Srbija, BiH i Slovenija ostaju minirani teren za hrvatsku diplomaciju

Hrvatska se na međunarodnom planu našla u neprirodnom, gotovo bizarnom položaju: od Europe dijeli je bodljikava žica, koja i neaktivna šalje tešku poruku o svojevrsnoj izolaciji od Europe, s kojom su se hrvatske vlasti olako pomirile, a od (ostatka) Balkana, s kojim se prije četvrt stoljeća razišla u krvi, stižu prijetnje i uvrede. Oko toga je bedasto svađati se bez stila i bez smisla, a glupo šutjeti, jer se šutnja može dvostruko loše tumačiti, i kao slabost, i kao slaganje; u velikoj graji obično pobjeđuje mudra ravnoteža: ona se još čeka. Tko se želi aristokratski ponašati, mora znati da aristokracija obvezuje. Naša se vanjska politika, kao i naša politička javnost, s lakoćom počinju privikavati na to da se s bivšim (su)stanarima ispod nekadašnjeg zajedničkog krova teško privikavaju na nove, pravednije uvjete života „svatko za sebe“, pa osciliraju između toga da same ponavljaju agresivnost i rezignacije, s kojima se ne dobivaju nikakve bitke. Hrvatska je mogla izabrati saveznike i to je pravo koristila kad je prisegla EU; susjede ne može birati, što je dovodi u neke histerične situacije. Bez osobite volje da se tamo nađe, Hrvatska se na diplomatskoj vjetrometini našla između čekića europske razjedinjene politike, koja ni sama, kako to dokazuje Henry Kissinger u „Svjetskome poretku“, ne može riješiti unutrašnje nacionalne sukobe, i nakovnja balkanskoga duha, ili duha Balkana, koji se opet euforično probija pod lažnim imenom „borbe za Europu“. I još k tome mora gledati goropadnog i svadljivog susjeda kako se, poslije svega što je proizveo s Miloševićem i njegovim ađutantima, kočoperi pobjednički! Sadašnji vladari Srbije bi i svome nekadašnjem gazdi vratili aureolu „vožda“, pošto su prekrojili povijesnu ulogu Draže Mihailovića i Milana Nedića, i od izrazitih negativaca pretvorili ih u pravno prihvatljive, a politički poželjne likove. S istim marom kojim se na hrvatskoj strani pojedini političari, čak i profesionalni znanstvenici, odriču antifašizma, i lišavaju Hrvatsku objektivne prednosti pobjedničke strane iz 2. svjetskog rata, na srpskoj se strani provodi obrnuta revizija, pa se srpski fašizam i kolaboracija proglašavaju antifašizmom.

Najgore od svih rješenja

Tamo antifašizam, kakav nije povijesno postojao, ovdje samo fašizam, još gori nego što je bio, i bez ikakvih osporavanja i osporavatelja: falsifikat do falsifikata. I kad se udruže nacionalizam radikalnog para Nikolić – Vučić sa socijalizmom Ivice Dačića, dobiva se kombinacija koju su mudri ljudi (Stanko Lasić) na vrijeme detektirali kao „najgore od svih rješenja“. Treba li i govoriti koliko takva politička konstrukcija za proizvodnju neprijatelja i neprijateljstava potkopava hrvatsko-srpsko povjerenje. I otežava, ili odgađa, neophodno pomirenje kojemu svaka dobra vanjska politika mora težiti i poslije najgoreg rata. Jednom se Hrvatska obranila od vojničke agresije, koja je intelektualno, duhovno i politički projektirana u (tadašnjem) Beogradu; kako će se obraniti od svježe diplomatske agresije koja je, izgleda, hrvatske državne vlasti zatekla nespremnima, pošto je šefica države povjerovala Vučiću da je promijenio ćud, a šef diplomacije pouzdao se previše u moć (vlastitih) jakih riječi da je uvjerio i sam sebe da mu ne trebaju bolje metode (od svađe), ni moćni(ji) saveznici od svoga radnog tima. Koliko su vlastite vanjskopolitičke snage stvarno snažne da uvjere svoje europske partnere da bi se povijest na bivšem tlu Jugoslavije, kad bi joj se za to dala nova prilika, ponavljala kao još gora tragedija? I da li i sama izaziva sumnje i kod europskih prijatelja da se umjesto reformama bavi „revizijama“, sad fašizma, sad komunizma. Nakon raspada Jugoslavije, dugo je Hrvatska živjela u iluziji da će biti regionalna sila ili lider regije; ispunjavala je za takvu ulogu stanovite pretpostavke, čak imala i značajne prednosti pred konkurentima: pobijedila je u ratu za nacionalnu neovisnost, što je, u prvo vrijeme, razvilo izraženo samopouzdanje vlasti i jaku motivaciju ljudi; vodila je premoćno – poslije Slovenije – u utrkama za zapadne vojno-političke i gospodarske zajednice, i prva stigla na cilj; baštinila je određene proizvodne i tržišne potencijale iz bivše države, i skupljala dotu za budući brak.

Kao i sve male države, i Hrvatska je, kad velike za stolom vode igru, ili pod stolom ili za stolom, ali s ograničenim pravima

Naša se zemlja, sa svim nerealnim nadama u Europu i brzopletim tvrdnjama da nema ništa s regijom ili da čak i nema regije (!), guši u novoj balkanizaciji i vanjskopolitičke potencijale troši na rješavanju zaostalih sporova iz prošloga stoljeća. Snovi o dominantnoj ulozi u regiji ili iluzije o pobjedonosnom izlasku iz nje suočavaju se svakodnevno s novim dokazima za hipotezu Mirka Kovača o „prošlosti koja nije prošla“, i postavljaju ozbiljno pitanje o tome što je s hrvatskom vanjskom politikom, kad stalno igra s crnim figurama? Agresivnost i osjetljivost Beograda pruža joj na dlanu priliku da bude drukčija za samu Hrvatsku, prije svega, i za njene prijatelje koji su sa simpatijama pratili tešku hrvatsku borbu za njen „novi politički identitet“, a sad se kolebaju koga će podržati u sporu Hrvatske i Srbije o tome tko može suditi hrvatskim braniteljima. Nema dokaza da Hrvatska uživa podršku u pitanjima koja bi takvu podršku zasluživala; prije bi se zaključilo da je Hrvatska usamljena, ili osamljena: ili nije tražila podršku, pa je nije ni dobila, ili ju je tražila na krivi način, pa joj je uskraćena. Dijelu hrvatske političke elite, koja navijački prati sadašnju utakmicu Dačić – Kovač, nije nikad bilo važno gdje će Hrvatska biti plasirana na svjetskoj (rang)listi; važnije je bilo da bude ispred Srbije. U Beogradu su, pak, vadičepom nacionalizma otvarali duha iz boce, pa sada imaju ono što su tražili: antihrvatsko raspoloženje u Srbiji (koje nepogrešivim automatizmom proizvodi antisrpsko raspoloženje u Hrvatskoj) i nove potvrde velikosrpstva: Milorad Dodik izaziva Europu referendumom o odcjepljenju Republike Srpske, a njegov pokrovitelj Tomislav Nikolić govori i dalje o „legitimnosti“ velikosrpskog projekta, kao da za nj nisu pale tolike nevine žrtve, i na srpskoj strani, također. Srbiji je legitimno mjesto u Europi, ali ni taj se lutrijski zgoditak ne dobiva dok se ne kupi srećka.

Komesarova logika

Politička se teorija davno izjasnila da je vanjska politika svake države produžetak njezine unutrašnje politike, i nema nikakvu potrebu vraćati se na to nakon što se i s hrvatske, a pogotovo radikalne srpske strane, preko granica izlijevaju opasne količine nacionalnih i nacionalističkih frustracija. Kako proizvesti svijest da je dopušteno samo mrziti mržnju, i da nijedna druga mržnja nije dopuštena. I kako uvjeriti ljude da su dobri političari, kao i Coelhovi dobri ratnici, oni koji znadu jučerašnjeg neprijatelja pretvoriti u današnjeg (i naročito sutrašnjeg) prijatelja. Diplomacija nije alkemija. Srbija još nije do kraja umorna, ni od lidera, ni od nacionalizma; Hrvatska bježi od lidera i liderstva, ali joj se ostaci nacionalizma mogu zapaziti čak i u propovijedima. S druge strane Dunava, najnovija rafalna paljba po Hrvatskoj i Hrvatima kolikogod na mjestima mogla biti izazvana stvarnim ponašanjem ili izjavama, toliko je jednostrana i neproporcionalna događajima da se uklapa u dijagnozu koju je svojedobno dao povjesničar François Feyto: „Srpski je nacionalizam opasan jer je agresivan i jer se prelijeva izvan granica; hrvatski je nacionalizam “interan”, najčešće prigušen, dok ne eksplodira“.

Slavni mađarski Francuz, ili francuski Mađar, dobro je predvidio u kojem će se pravcu razvijati hrvatsko-srpski odnosi, kad opet dođu na red neraščišćeni povijesni računi dvaju naroda, ne samo njihovih država. Hrvatska je – nakon što je sama prošla loše, gotovo traumatsko iskustvo sa Slovenijom – od početka, čini se s dosta iskrenosti, podržala Srbiju u kampanji za članstvo u Europskoj uniji. Politički motivi bili su jasni i opravdani, i tada i sada: europska i europeizirana Srbija neće biti izvor nezadovoljstva i razlog nestabilnosti u susjedstvu i u regiji; zdrava konkurencija među državama puno je bolje stanje od zavisti i ljubomore, koje mogu trovati ljude, kamoli neće narode i države. Na političku gestu dobre volje, Hrvatska nije dobila isti odgovor ni iz Beograda, gdje u načelu podcjenjuju hrvatsku moć da stopira europske aspiracije Srbije, ni iz Bruxellesa, gdje se Hrvatskoj odriče prednost zemlje-članice, s pravom na solidarnost drugih država-članica, koje je uživala Slovenija kad je blokirala hrvatske pregovore s Unijom. Nešto je elementarno nelogično u logici europskoga „komesara“ Johannesa Hahna da ono što je Europa priznavala Sloveniji u sporu s Hrvatskom, ne priznaje Hrvatskoj u sporu sa Srbijom. Ali, ne samo zbog načela solidarnosti, Hrvatska je zaslužila zaštitu svojih sučlanica barem u jednom pitanju, o kojem se nijedna hrvatska vlast sigurno neće ni s kim pogađati: o pravu koje su pravosudne vlasti jedne države (Srbije) uzele na sebe da sude državljanima drugih država (Hrvatske i BiH), koje je, nota bene, napadala i razarala ta ista država, u vrijeme dok je Milošević vodio svoje velikosrpske ratove, uz pomoć mnogih vukova i vučića, koji bi mu danas vratili slavu prvoborca „srpske stvari“. Žele li djelovati u korist pomirenja, Srbija i Hrvatska bi se morale dogovoriti oko tri bitna pitanja: prvo, tko je pokretao ratnu mašineriju; drugo, tko je pripremio i izveo agresiju, i treće, gdje se rat odvijao, i tko je u njemu koliko stradao. Precizno, bez emocija. Tad će biti lakše odrediti tko kome može suditi.

A potom odgovoriti na četvrto teško pitanje o odgovornosti svake države za „svoj“ dio zločina. Ima li dokaze da su hrvatski državljani počinili zločine nad srpskim civilima, Srbija će najbolje učiniti da ih dostavi hrvatskim vlastima, a da hrvatske vlasti preuzmu pravnu i diplomatsku obvezu da će – učinkovitije nego do sada – provjeriti svaku sumnju, i kazniti tamo gdje za to nađu dokaza. Na takvoj platformi hrvatska vanjska politika može naći dovoljno saveznika koji će s njome braniti njeno pravo da branitelje, koji nisu ratovali u Srbiji, ne prepušta na milost i nemilost sudova države od koje su branili svoju zemlju. Usporedba sa SAD-om je pretenciozna, ali ipak opravdava hrvatski stav da ne prepusti Srbiji pravo da sudi njenim državljanima: nisu američki vojnici ratovali po svijetu po čistom obrascu po kojem su to činili hrvatski branitelji. Ipak, Amerika nije nikad i nikome dopustila, ni prepustila, da sudi njenome vojniku. Amerika je velika; Hrvatska brani veliko načelo, i čudno je da na tome nije uspjela mobilizirati sve svoje prijatelje, niti je uspjela uvjeriti vlasti u Beogradu da ispod te crte nema zelenoga svjetla za njeno pristupanje EU. Susjedstvo je minirani teren hrvatske vanjske politike, i ostat će to još neko vrijeme. Na fronti između Hrvatske i Slovenije sporovi nisu eksplozivni jer nisu zahvatili narod, i nisu nerješivi, uz više dobre volje, jer su zajednički.

Nema ravnopravnosti

Kao i sve male države, i Hrvatska je, kad velike za stolom vode igru, ili pod stolom ili za stolom, ali s ograničenim pravima. U svjetskoj areni nema ravnopravnosti; jedne su države ravnopravnije. Može li Hrvatska u europskoj politici biti ravnopravna Njemačkoj ili Francuskoj. Hrvatska je vanjska politika imala zvjezdanih trenutaka, kakvo je bilo Mesićevo odbijanje da podrži Bushovu intervenciju u Iraku, ili neke Tuđmanove geste obrane neovisnosti djelomično okupirane države. No, prvi je hrvatski predsjednik više bio pijetao na domaćem bunjištu, a da s planom Z-4 ne prođe kao još jedna hrvatska guska spasili su ga kninski politički amateri koji nisu vidjeli dalje od nosa. Stvoreno bi bilo neodrživije stanje nego u BiH, gdje su manje-više sve hrvatske politike i političari ostali dužni, jer je u toj državi i Hrvatska davala prilog njenoj neodrživosti: u vrijeme rata, politikom njene podjele, a poslije rata politikom iskupljivanja grijeha, kojom je na nepravedni sporazum iz Daytona stavljen i hrvatski potpis. Malo zbog osjećaja odgovornosti što je pristala na mir koji je nagradio agresiju i etničko čišćenje, a više zbog kompleksa Herceg-Bosne, hrvatska se politika u tom složenom susjedstvu stalno zapleće koa pile u kučine: zaštitila bi Hrvate, koji su, na kraju, ispali najviši politički gubitnici, a ne bi toliko inzistirala na Daytonu II.

Glas male Hrvatske ne čuje se daleko u Europi. U „višegradskoj uspravnici“ hrvatski su planovi zapeli na bodljikavoj žici koja dijeli dvije Europe; treba li zbog toga žaliti kad se vidi samo na primjerima javnih medija i sudstva kamo idu Mađarska i Poljska. A što se tiče susjeda iz nekadašnje države, jedan je čuveni ekonomist (Keynes) predvidio (ne)prilike s kojima će se tamo suočiti hrvatska vanjska politika: „Problem nije u tome što ne razumiju nove ideje, problem je što se ne mogu osloboditi starih”.

>> Vučića i Srbiju najviše boli istina. To je hrvatsko moćno oružje