Spasio putnike iz plamtećeg busa

Za vozača ZET-ova autobusa, 58-godišnjeg Vladu Horvatića, 6. listopada 2006. počeo je kao i svaki "običan" dan. Cijelo je jutro proveo u kući, a oko 12 sati iz Zaprešića se uputio na posao, u Podsused. Ni slutio nije da će toga dana postati junak koji je sve učinio kako bi iz plamtećeg autobusa spasio stotinjak putnika. I uspio je.

Nakon dolaska na posao, oko 14 sati sjeo je za upravljač svog autobusa. Sve je bilo normalo. Putnici su na stajalištima ulazili, izlazili... Tko je mogao znati da će mu taj dan ostati u sjećanju kao jedan od najtežih u njegovoj 30 godina dugoj vozačkoj karijeri?

Autobusnu liniju 109, od Črnomerca do Dugava, vozio je bezbroj puta do toga kobnog petka. Usred špice, oko 17.30, na Jadranskom mostu Vlado Horvatić u retrovizoru je primijetio dimnu zavjesu na stražnjem dijelu autobusa. Dotad mu se ništa slično nije dogodilo.

 Zaprepašten, stao je na Jadranskom mostu. Iako šokiran i u nevjerici, ostao je miran. Otvorio je sva vrata i zamolio putnike da izađu iz autobusa. Zbog njegove hladnokrvnosti, putnici su tek nakon izlaska iz vozila vidjeli da autobus gori. Dok su oni u nevjerici gledali što se događa, Vlado je uzeo protupožarni aparat u ruke i u trku počeo gasiti vatru koja je sukljala. Sekunde su bile važne. Da je reagirao samo nekoliko minuta poslije, vatra bi progutala cijeli autobus.
Vlado nikako ne može zaboraviti jedan od najtežih događaja u svom životu.

  Iako sam djelovao smireno, danima nakon nesreće bio sam u šoku. Kad samo pomislim što se moglo dogoditi... Bio sam rastresen, nisam se mogao koncentrirati ni na što  s uzbuđenjem govori Vlado dok se prisjeća najstresnijeg petka. Sretan je, naglašava, što nitko nije stradao.
Iako voli svoj posao, jer u životu je vozio sve, od bagera do autobusa, kaže kako je prijevoz putnika ipak najteži. Odgovornost je prevelika, a nova vremena donijela su, smatra, prebrze aute i ceste zbog kojih nije uvijek lako bi vozač.

 Nikad nisam skrivio nesreću, vozači moraju biti smireni i koncentrirani za upravljačem. Boli me kad vidim koliko mladih gine na cesti jer nema kulture ponašanja za upravljačem  tumači Vlado.

Privatno već godinama ne vozi automobil. Najviše uživa u vožnji biciklom.
 Nedavno su mi produljili vozačku na pet godina, dok je nekim mojim mlađim kolegama produljena na samo godinu dana. Nikad nisam bio bolestan, ne pijem, ne pušim, a zdrav sam zahvaljujući fizičkoj aktivnosti  odaje nam Vlado recept svoje vitalonosti.
Najviše uživa na svom gruntu na Jagodišću, gdje obrađuje vinograd, voćnjak i povrtnjak, a osmijeh na licu pun ponosa pojavi se čim ugleda svoju najveću ljubav, petogodišnju unuku Mateu.

Iako je tijekom dugog staža u ZET-u doživio svašta, govori Horvatić, tog je dana shvatio kako je vrijeme da se makne s ceste. Najveća želja, odlazak u mirovinu, nakon Nove godine vjerojatno će se i ostvariti. A tome se najviše veseli supruga Mira.

 Vrijeme je da se mi stari ostavimo volana, previše smo toga prošli i doživjeli. Nije lako voziti putnike po ledu, kiši, snijegu, postalo je prenaporno. Došlo je vrijeme da se odmorim  ističe Vlado, koji u mirovini neće ljenčariti, jer na to, naglašava, nije naučio. O njegovoj nesebičnosti i srdačnosti govori i veseli tromjesečni mješanac Bobi, kojeg je Vlado udomio prije nekoliko dana.

 Volim pomoći, kako ljudima tako i životinjama. Bobi je naš novi član obitelji  ponosno kaže Vlado dok se njegova unučica igra s njihovim novim kućnim ljubimcem.
Vlado će nakon Nove godine opet izbivati iz kuće. Ne kako bi sjeo za upravljač autobusa, nego kako bi ispunio svoju najveću želju i nakon 45 godina ponovno vidio svog brata u Australiji. Iako se gotovo svaki dan čuju telefonom, s nestrpljenjem očekuje dugoočekivani bratski zagrljaj.

 Krenuo je trbuhom za kruhom  kaže naš junak, koji jedva čeka sjesti u zrakoplov i krenuti u Australiju, gdje će tri mjeseca biti s bratom. Imat će o čemu pričati...