Šefici EU najvažnije 
je da Srbija ne ode u ruski politički klan

Najnovija srpska provokacija s postavljanjem spomenika crnogorskom bjelašu Puniši Račiću, koji je u beogradskoj Skupštini ubio braću Radić, najbolje pokazuje kolika može biti ustrajnost Srbije u njezinim provokacijama prema Hrvatskoj.

Za Hrvate nema veće pakosti i gadosti od veličanja toga zločinca. Tako se četništvo ponovo vratilo u liku ovoga prastaroga četnika. To je samo još jedna rehabilitacija četništva započetoga sudskim oslobađanjem Draže Mihailovića.

Poslije svega toga mogu se samo očekivati nove slične rehabilitacije, jer Srbija ima četnika koliko hoće. Da i sami spadaju među takve pokazala su i dvojica srpskih predsjednika, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić. Četništvo je s njima rehabilitirano, čak je pretvoreno u antifašizam. Štoviše, Aleksandar Vučić s tim nakaradnim antifašizmom paradira i pred europskim antifašistima.

Njihov “antifašizam” ne smeta čak ni Angeli Merkel. Ona želi čak i takvu Srbiju imati u europskome krugu. Njoj je najvažnije da Srbija ne ode u ruski politički klan. 
Njemačka i samu Hrvatsku želi dovesti do približavanja Srbiji. Hrvatima se od takve njezine ideje odmah počne dizati kosa na glavi. Europa štoviše, od Hrvatske traži da i bude mentor i savjetnik zemljama bivše Jugoslavije. Posebno joj je važno približavanje Hrvatske i Srbije. Europska unija ne shvaća da se Hrvatska ne želi zbližavati sa zemljom ubojice svojih tribuna. Srbija će svoju zluradost pokazivati i dalje, i to preko stalnih laži o kardinalu Alojziju Stepincu. Države s tako oprečnim politikama nikada se neće zbližiti.

Iz Beograda će laži i dalje stizati. Rehabilitacijom četnika Srbija bi uskoro mogla postati zemlja s najviše spomenika svojim zločincima. 
Srbiju uopće ne zabrinjava što će o svemu tome reći Europska unija. Ne zabrinjava je jer zna da će ju EU svejedno objeručke prihvatiti. Europskoj uniji najvažnije je da u nju što prije uđe makar i četnička Srbija. Zato Srbija može podizati spomenike i svome najvećem političkom ološu. Isto kao što je mogla ne brinuti se što skupštinski ubojica neće svoju zatvorsku kaznu služiti u najstrožim zatvorima. Umjesto toga, Puniša Račić svoju je kaznu lagodno proveo u vili upravitelja kaznionice koji mu je dodijelio čak i trojicu osuđenika za osobnu poslugu.

Tada se nitko od demokratskih Srba protiv toga nije bunio. Kao što se ni danas čaršijska inteligencija ne buni protiv rehabilitacije četnika. 
Imati za susjeda takvu Srbiju nije nimalo lako pa je sasvim razumljivo da pomirenja Hrvatske i Srbije neće tako skoro biti. Srbija je i dalje samo zločesti susjed. Uskoro će se pokazati da s takvom Srbijom nije moguće riješiti niti jedan problem. 
Srbija prije svega mora raščistiti sa svojom nečistom prošlošću i priznati samoj sebi takvu prošlost. Bez toga priznanja ne može biti ni dobroga susjedstva s Hrvatskom.