Srbi srditi na rječnik nepostojećeg jezika, Hrvati dobili rječnik dvaju postojećih

utorak

3. STUDENOG

Napokon i to! Za nekoliko dana izlazi Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, što ga je sastavio profesor s kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prof. dr. Marko Samardžija. Samardžija je moj vršnjak i kolega sa studija, a to spominjem zato što smo proživjeli ista, dramatična vremena u kojima je pao Ranković, objavljena glasovita Deklaracija o hrvatskom jeziku, u kojima se dogodilo Hrvatsko proljeće te osamostaljenje, rat i oslobođenje. Za nas starije značenje je ovoga rječnika posebno, jer se sjećamo pod kakvim je strogim nadzorom bio jezik i njegov naziv – hrvatsko-srpski, hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski, koji je izražavao zajedništvo dvaju naroda, Hrvata i Srba. “Nacionalisti” su mogli stradati zbog jedne nepoćudne riječi, kojom se tobože zlonamjerno isticala razlika između jezičnih varijanti. Tako je legendarni radijski sportski reporter Ivan Tomić suspendiran jer je u prijenosu nogometnih utakmica počeo rabiti prekrasnu, slikovitu hrvatsku riječ “zaleđe” umjesto “ofsajda”. Za poznatog liječnika dr. Ivana Šretera javno se tražilo da bude “mučen i ubijen” jer je u jedan nalaz kao zanimanje pacijenta napisao “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir”. Nije ubijen, ali je završio u zatvoru, i to kad je Tito već davno bio umro, a osamostaljenje Hrvatske dogodilo se samo nekoliko godina poslije. Od takvog gušenja hrvatskog jezika i prisiljavanja na jezično jedinstvo do pojave Samardžijina rječnika dvaju “istih” jezika prijeđen je epohalan, prirodan put. Mi se stariji sjećamo mnogih srpskih riječi koje su se bile nametnule i u Hrvatskoj, a mlađi, oni do trideset i pet pa i četrdeset godina jednostavno ne znaju što znače. No ima mnogo srpskih riječi koje ni u Jugoslaviji prosječno obrazovan čovjek u Lijepoj Našoj nije razumio, pa je, čitajući srpske knjige, prijevode ili novine te slušajući radio ili televiziju, morao negdje potražiti njihova značenja. A ima riječi koje se i razumiju a pripadaju srpskom jeziku, pa je rječnička informacija o njima briga i za srpsku i za hrvatsku kulturu, a razlike između tih riječi mogu se čitati i kao razlike između povijesti Hrvata i povijesti Srba koje su u dugim stoljećima imale zasebne tijekove. Kad je prije koju godinu najavljen Samardžijin rječnik, graknuli su ljevičari koji su nasilno jezično, političko i svako drugo jedinstvo iz komunističke Jugoslavije naslijedili kao ideologiju i naviku. I dok se u Hrvatskoj izdaje to korisno djelo, Srpska akademija nauka i umetnosti tiskala je 19. tom Rečnika srpskohrvatskog jezika. U povodu tog apsurda beogradske Večernje novosti podsjećaju kako je srpski pjesnik Gojko Đogo rekao da “svaki đačić u Srbiji zna kojim jezikom govori, samo Srpska akademija nauka i umetnosti ne zna”, te se pitaju: “Zašto se jedino mi držimo nepostojećeg jezika?” Ne držite se jedino vi, imate drugova i u Hrvatskoj.

subota

31. LISTOPADA

Kukavičko sluganstvo Zapadu i Vatikanu

Hrvatski biskupi ponavljaju junačko držanje iz vremena kad je slučaj Dajla potresao Hrvatsku. Tada su benediktinci iz Praglie u Italiji i Vatikan nastojali oteti golemu imovinu župi u Dajli u Istri. Za to im je dalo pravo i kardinalsko povjerenstvo u kojem je nečasnu ulogu odigrao i kardinal Bozanić (nedavno im je to pravo Županijski sud u Puli pravomoćno zanijekao). A biskupi su sricali ponizne i ponižavajuće izraze odanosti Svetoj Stolici. I na sramotan način, poput negdašnjih komunista, odbacili su biskupa Ivana Milovana. Slične izraze sriču i otkad je papa Franjo zbog kanonizacije Stepinca osnovao katoličko-pravoslavnu komisiju, a evo danas ipak Vijeće za ekumenizam HBK priopćava kako zbog odgode proglašenja svetim hrvatskog mučenika “među katoličkim vjernicima vlada određena zbunjenost, začuđenost i razočaranost”. Kasno, drugovi, kasno! Trebali ste utjecati na papu da spomenutu odluku ne donese ili odbiti sudjelovati u radu povjerenstva. Srpska pravoslavna crkva nadjačala vas je kod vašeg poglavara i za njegova pontifikata kanonizacije neće biti, jer joj se odlučno protivi onaj tko bi na nju trebao pristati – Srbi. Tisuću godina nismo imali državu, ali smo imali i naslijedili kukavičko sluganstvo Zapadu i Vatikanu.

nedjelja

1. STUDENOG

Blajburški rafal iz teksta o “stvoriteljima” fašizma

Oliver Frljić nije samo kazališni fenomen, ne lijepi samo on slike javnih osoba koje mrzi na prednjice i stražnjice u svojim predstavama, lijepe ih već 25 godina u knjigama, novinama i drugdje, stalno i sustavno, autori koji su iz partizanije i komunizma naslijedili isključivost i nepovredivost svojih sudova pa prema tome i pravo na egzekuciju. Pročitajte jedan od tih bisera novinskog Frljića, to jest Jurice Pavičića: “Jer, nisu Čavoglave, ni Široki, ni Bradine, ni Lovinci stvorili hrvatski fašizam, ni 1941. ni 2015. I onda i danas taj su fašizam stvorili barokni mitteleuropski trgovi, stvorila su ga fina gospoda, fiškali, biskupi, pisci i suci. Stvorili su ga Stepinac i Evanđelist Šarić, Lovro Von Matačić i Mile Budak...” Pravi blajburški rafal!

ponedjeljak

2. STUDENOG

Vujović bolji igrač i trener nego jugonostalgičar

Trener rukometaša Zagreba Veselin Vujović kaže da žali za Jugoslavijom, koja je bila “divna zemlja”. Reče: “Oni koji su odlučili da se raspadne, ljudi s ovog podneblja ili izvana, tom su podjelom na površinu digli mediokritete koji inače ne bi uspjeli. Gledajući sportski, ta bi država danas sa svojim jakim ligama u svim sportovima doslovno rasturala.” Ako misli na “mediokritete koji inače ne bi uspjeli” i u sportu, onda se teško vara, jer je, na primjer, Hrvatska u 20 godina, od 1992. do 2002., osvojila tek malo manje olimpijskih medalja nego cijela Jugoslavija u 40 godina, od 1948. do 1988. Što znači da bi ih u istom broju godina mogla osvojiti gotovo dvostruko više! Očito je u pravu Ante Kostelić koji kaže kako je Jugoslavija gušila hrvatski sport i sportaše, i da bez samostalne Hrvatske uspjeha njegove djece ne bi bilo. Tako Vujović ostaje puno bolji igrač i trener nego jugonostalgičar.

srijeda

4. STUDENOG

Johna su ignorirali, ali Vice bogme ne sustaje

Moralistički udruga Vigilare traži da se ukloni plakat za kazališnu predstavu “Hinkemann” zagrebačkog ZKM-a, na kojem je na slici golog muškarca međunožje prekriveno scenom ratnog razaranja. Predstava se bavi muškarcem koji je u ratu izgubio muškost, pa je plakat dosjetljiva i posve nevina ilustracija, bestidna kao otprilike mnoštvo muškaraca u kupaćim gaćicama na plažama i čednija od obilja golotinje koju i pristojni mediji objavljuju svaki dan. Podsjetimo, predsjednik iste udruge John Vice Batarelo tražio je “hitan sastanak” s predsjednicom države jer je u Americi sudjelovala na konferenciji “lijevo-liberalne” Zaklade Clinton, koju vodi poznata Hillary. Naravno, predsjednica je Johna ignorirala, ali vidimo da Vice ne sustaje.

četvrtak

5. STUDENOG

Velikim je silama rat normalna pojava kao izlet

Angela Merkel neće, kaže, graditi zid za zaustavljanje izbjeglica i migranata jer ne želi da to dovede do “oružanih sukoba na Balkanu”. Izjava krajnje bezobzirna! Navodno je to rekla da bi umirila njemačku javnost, no što god bilo, riječ je o posprdnom i prezirnom odnosu velikih sila prema ovim prostorima na kojima je za njih rat normalna pojava, kao ručak ili izlet. Kad je toliko zabrinuta za države na Balkanu, neka njima i drugim zemljama u Europi vrati silna nacionalna bogatstva – banke, telekomunikacijske, energetske, farmaceutske i ine tvrtke koje su Nijemci s njom na čelu budzašto kupili (da ne kažem opljačkali) i tako uvelike pridonijeli da padnu na prosjački štap.

petak

6. STUDENOG

Vječna slika muža i žene koji sliče jedno na drugo

Na žalost, rastave braka i pobačaji nerijetka su, da ne kažem uobičajena pojava i među katolicima. Ali, na sreću, u nečemu se imamo u koga ugledati. Čitam tekst o “raspodjeli” rastava po regijama, gradovima, općinama i selima. Najmanje je rastava u Dalmaciji, od gradova u Dubrovniku i Metkoviću, među petnaest općina s najmanje rastava devet je iz Dalmacije, od tih devet pet je iz Dalmatinske zagore, a to su Proložac, Runovići, Zagvozd, Zmijavci (moje selo) i Slivno. Tekst me vratio u djetinjstvo, u sliku starog muža i žene koji sliče jedno na drugo, sliče na kuću u kojoj žive, na stabla u dvorištu i ptice koje stalno slijeću i uzlijeću, na domaću živinu i na Boga koji kao da je tu sliku učinio nerastavljivom i vječnom.

>> Prvi srpsko-hrvatski rječnik: izvinjenje – isprika, saučešće – sućut, patika – tenisica...