U TUNELU USRED MRAKA
Ljevaonica i tunel Grič (travanj 2023.) Ulazeći u Enesov tunel na Krležine legende nešto me zašteka. Pomislim da sam fulao lokaciju. Bend je lupkao i cupkao poput onih Hare Krišna s Trga. U sličnoj, fašničkoj obleki.
A onda prepoznam bubnjara Medvešeka. Filipa Šovagovića s gitarom.
Bilo ljeti, bilo zimi
On je ovdje Hendrix Jimi.
Znači – na pravom sam mjestu. U pravom tunelu. U pravo vrijeme. I dogodila se priredba.
Redatelj Ivan Planinić kao Mount Everest. Dobro iščitan. I još bolje ištrihan mladenački tekst tatice "Glembajevih".
Apokaliptično. U kataklizmičkom ambijentu. Ako planiraju gostovanja, možda najbolje pravac tunel Učka.
Mene je, po običaju, više zanimala "sudačka nadoknada" kod Marijana Posavčića Baje. U kafiću Ljevaonice umjetnina.
– Dođi u dvorište – reče mi stari prijatelj Baja i pokaza janka na vrtuljku.
Znatiželjne su bile i glumice Ivana Bolanča i Antonija Stanešić Šperanda. Pridružio nam se i Gavellin Isus Nikola Baće.
– Tko čuva kćerkice?
– Moje su s tatom Emilom (Gabrićem) u Subotici – uzvrati Ivana.
– I našu čuva tata – doda Antonija.
Janje ukusno. A slovensko. Iz Brežica.
Dok mi gazdarica Ljubica toči frankovku á la Baja, čestitam svima po redu. Posebno Nataši Janjić Medančić, koja je svojim prekrasnim cvrkutanjem ispunjavala tunel. Oplemenivši Legende.
– Čujem da ćeš nastupiti na Splitskom festivalu?
– Čula sam to i ja. Znam da ću nastupiti, ali pojma nemam koju i čiju ću pjesmu izvesti.
Dok sam je s guštom kušnuo, zaključim da će zasjeniti mnoge pjevačice u svom rodnom gradu.
A kad smo kod Splita, sjetim se glumca Tomislava Martića koji je jednog ljeta na otvorenoj sceni glumio Isusa. Usred predstave grunula je kiša. Oluja je u trenutku rastjerala gledatelje. I sve glumce sa scene.
Tehnika je na brzaka sklonila opremu. Spašavalo se što se spasiti da. Samo su zaboravili na Isusa. Iliti Toma Martića.
Ostao je visiti zavezan na križu. Tri metra iznad zemlje. Oko njega munje. Oluja. Prolom oblaka.
Svašta se u kazalištu događa. Ali da se zaboravi Isus, e to baš i nije čest slučaj.
Baće kao Krist ne visi na križu.
U tunelu nema kiše. Pa nema opasnosti da ga zaborave.
– Trideset godina Legende nisu igrale u Hrvatskoj. Večeras premijera u Zagrebu i u Varaždinu – otkri mi Tomica Hrupelj, direktor marketinga prodrmanog kazališta.
Od janjca sam odlomio samo bubreg. Izostanak bolesnog kralja švedskog namještaja nije se primijetio.
Kralj papice na domjenku bio je Šova. Kakav apetit. Antologija.
Ne znam kako ga Nina Violić hrani. Jeftinije ga je oblačiti.
Oš čvarke, oš sir, oš šunku, oš kobase… O janjetini da ne govorim.
Sjetim se jedne zgode u Frankopanu. Filipove narudžbe.
– Bute mi dali kavicu s natrenom i tri kremšnite.
Franjo Dijak nije pretjerivao s klopom.
Doduše on glumi Sjenu. Razvaljuje. Ne bi bilo zgodno da bude bucmast.
Danko Ljuština kao sjena. Ne bi išlo.
Meni je do ponoći vrijeme kratio domaćin Baja, jedan od najboljih prijatelja Ive Gregurevića. Kad bi gubio na kocki, odmah bi dolazio meni na hitne intervencije. Sad je u kafiću Ivin kipić.
Nitko kao Baja ne zna na ploči ispeći smuđa od 9 kg i zubaca od 12,5 kg. A u Domovinskom ratu zarobili su ga treći dan.
– Moja ratna priča je za roman u nastavcima – reče.
Sjest ćemo mi jedan dan. Pa na tanane. O svemu. I svačemu.
Legenda je Baja.
ZRAK IZ BOSANSKE PIRAMIDE, JEBEŽLJIVEC I SEKSOVAČA
O svemu i svačemu (travanj 2023.)
Kad vas ćopi glavobolja. Valja ostat doma. Cuclati bombončiće od islandskog lišaja. I čeprkati po svemu i svačemu. Tražeći nešto zabavno i zanimljivo. Što bi valjalo oteti zaboravu.
Relaksiram se uz brazilsku sapunicu. Srca divljega Pantanala. Raznježi me ljubav Juventina i Jume.
Vlažne oči trebao bih pokriti sunčanim cvikerima da sakriju moju sentimentalnu sramotu. Doma mi se rugaju.
A ja jedva čekam zadnji, 120. nastavak.
Čim sam malo živnuo, eto me u gradu. U izlogu Malog bećara ugledam rakiju. Seksovaču. Piše da garantira zornjak.
Gazda Zlatko Domaćinović potvrdi mi da moćna brlja nije lažnjak.
– Ma koje španjolske mušice, koje tabletice, seksovača je moćnija.
Dućan je smješten u kući mog prijatelja Marka kojem često u goste dolaze Mesić, Josipović, Gotovac, Grgić, Janeš…
Nisam primijetio da kupuju Seksovaču. Vjerojatno im ne treba. Muškarčine su to.
A što se Jebežljivca tiče, to se vino dokazalo u praksi.
Na jednoj glumačkoj fešti netko je sponzorirao nekoliko boca vina zvučnog imena Jebežljivec. Kako je bijelo, nisam ga ni liznuo. Oni koji jesu sutradan su me opsjedali.
– Daj nabavi ono čudotvorno vino!
Najuporniji je bio pokojni Komedijin veteran Vladimir Krstulović – Krcun.
– Moraš mi nabaviti bar jednu bočicu.
– Vratilo mi to vino mladenačku snagu.
Svi smo primijetili da je Krcun, nakon konzumacije Jebežljivca, otišao s fešte u zagrljaju znatno mlađe glumice Biserke Fatur.
Darovao sam mu zadnju bočicu. Nisam znao ni ime vinara. Ni podruma.
– Biserka i ja smo se oženili – obavijestio me Harvey iz filma Winnetou nakon što je srknuo drugu bocu.
Bi mi žao što za sebe ne sačuvah ni kap. Možda bih s crnog prešao na bijelo. Tko zna.
Znam samo to da je sazrijevalo u Zagorju.
Poslije je i jedan međimurski ugostitelj iskemijao vino sličnog sadržaja i imena. Uz napomenu da iz njega izvire erotika.
Pade mi na pamet kako su nekad papci sa slabijom potencijom gutali "mušku vodu" iz Kladnja. Bosanci su punili boce vodicom i "dragocjene" kapi za dizanje one stvari prodavali za masne pare.
U toj eri bildanja potencije Miran Hadži iz Kraljeva ulice ispriča mi prigodan vic.
U starom Egiptu, ispod piramida, djeca pišu diktat:
– Naš bog Ra je najbolji, najpametniji, najpotentniji… – diktira učiteljica, a jedna učenica ju prekine.
– Učiteljice ja nisam bila u školi kad smo učili riječ "potentan" i ne znam piše li se s tri ili s četiri pimpeka.
I sad vrhunac gluposti u pokušajima spašavanja mekanih ćuna. Prodaje se u bocama zrak iz bosanskih piramida. I to onaj zagušljivi. Iz centralne piramide. Navodno liječi sve bolesti. Mamurluk. I impotenciju.
Na boci slika egipatske piramide.
Unutra zrak iz utrobe bosanske. Bolesno.
Da bi pokrenuli malaksale pimpeke daju zadnje cente. Tko šljivi šljive. Makar bile i afričke.
NESUĐENI HRVATSKI KRALJ UPOZNAO ME S TITOM
Klub književnika (travanj 2023.)
Na druženju u Klubu književnika u epicentru moj prijatelj Dubravko Jelačić Bužimski. Govorio je o svemu i svačemu. Pa i o tome kako su ga kandidirali za hrvatskog kralja.
– Zvali me iz tiražnih novina da govorim o svom plemićkom podrijetlu. Sutradan na naslovnici Otto von Habsburg, Kotromanić i ja kao kandidati kao kandidati za Hrvatsko prijestolje – ljutit je i danas Jelac.
Tad je radio kao pomoćnik ministra kulture. Autora "saborskog kokošinjca". Lijepo ga je dočekao.
– Kaj buš bil hrvatski kralj?
Dubravkova simpatična supruga Dunja pridružila nam se hodajući sa štakom.
– Operirala sam kuk – reče mi.
– Čujem da si mogla biti hrvatska kraljica.
– Ma daj, ne zafrkavaj.
Toliko o Lijepoj Našoj. Nesuđenoj monarhiji.
Dok mi je pisac Stipe Čuić hvalio "Putna", Jelac me upoznao s Titom. Titom Bilopavlovićem. Hrvatskim književnikom. I on je hokejaš. Hoda sa štakom.
A nekad je pisao:
Tri puta joj dnevno
Podmetnem nogu.
Ludo je volim
Što ja tu mogu.
Jelac je, poput Tita, završio pravo.
– Kao mladi student imao sam čast u kavani Korzo sjediti za stolom Vladeka Vukovića. Oko njega su često bili redatelji Tadić, Papić, Babić, Ivanda, Ponekad i Tonči Vrdoljak.
Ispričao mi kako je jedan redatelj pitao Vladeka što misli o njegovu novom filmu.
– Predugačak je – uzvratio je.
– Koliko?
– Otprilike 110 minuta!
Naravno, taj se redatelj nije više pojavljivao u Korzu.
Prisjetili smo se i Toma Gotovca koji je po Ilici špancirao gol golcat.
– Pamtim samo to da je imal mali pimpek – primijetim.
Jelac i Dimitrije otvoriše stručnu diskusiju o sličnim performansima. Uglavnom sam naćulio uši. I upijao. Pomno sam pratio i dijalog Lade Žigo i Jelca. Zanimljivo. Duhovito. Uzbudljivo.
– Pa nebuš valjda sve to napisal – upozori me Dubravko.
– Nebum baš sve.
>> VIDEO Šime Strikoman snimio milenijsku fotografiju "Pula čita"