Srbi u RH – život između hrvatskih sumnji u lojalnost i srpskih kletvi o izdajstvu

Otkako je Franjo Tuđman krenuo u boj za narod svoj, u raznim krugovima koji nisu željeli hrvatsku državu krenula je negativna kampanja o obnavljanju ustaštva u Hrvatskoj. Na toj je platformi trebalo opravdati, ako ne i legalizirati, agresiju na Hrvatsku, i priznati odcjepljenje jednoga dijela hrvatskih Srba koji nisu pristajali ni na kakvu hrvatsku državu. Cijela je strategija bila pripremljena u velikosrpskim laboratorijima u Beogradu, koji su, pokazalo se, kardinalno pogriješili u svojim megalomanskim projekcijama. U miješanju karata, Hrvati su bolje prošli, dobili su vlastitu državu, država je ostala u granicama koje je uživala i kao jugoslavenska republika i postigla zavidnu razinu međunarodne integracije. Ozbiljni ljudi takve okolnosti ne bi smjeli previđati. Je li Hrvatska baš „faktor nestabilnosti“, problematično je govoriti, jer bi to značilo da je u nekim bitnim pitanjima države ispod Srbije i BiH, što je ipak presmiona tvrdnja. Možda je Hrvatska mogla više učiniti da i sama pridonese stabilizacije nepopularne regije?

U tome, u najmanju ruku, nije sama; mnogo je važnijih čimbenika koji ne znaju što bi s buretom baruta s Balkana. Hrvatska se, nešto očekivano, a nešto neočekivano, muči s problemima koje je zatekla, a najviše s onima koje sama sebi nepotrebno stvara. Pa i oko izlaska iz bliže i dalje prošlosti koja, neraščišćena, i dalje kontaminira „klimu“ u društvu i opterećuje državnu politiku. Dance macabre je odavno završio; iza „svetkovine smrti“ ni između Hrvata i Srba nije se „uzdigla ljubav“. Više je riječ o ljubomori političkih garnitura, svakako i dijelova naroda, koja je vraški opasna kad se uvuče pod kožu ljudima. Hrvatskoj nije svejedno što joj se događa u susjedstvu, na granici, zapravo; dodatno je može zabrinjavati to što susjedu polazi za rukom da je drži za taoca svoje propale imperijalne politike, i što se sama dade uvući u takve igre bez granica. Previše je da grupa hrvatskih razbijača napadne grupu srpskih navijača, pa da se vodostaj u ustajalim odnosima ne bi spustio ispod normale; dovoljno je da jedan hrvatski Srbin pretjera u izražavanju političkog nezadovoljstva s hrvatskom državom, pa da Hrvati ne bi pokazali svoj škorpionski karakter i otkrili što je sve jače od njih. Kao da je velikosrpstvo opet pred vratima.

Da je, kao viđeni srpski intelektualac, htio sudjelovati u velikosrpskoj raboti, Milorad Pupovac bi rat proveo u Kninu, a ne bi stresno živio u Zagrebu, između hrvatskih sumnji u lojalnost i srpskih kletvi o izdajstvu. Poznat po tome da sve ispeče prije nego što reče, nije poslije ekscesa koji su zaredali nad Srbima poslušao mudroga Thomasa Manna: „Ima prava kojima se čovjek u određenim okolnostima, ako je pametan, radije ne koristi!“ Ne može se, iz svega što je pisao, ne samo govorio, za Pupovca reći da nije pametan, ako se pod glupošću ne računa višak inteligencije, i da je nepromišljeno izvalio nekoliko fraza zbog kojih se danima skriva iza Plenkovićevih skuta, da ga ne pronađu različiti progonitelji koji bi, vjerojatno, jednim hicem gađali obojicu. On mora reći zašto je riskirao da ga se krivo shvati čak i ako je dobro mislio da se u Hrvatskoj sat vraća natrag. Kad uzme riječ, morat će objasniti je li išao do apsurda zato da bi upozorio na neke svakodnevnosti na koje vlasti ne reagiraju, da bi upro prstom na neke pojave koje se ili banaliziraju ili olako shvaćaju. Ili se stvarno boji da nekoliko nasilnika i nekoliko bukača čine samo prethodnicu jednog šireg pokreta koji sutra može postati strah i trepet, ne samo za Srbe? Vjerojatno će i nešto kazati o svome mjestu, dakle, i odgovornosti u samoj vlasti, ako ona predugo žmiri dok se testira njeno strpljenje i njena odlučnost da spriječi na vrijeme da se od incidenata ne prijeđe na politiku. Ali, kad je već pretjerao na riječima, valjda iz uvjerenja da tako reagira na pretjerivanja u nedjelima nad svojim sunarodnjacima, treba li zbog toga više osuđivati njega nego sama nedjela? Ima kod njega nešto od karaktera puža: pomiče se samo kad ga diraju!

VIDEO Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac posjetio je Uzdolje kod Knina

Video: Dusko Jaramaz/Pixsell

Možda će drugi Srbin iz Ravnih kotara (Vladan Desnica) pogoditi da će, svemu usprkos, politički vođa hrvatskih Srba „biti (politički) živ sve do smrti“. A možda je i jedan Hrvat (Ivo Andrić) ispadne bolji prorok u tuđoj zemlji: „Da bi preživio, čovjek se mora praviti da je mrtav. Ali, i onda nije siguran.“ Tako se zaoštrila situacija oko nekadašnjeg „Tuđmanova Srbina“ da se od oštrih osuda tresu oltari i drmaju prijestolja; a sve zato što je Pupovac upozorio grublje nego što su to činili Hrvati prije njega da se u Hrvatskoj tolerira ustaštvo, i da bi se hrvatskoj državi – što je stvarno grubo rečeno – moglo dogoditi da je zadesi sudbina koja je već jednom zadesila jednu drugu samozvanu hrvatsku državu. Misli li politički vođa hrvatskih Srba da bi Hrvatska kakvu je modelirao Titov partizan, hrvatski disident i nacionalist stvarno mogla završiti kao poglavnikova državica? Ali, i Pupovac je u nju uložio svoju mjenicu kad je prihvatio da u novoj hrvatskoj državi Srbi budu manjinska zajednica, a ne konstitutivni narod, što su bili u doba Jugoslaviji; srpskim pobunjenicima, zapravo, njihovim mentorima, upravo je promjena ustavnog položaja Srba u hrvatskoj nacionalnoj državi bio casus belli da dignu barikade i da se odcijepe. Zaboravlja li se olako da on, sa svoje strane, 30 godina drži kakvu-takvu perspektivu hrvatsko-srpskoga suživota, da je sve vrijeme na zajedničkom brodu, ili u vlastima ili uz vlasti, da vesla a da ne drži kormilo. Da je samo dizao ruke u Saboru, davao bi legitimitet hrvatskoj politici kad je na međunarodnim ispitima trebala dokazati da je demokratski zrela država i po tome kako se odnosi prema svojim manjinama. Uloga Milorada Pupovca u hrvatskoj demokraciji ne može se svesti na nekoliko teških riječi koje mogu pogađati prije svega one Hrvate (i ne-Hrvate, s istim razlogom) koji se ne mire s time da se Hrvatskoj daje negativna ocjena, ni da se nad njenim problemima drže posmrtni govori. Tko traži da svi budu jednaki pred zakonom ne govore krivo, ako ne misle samo na Pupovca koji se ogriješio o pozlaćenu sliku Domovinskoga rata kao hrvatske svetinje i hrvatske države kao nacionalnog blaga. Što će s drugim eklatantnim slučajevima kršenja zakona, pa i pred pragom takvih uspaljenih govornika koji već toče gorivo u zarđale traktore ili potpaljuju novu lomaču na Markovu trgu.

Treba li „pucati“ prije nego što se pita tko ide, i zašto ide? Ili se puca zato što se zna tko prolazi? Kad hvale Domovinski rat, kao „pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački“, i kad brane svoju državu kao „demokratsku i socijalnu“, Hrvati ne bi smjeli zaboravljati da je u Hrvatskoj za vrijeme prethodnoga rata djelovala jedna od najstrašnijih ekspozitura tadašnjih nacističko-fašističkih diktatura, da nije bila ni pravedna, ni legitimna, ni demokratska, i da je počinila zločine velikih razmjera: u njima su najviše stradali Srbi, uz Židove i Rome, i antifašiste među Hrvatima. Imaju njihovi potomci prava biti osjetljivi na stradanja u ustaškoj državi, kao što su Hrvati opravdano osjetljivi na zločine koji su nad njima počinjeni tijekom miloševićevske agresije na Hrvatsku i okupacije značajnog dijela njena teritorija. Dvije osjetljivosti mogu doći u položaj ovnova na brvnu ako se ne objasne povijesnim i političkim okolnostima: ustaška je država tragična tvorba koja je iza sebe ostavila samo zla. Ako je nacizam „najstrašnija stranica“ ljudske povijesti, onda Hrvati ne mogu plakati nad njenom tragičnom sudbinom. A ako je hrvatski antifašizam bio „najmasovniji u Europi“, onda postaje još nejasnije zašto hrvatska država odlazi na početak „svetkovine smrti“, a ne na njen kraj? Što se gura tamo gdje joj i nije mjesto, zna li se da je Hrvatska ‘39. još izvan svih ratnih planova, a bježi od pobjedničke uloge, koju joj je ‘45. priskrbio njen antifašizam? Prašina koju se podigla oko Milorada Pupovca, ili koju je sam podigao, mogla bi, paradoksalno, imati i pozitivan učinak u hrvatskoj politici ako se u ozbiljnijim analizama otkrije da je Umberto Eco opominjao prije Milorada Pupovca da je „fašizam i dalje oko nas, ponekad u civilnoj odjeći“!

Tko je čitao kratki esej slavnog talijanskog pisca mogao je zapaziti da se dotiče i ustaša, što znači da su i hrvatski prijatelji vidjeli što može ponovno pogoditi Hrvate ako ne postave čvrste granice prema prošlosti koja nije prošla. Nije loše da je neodmjerena Pupovčeva usporedba pala i na zvonike i na šatore; pokazuje se da ne može nitko napadati njegove paralele, a da se ne odredi prema ustaštvu. Ako je uvreda za Hrvate da netko današnju Hrvatsku usporedi s Pavelićevom, onda je to dobar znak da će se taj ugao gledanja zadržati. Mogu li se oštre reakcije razumjeti i kao dokaz da postoji opće mišljenje o tome da se moderna, demokratska i europska Hrvatska nema razloga klanjati NDH-aziji, nego mora uklanjati njene ostatke. Mimo nekih ideoloških ili sentimentalnih recidiva, koji od slučajeva znadu izgledati kao pojave, pokazuje se da postoji dosta jaka svijest o tome da se nije igrati s usporedbama koje obično ne mogu razlikovati drveće od šume. Prevelik je ulog da bi se itko smio kockati s državom, sa svom kritičnošću koja može biti opravdana, čak i potrebna, možda i oštrija nego što se obično koristi. Ili da bi se nasilje moglo i dalje tumačiti kao incident na putu, pogotovo zato što se izražava prema manjini. Nije ova hrvatska država usporediva s nekadašnjom ustaškom državicom ni po čemu što je određivalo njen zločinački, ne samo nedemokratski karakter.

NDH nije imala nikakvi legitimitet, nju su fašisti doveli u kamionima, a nacisti održavali silom; današnja je Hrvatska stvorena na legitimni način, na biralištu, i obranjena voljom naroda (ne samo oružja), na bojištu. Previše je žrtava palo, na hrvatskoj ali i na srpskoj strani, da bi se otvarale ratne traume koje ni jedan ni drugi narod još nisu u stanju prepustiti povijesti. Ustaška država proglasila je već trećega tjedna rasne zakone, na sliku i priliku svojih pokrovitelja, i osnovale logore za sve „strane elemente“ u državi; Hrvatska je, usprkos agresiji i ratu, izgradila zavidnu demokratsku strukturu, formirala državne institucije koje su joj omogućile da bude dio „slobodnoga svijeta“ (na što se obvezala i u svome Ustavu). Poglavnik Pavelić, da bi se dočepao vlasti, prepustio je, ili točnije darovao, lijepe dijelove hrvatske domovine Mussoliniju (što je začudilo i papu Pija XII. da ga je na dan potpisa „Rimskih ugovora“ primi samo kao privatnu osobu, a ne kao državnika, i da je državni tajnik izbjegao biti i na privatnome događaju); poglavar moderne Hrvatske integrirao je u njen sastav, što ratom što diplomacijom, i posljednju stopu hrvatske domovine. Samoproglašeni ratni vladar nije znao za slobodne izbore, čak ni za dirigirane, kao poslije rata, sam je imenovao Državni sabor, a ni takvog ga nije sazivao; prvog se predsjednika demokratske Hrvatske može kritizirati i za ovo u za ono, ali on je imao potrebiti legitimitet birača, državna je vlast bila posve legitimna. Hrvatska je država bila s Tuđmanom demokratski opremljena, iako nije funkcionirala na uzorni demokratski način. Nepravedno je, dakle, stavljati ikakav znak jednakosti između današnje i nekadašnje Hrvatske, što Milorad Pupovac, čita li se pažljivije što je rekao, nije ni učinio. Zloguko pretkazivanje sličnoga završetka dviju hrvatskih država, teško se može objasniti, a nikako opravdati, frustracijama koje su mogle nastajati poslije serije napada na hrvatske Srbe, niti s otvorenim koketiranjem s nekim ustaškim znamenjima.

Hrvatima ne treba ništa što dovodi u pitanje njihovu političku zrelost, da budu na strani slobode, i status moralnoga naroda, da se znadu postaviti prema vlastitim stranputicama. Na politički i moralni primjer njemačkoga predsjednika Steinmeiera, koji se ispričao Poljacima za napad nacističke Njemačke, mogli bi se s istim pravima pozivati i Hrvati i Srbi, svaki narod iz svoga povijesnoga iskustva: Hrvati zbog zločina i terora koje je nad Srbima počinila ustaška država, koja je bila bez ikakvog legitimiteta da bi obvezivala današnju Hrvatsku, a Srbi zbog agresije na Hrvatsku koja je organizirana u Beogradu, a u kojoj je sudjelovao i dio hrvatskih Srba. Problem je što svaki narod vidi samo zločine koji su počinjeni nad njegovim pripadnicima, a ne vidi i žrtve drugoga naroda, i što ni elite nisu u stanju izvesti narod iz toga začaranog kruga nepovjerenja. Katolički pisac i nobelovac François Mauriac upozoravao je svojedobno Francuze da „ubojice nisu uvijek s iste strane“. Morali bi to znati i svi drugi sukobljeni ili podijeljeni narodi. Ako se Pupovac ne može braniti kad vidi nešto čega nema, ne mogu se braniti ni mnogi njegovi kritičari koji ne vide nešto što bi trebali vidjeti: u Hrvatskoj se ublažava politički, nekad i službeni, diskurs prema ustaškome pokretu i poretku. Nesretni „za dom spremni“ postaje s vremenom dokaz hrvatske neodgovornosti: politika je pokušala riješiti u paketu sve zaostale probleme totalitarizama, ali ih je zapetljala još više time što je spajala nespojivo, i što je dopustila iznimke, kao da se stvarno Vukovar branio pod ustaškim poklikom.

Što bi dao Slobodan Milošević kad je ‘91. u Parizu dokazivao da Hrvati obnavljaju ustašku državu da je znao pod kojim se sloganom bore? Najviši sudovi u državi rekli su svoje; koliko će se još čekati da se uspostavi legalitet i da se otkloni jedan od izvorišta političkih podjela u hrvatskome društvu, ne samo etničkih, nego i političkih, ideoloških i svjetonazorskih? HOS-u pripadaju sve zasluge u obrani zemlje, ali ne i pravo da drži Hrvatsku za taoca svoje plemenite borbe. Prizna li se Franji Tuđmanu status osnivača današnje hrvatske države, može li se zaboravljati što je o tome govorio ‘91. godine, u jeku obrane od velikosrpske agresije: „Što bi bilo od Njemačke da je nastavila na crnokošuljaškim i smeđokošuljaškim tradicijama i hakenkrojcovskim oznakama“? U Njemačkoj je krajnja desnica u usponu, ali ne koristi „Sieg Heil“ slogan, u Austriji je nacionalistička desnica zaoštrila mjere prema nacističkome znakovlju, uključivo i ZDS, koji im je dolazio iz Hrvatske, u Francuskoj je Nacionalna fronta odustala od bilo kakvog vezivanja uz nacizam. Mračna prošlost ne može nigdje biti izvor svjetlije budućnosti. U Hrvatskoj je Ustav jasniji od ponašanja nekih njegovih čuvara kad među izvorišta hrvatske države stavlja „uspostavu temelja državne suverenosti u 2. svjetskom ratu“, i kad ističe da je „izražena nasuprot proglašenju Nezavisne države Hrvatske“. Nema dvojbe, dakle, u razlikovanju aktera u posljednjem velikom ratu, ili ih ne bi trebalo biti, kao što ih nema ni između agresora i branitelja u Domovinskome ratu.

Nastaju, ipak, stanovite zabune što se prema ustaškoj povijesti pokazuje neopravdana sentimentalnost, jer je NDH – država, kakva da je bila, ipak “naša“, dok je Jugoslavija bila „njihova“. Kad Angela Merkel, ili prije nje Helmut Kohl, dolaze u Normandiju, ne idu se pokloniti na groblje njemačkih vojnika, koje se održava kao i groblje pobjedničkih vojski. Sve žrtve izjednačene su u etičkom i religijskom smislu; politički, nisu sve „žrtve Drugoga svjetskog rata“, kojima bi se klanjali šefovi današnjih demokratskih država koje su ujedinjene na vrijednostima borbe protiv fašizma. Postoje jaki odgovori na hrvatsko-hrvatske i hrvatsko-srpske prijepore; treba ih htjeti tražiti i znati naći. Ima kod Goethea jedno mjesto kad Zlo (Mefisto) govori: „Sirotinju ni ja mučiti ne mogu.“ I kad mu Dobro (Faust) odgovara: „Ne čini lako što se mili Bogu!”