalje; za vrijeme II. svjetskog rata London je postavio temelje razvoja budućeg „slobodnog grada“ jer je imao jasnu viziju što i kako dalje… Dakle, uvijek je vrijeme za vizije razvoja, samo u našoj situaciji treba razlučiti ono što je hitno, sada i odmah, a to je obnova oštećenih zgrada i povratak stanovništva u domove i ono za što će se postaviti osnove i smjernice, a što će se realizirati tijekom idućih nekoliko desetljeća ovisno o mogućnostima – kaže ovaj redoviti profesor na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
Dodaje da će veliki izazov biti definirati kako će Zagreb izgledati za 20 do 30 godina, no upravo će jasan pogled u budućnost pomoći da se sada pristupi kvalitetnijoj obnovi.
– Ne želimo da se cijeli proces pretvori u točkastu obnovu dijela zgrada i to samo dijela njihova konstruktivnog sustava. Kako ćemo znati kako sanirati zagrebačke blokove, kako iskoristiti i urediti njihova dvorišta, može li se u tom bloku neka nekvalitetna i dotrajala kuća zamijeniti novom, treba li napraviti repliku, započeti rekonstrukciju ili primijeniti neki drugi model obnove ako nisu jasno određena pravila za cjelinu, nego se sve rješava ad hoc, od slučaja do slučaja – objašnjava Tihomir Jukić važnost sveobuhvatnog promišljanja o obnovi Zagreba.
Sačuvati karakteristične ambijente
A što bi se konkretno i kako trebalo obnoviti, odnosno u kojem slučaju pristupiti sanaciji postojećih zgrada, kada krenuti u rekonstrukcije i dogradnje, a kada se odlučiti za interpolacije pitanja su na koje nema jednostavnog odgovora što potvrđuje i dr. sc. Katarina Horvat-Levaj, ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti.
– Na pitanje kako bi Zagreb trebao izgledati nakon idealne obnove, odgovor je: bolji nego prije potresa, ali ne pod cijenu gubitka svog povijesnog identiteta. To se posebno odnosi na njegovu povijesnu jezgru, koja je zbog tradicionalnog načina gradnje i najviše stradala u potresu. No imajući na umu ulogu Zagreba kao metropole te iz toga proizašlu ne samo želju nego i obvezu preuređenja grada u državno središte 21. stoljeća, postavlja se pitanje kako i u kojoj mjeri uskladiti čuvanje starog i unošenje novog, odnosno gdje povući crtu između modernizacije i očuvanja baštine – kaže Horvat-Levaj te dodaje kako je naizgled jednostavan odgovor na to pitanje da granicu definira kvaliteta.
– Kvalitetne povijesne građevine nužno je sačuvati te primjereno obnoviti i restaurirati. Ako je neka kvalitetna građevina u tako lošem stanju da je nije moguće obnoviti, valja je zamijeniti faksimilskom rekonstrukcijom. Građevine niske arhitektonske kvalitete ili pak one koje su narušile ambijente dopušteno je srušiti i zamijeniti suvremenim interpolacijama – govori Horvat-Levaj te upozorava kako je u praksi često teško donijeti ispravnu odluku jer se postavlja pitanje što je kvalitetna povijesna građevina – je li to samo zaštićeno kulturno dobro ili su to pak i one građevine koje su niže kvalitete, ali su važne za očuvanje povijesnog ambijenta?
– Odgovor povjesničara umjetnosti i konzervatora svakako je ovaj drugi: valja čuvati i obnavljati ne samo vrhunske spomenike već i ambijentalne građevine. Pri tome treba napomenuti da je za mjerodavnu valorizacijsku procjenu određene građevine ili urbanog kompleksa nužno i specijalističko stručno znanje te širok uvid u materijal – zaključuje, a s njom se slaže i prof. dr. sc. Dragan Damjanović, redoviti profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
– Jasno je da se nakon potresa ne može obnoviti apsolutno sve i da grad ne može biti identičan kao prije, ali uistinu treba učiniti sve što je u našoj moći da se sačuva ono što je nužno i da Zagreb obnovom ne izgubi svoj ambijent – kaže Damjanović te objašnjava kako su ambijenti oni prostori koji su sačuvali svoju cjelovitost iz jednog razdoblja, odnosno svoj izvorni izgled. Ističe kako je u Zagrebu jedan od najboljih primjera ambijenta Ilica na području od Trga bana Jelačića do Britanskog trga.
Obnova blokova i dvorišta
Kada se gledaju njezine vizure, to je još uvijek ista ulica kao što je bila u vrijeme Austro-Ugarske. – Glavna opasnost koja prijeti baštini Zagreba nakon potresa jest nestanak tih karakterističnih ambijenata koji obilježavaju središte grada. U razdoblju koje slijedi zasigurno će se javiti težnja da se dio tih ambijenata bitno izmijeni interpolacijama, odnosno izgradnjom novih građevina – tvrdi Dragan Damjanović te dodaje kako područje Kaptola i Gornjeg grada neće biti toliko “ugroženo” jer nije u fokusu investitora te su javnost i struka puno osjetljiviji na intervencije na tom području. S druge strane, područje Donjeg grada puno je primamljivije za nove izgradnje. Što bi onda tamo svakako trebalo pokušati zaštititi?
– Ne bismo smjeli izgubiti tih nekoliko ulica, urbanih zona koje su ostale gotovo u cijelosti sačuvane iz razdoblja 19. i prve polovine 20. stoljeća. To je ono što čini Zagreb posebnim, a konkretno je riječ o Ilici od Trga bana Jelačića do Britanskog trga gdje bi, po mom mišljenju, u potpunosti trebalo zabraniti bilo kakvu gradnju. Zatim se to odnosi na područje Zelene potkove koje je velikim dijelom već zaštićena i restaurirana, a potom su to i ulice u centru poput Gajeve, Preradovićeve i Gundulićeve s jedne strane, pa sve do Draškovićeve i Trga žrtava fašizma s druge strane – mišljenja je Damjanović koji ističe kako se bez iznimke moraju sačuvati i svi spomenici. Tako je izričito protiv prijedloga poput onog da se jedan od tornjeva katedrale modernije obnovi kao podsjetnik na 22. ožujka 2020. godine.
– Definitivno ne bismo trebali ići u tom smjeru. U ključne spomenike ne treba dirati i treba ih “vratiti” u verziju prije potresa. Ako se doda neki modernistički detalj, na neki se način sprečava zacjeljivanje rana. Većini struke i građana to nije prihvatljivo – kaže te dodaje kako bi spomenute prostore i ulice trebalo još strože zaštititi. Ipak, unutrašnjosti blokova su sasvim druga priča. Sve ranije navedeno vrijedi, naime, za vanjsku stranu pročelja, no stručnjaci smatraju kako bi se u unutrašnjosti blokova mogle, pa čak i trebale dopustiti intervencije.
– To ostaje kao jedan od najatraktivnijih prostora za novu izgradnju, koji već godinama stoji neiskorišten. Blokovi su već desetljećima rak-rana Zagreba zbog kaotične izgradnje i neiskorištenosti za poslovne, stambene i druge svrhe. Tamo su prije bile štale, ostave i skladišta, a danas stoje šupe, garaže... Ta situacija sa sklepanim kaotičnim objektima jednostavno više nije održiva i gore od toga ne može – kazao nam je Damjanović. Došlo je, dakle, vrijeme da se te privremene strukture uklone i da se započne s revitalizacijom tih prostora. Unutar blokova bi se tako mogle urediti zelene površine ili parkirališta, a mogle bi se izgraditi i nove stambene i javne zgrade za što je dobar primjer Zagrebački plesni centar u Ilici 10.
– Važno je da nova gradnja bude primjerenih gabarita i namjene. Dakle, treba biti oprezan da novi objekti ne budu previsoki, da se ne ističu, ali i da ne zaguše dodatno centar u prometnom smislu jer već sada puca po šavovima – kaže Damjanović, a Horvat-Levaj potvrđuje kako su luksuzno zamišljeni veliki stambeni blokovi s parkovno uređenim unutrašnjim dvorištima postali s vremenom preveliki izazov za različite oblike eksploatacija, od nekontroliranog zaposjedanja prostora provizornim gospodarskim objektima samih stanara, do parceliranja i pretvaranja unutrašnjosti blokova u građevinsko zemljište za predimenzionirane zgrade.
– Nije riječ samo o građevinski lošem stanju, već su i izvorna stilska obilježja brojnih kuća često umanjena neznalačkim unutrašnjim pregradnjama te osiromašenjem unutarnje opreme i pročelne arhitektonske plastike. Recentnija sustavna obnova stambenih zgrada u povijesnoj jezgri Zagreba obuhvatila je najčešće samo njihova pročelja. Stoga bi posebni zadatak cjelovite obnove grada bilo uređenje unutarnjih prostora blokova, u kojima bi trebalo ponovno urediti parkovne površine, kakve su u početku i bile zamišljene ili pak pasaže i manje javne prostore s atraktivnim sadržajima – zaključuje Horvat-Levaj.
Dobri primjeri interpolacija
No nisu unutrašnjosti stambenih blokova jedino gdje se može graditi u centru na što ukazuju brojni stručnjaci. Razgovarali smo tako i s predsjednicom Hrvatske komore arhitekata Rajkom Bunjevac te predsjednikom Društva arhitekata Zagreba Tihomilom Matkovićem.
– Na arhitektima je, kao i kolegama iz konzervatorske struke, da se trezveno sagledaju postojeći građevni fond i da se ocjeni bez kojih urbanističkih cjelina i građevina se grad ne može zamisliti u sljedećem razdoblju. Građevine koje nisu u toj listi ne treba nužno rušiti i zamijeniti novima, ali se mogu smisliti strategije kako ih osuvremeniti i prilagoditi potrebama grada – kaže Rajka Bunjevac te dodaje kako baštinu treba čuvati ako pridonosi kvalitetnoj memoriji prostora, posebice građevine koje su registrirane kao zaštićena nepokretna baština. Ipak, moramo biti svjesni da se nekad, baš kao i danas, gradilo svakako i da nije sve zgrade nužno štititi kao spomenik prošlog vremena, ističe.
– Sve u svemu, jedna dobro odmjerena količina novog tkiva u povijesnom gradu može doprinijeti njegovoj održivosti i vitalnosti jer grad je živi organizam i samo u izuzetnim slučajevima treba ostati potpuno neizmijenjen. Sve to se može izvesti uz istraživanje, studiranje, stručnu raspravu, javne konzultacije i nadmetanje arhitektonskih rješenja – kaže pak Tihomil Matković. Uostalom, interpolacije nisu nešto novo i u zadnjih nekoliko desetljeća ima više primjera nove gradnje u centru. Među poznatijima je neboder na početku Ilice, a od novih primjera tu su Centar Cvjetni, Ban centar na Europskom trgu, Muzička akademija…
– Dogradnje ponekad zbog potpunog nerazumijevanja bivaju zapuštene ili uništene, poput sklopa ljubičastih zgrada uz Klovićeve dvore na Gornjem gradu. Po mom mišljenju, najveću novu vrijednost unijele su pak interpolacije kojima je u prostor unesen duh novoga vremena i suvremenosti – ističe Matković, no činjenica je kako se oko interpolacija malo tko može složiti i uglavnom i dandanas izazivaju kontroverze, bez obzira na to kada su izgrađene.
– Neke interpolacije su s vremenom prihvaćene, ali s obzirom na to koliko dugo prepirke traju i koliko dugo se kontroverze vuku, pokazuje zapravo da trebamo izrazito obzirno pristupati prilikom takvih velikih intervencija – kaže Dragan Damjanović te ipak zaključuje kako prostora za dijalog između novog i starog ima i on sasvim sigurno treba postojati.
– Treba dopustiti novu izgradnju u centru grada kako bi grad još više gospodarski napredovao i kako bi se u krajnjem slučaju uredio, ali treba jako paziti gdje se ta izgradnja dopušta. Opcija su oni dijelovi koji su ili slabije očuvani ili ih karakterizira nedovršenost i nešto slabija kvaliteta arhitekture – smatra Damjanović te ističe kako je to na prvom mjestu Petrinjska koja je već prepuna interpolacija.
Planovi i sredstva
Zatim su to južni dijelovi Palmotićeve i okolnih ulica, a mjesta za interpolacije prema njegovu mišljenju ima i u samom srcu grada.
– Svi mogu primijetiti nedovršenu sjevernu stranu Dolca gdje svakako ima mjesta za jednu novu, reprezentativnu izgradnju. Također, kod Bakačeve i Cesarčeve treba urediti prostor i odlučiti hoće li se tamošnji park smisleno urediti ili će se nešto graditi. U sadašnjem obliku, a osobito nakon stradavanja tih zgrada u potresu sve skupa izgleda prilično nedovršeno – kaže Damjanović. Objašnjava kako je to pak rezultat nekih prijašnjih rušenja.
– Problem je ako nakon rušenja nema plana. Često nam se događalo da onda prostor ostane prazan, kao na Dolcu. Nipošto ne treba krenuti s rušenjima, osim ako to uistinu nije nužno za sigurnost, ako nema plana i sredstava za novi projekt – upozorava Damjanović te zaključuje kako pretjerana uklanjanja stvaraju ožiljke u centru grada. A na pitanje što bi se na tim mjestima trebalo izgraditi daje ideju kako bi bilo dobro organizirati međunarodne natječaje da bi se u Zagrebu realiziralo djelo nekog poznatog svjetskog arhitekta.
– Iako su to skupi zahvati, kada se promatra pristup urbane renovacije i revitalizacije povijesnih zona i centara gradova u Europi, od Varšave, Berlina, Beča do Praga, vidi se težnja da se privuku arhitekti koji su postigli zvjezdani status u svijetu, kao što su Norman Robert Foster, Santiago Calatrava Valls, Jean Nouvel…
To, naravno, ne znači da mi nemamo sjajnih arhitekata. Imamo izvrsne biroe, ali grad na ovaj način dobiva nove ikoničke zgrade koje privlače još turista i stvaraju nove vrijednosti – kaže Damjanović te upozorava kako ni s takvim projektima ne treba pretjerati. Objašnjava i zašto je važno sačuvati stari Zagreb bez pretjeranih interpolacija.
– Zašto turisti idu u Prag, Krakov, Beč ili Budimpeštu? Jer žele osjetiti duh stare, srednje Europe koja je danas brend u cijelom svijetu – kaže te ističe kako Zagreb ima neke od posebnosti koje se moraju čuvati, poput prekrasno uređenih krovova koje naziva “petom fasadom zgrada”, karakteristične vijugavosti ulica, različite visine pojedinih zgrada. Sve to zajedno čini Zagreb šarmantnim gradom i ne smije se izgubiti. Zaključiti se tako može da u fokusu treba biti obnova postojećeg, ali da mjesta ima i za novo, što potvrđuje i Rajka Bunjevac.
– Ovisno o situaciji, za Zagreb se preporučuje cjelovita obnova svih arhitektonski i povijesno visokovrijednih zgrada. Ako to zbog razrušenosti nije moguće ili je neracionalno, moguće izvršiti uklanjanje ili djelomično uklanjanje i izgraditi faksimilnu kopiju zgrade ili dijela zgrade. Ako zgrada nije veće povijesne ili arhitektonske vrijednosti, treba izvršiti izračun isplativosti, i ako je to racionalnije, ukloniti zgradu i sagraditi novu, suvremenim arhitektonskim jezikom, sukladno prostornoplanskim uvjetima i suvremenim propisima – slaže se Bunjevac, a Horvat-Levaj dodaje kako bi prema tome idealna obnova današnjeg Zagreba bila primjerena obnova svake arhitektonski kvalitetne kuće u povijesnoj jezgri, koja ne bi uključila samo konstruktivno učvršćenje, već i kompletnu restauraciju unutrašnjeg prostora, pročelja te opreme poput arhitektonske plastike, štukatura i zidnih oslika.
Uspjela obnova Zadra
Također, ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti ističe i kako se kod procjene toga što obnoviti, a što srušiti valja pozvati na primjer obnove drugih gradova nakon potresa.
– Zastupnici maksimalnog čuvanja graditeljske baštine pri tome, kao pozitivan primjer, redovito navode obnovu Dubrovnika nakon potresa 1979. godine. Zastupnicima radikalnijeg rušenja i nove izgradnje draži je primjer obnova Zagreba nakon potresa 1880. godine, kada se glavne snage nije usmjerilo na obnovu Gornjeg grada i Kaptola, već na izgradnju novoga Donjeg grada. No pri tome se ne smije zaboraviti da Donji grad ne nastaje pod cijenu rušenja kvalitetne stare izgradnje, već je potres samo dao poticaj da se već započeti proces planiranja i izgradnje novoga grada intenzivira – upozorava Horvat-Levaj, a Bunjevac navodi kako se još jedan hrvatski grad može uzeti kao primjer.
– Kao kvalitetnu obnovu urbanog tkiva, ali ne i svake pojedinačne zgrade treba spomenuti Zadar. Nakon što je doživio strašna razaranja u II. svjetskom ratu, dio centra nanovo je izgrađen modernom izgradnjom visoke arhitektonske kvalitete, ali u povijesnoj matrici. Sinergija novog i starog je ovdje toliko snažno i kvalitetno utkana u tkivo grada da može poslužiti kao „case study” svim našim obnovama – kaže.
Različite pristupe očuvanja ili obnove u povijesnim središtima europskih gradova navodi pak Dragan Damjanović.
– Poljaci su, primjerice, pri obnovi Varšave nakon 2. svjetskog rata išli za rekonstrukcijom čitavih gradskih četvrti u idealiziranom obliku kako bi se sačuvao ambijent, dok su u Njemačkoj obnavljani pojedinačni spomenici, i to samo neki od njih, a ostatak grada je nanovo suvremeno izgrađen. Pokazalo se s vremenom da Nijemci nisu na nove zgrade dobro reagirali i da se nisu mogli pomiriti s gubitkom dijela baštine. Stoga se posljednjih nekoliko desetljeća u Njemačkoj pokušavaju rekonstruirati izgubljeni povijesni ambijenti. Primjer su Frankfurt, Dresden, Berlin, Lübeck, Mainz i brojni drugi gradovi koji nam pokazuju koliko bi pogrešan pristup bio ići u pretjerana rušenja – zaključuje. A osim toga kako su drugi postupili u prošlosti, možemo vidjeti kako se u Europi postupa prema viziji grada u budućnosti, o čemu govori profesor Jukić.
– Na pitanje vizije grada ne tako daleke budućnosti do 2050. godine mnogi europski gradovi pokušavaju naći odgovor. Nažalost, bez obzira na „službene strategije“, Zagreb nema jasnu viziju razvoja – kaže Tihomir Jukić te dodaje kako je kod nas općenito prisutna bezidejnost na svim područjima, od ekonomije pa do planiranja gradova. Podsjeća i kako nije uvijek bilo tako te kako je Zagreb nekada bio grad industrije, mode i obrta...
– A što smo sada? Potpuno smo neprepoznatljivi na europskoj razini. Imamo sve potencijale, a i dalje je pitanje kako podići kvalitetu života u gradu, privući investitore i turiste. Nemamo jasan koncept razvoja ni plan – oštar je Jukić, ali ipak kaže da nas je ovaj potres osvijestio.
– Pale su maske i vidjeli smo kako je u stvari ranjivo naše povijesno gradsko središte, kako nam je loše organiziran promet, odvoz i saniranje otpada, zagađen zrak, stara i nedostatna infrastruktura, neriješeno pitanje Save… Svjesni smo i da su do sada izgubljena dva ili tri desetljeća za obnovu grada te da tek trebamo započeti nešto što su drugi gradovi već dovršili. Zato je potrebno imati viziju kakav grad želimo u budućnosti – kaže nam Jukić i dodaje kako se jedino se na taj način građani mogu identificirati s gradom u kojem žive.
– Zagrepčani su se uvijek ponosili svojim gradom, ali zadnjih godina sve manje i manje te svoje nezadovoljstvo sve češće iskazuju na skupovima boreći se za javni prostor, bolju infrastrukturu ili kvalitetnije okruženje – poručuje te dodaje kako buduću viziju grada moramo imati ne samo radi nas samih nego zbog generacija koje dolaze.
– Promišljajući viziju grada potrebno je imati hrabrosti i učiniti iskorak da se buduće generacije ponose i s onim dijelom za koji smo mi zaslužni kao što smo se mi do potresa ponosili s našim povijesnim dijelom grada – zaključuje Jukić te kaže kako se baš zato mora promišljati o “poželjnoj budućnosti”, o onom najboljem što se može realizirati u Zagrebu. Iako će za to realno, dodaje Rajka Bunjevac, biti potrebna desetljeća, jer obnova grada ne uključuje samo radove.
– Cjelovita obnova je trajan proces. Ona uključuje način življenja, ali i promjenu paradigme da je obnova i održavanje grada nečiji tuđi posao, a da smo mi osobno dužni držati red samo unutar svoja četiri zida – zaključuje Bunjevac te dodaje kako je razlog tome što smo ipak – svi mi suvlasnici ove velike parcele koja se zove grad Zagreb te imamo jednaka prava, ali i jednake obveze prema svom gradu.
Naravno na račun ostatka RH i Zagreba, obnavljat luksuzne nekretnine u centru ljudima koji idu svake godine na skijanje ali nemaju za osiguranje...