Ekskluzivno donosimo izvatke iz knjige “Homo deus – Kratka povijest sutrašnjice” najpoznatijeg povjesničara svijeta Yuvala Noaha Hararija
Feljton: Homo deus (4)
„Dosad smo o humanizmu raspravljali kao da je riječ o jednome koherentnom pogledu na svijet. No humanizam zapravo dijeli sudbinu svih uspješnih religija poput kršćanstva i budizma. Širenjem i evoluiranjem, on se rascjepkao na nekoliko oprečnih sekta. Humanizam se razdvojio na tri glavne grane.
Pravovjerna grana tvrdi da je svako ljudsko biće jedinstven pojedinac karakterističnog unutarnjega glasa s nizom iskustava koja se neće ponoviti. Zato bismo svakom pojedincu trebali dati što više slobode da doživi svijet, slijedi svoj unutarnji glas i izrazi svoju unutarnju istinu. Što više slobode pojedinac uživa, svijet je ljepši, bogatiji i smisleniji. Zbog opisana naglaska na slobodu, pravovjerna je grana humanizma poznata kao „liberalni humanizam”, odnosno jednostavno kao „liberalizam”.
Liberalna politika smatra da glasač zna najbolje. Liberalna umjetnost zastupa misao da je ljepota u oku promatrača. Liberalna ekonomija tvrdi da je kupac uvijek u pravu. Liberalna etika savjetuje nam da radimo ono zbog čega se osjećamo dobro. Liberalno nas obrazovanje uči da mislimo svojom glavom...
Dok je u devetnaestom i dvadesetom stoljeću stjecao sve veću socijalnu vjerodostojnost i političku moć, humanizam je izrodio dva vrlo različita ogranka: socijalni humanizam, koji je obuhvatio mnogo socijalističkih i komunističkih pokreta, te evolucijski humanizam čiji su najpoznatiji zagovornici bili nacisti. Oba su se ogranka slagala s liberalizmom u tome da je ljudsko iskustvo glavni izvor smisla i autoriteta...
Liberali misle da je ljudsko iskustvo individualan fenomen. No na svijetu je mnogo pojedinaca i oni često osjećaju različite stvari i imaju kontradiktorne želje. Potječu li smisao i autoritet samo od pojedinačnih iskustava, kako ćete pomiriti proturječja među tako različitim iskustvima? Njemačka kancelarka Angela Merkel se 15. srpnja 2015. susrela s palestinskom tinejdžericom, izbjeglicom iz Libanona, čija je obitelj zatražila azil u Njemačkoj, ali je upravo bila pred deportacijom.
Djevojčica Reem kancelarki je na tečnome njemačkom rekla da je „jako teško gledati druge ljude kako uživaju u životu, a ti to ne možeš. Ne znam što će mi budućnost donijeti”. Kancelarka Merkel joj je odgovorila da je „politika katkad gruba” i objasnila da Njemačka ne može asimilirati sve. Iznenađena tako izravnim odgovorom, djevojčica je briznula u plač. Kancelarka je tužnu djevojčicu utješno pomilovala po leđima, ali ostala je pri svojem mišljenju.
U javnoj oluji koja je uslijedila mnogi su kancelarku Merkel optužili za bezdušni manjak osjećajnosti. Da bi ublažila kritike, ona je promijenila taktiku, pa su Reem i njezina obitelj dobili azil. Idućih je mjeseci Merkelica još šire otvorila vrata i u Njemačku primila na stotine tisuća izbjeglica. Ali ne možete svima udovoljiti. Ubrzo se našla pod žestokim udarom jer je podlegla sentimentalnosti. Brojni su se njemački roditelji bojali da Merkeličin preokret znači da će njihova djeca imati niži životni standard te da će ih možda negativno pogoditi plimni val islamizacije. Zašto bi oni riskirali mir i blagostanje svojih obitelji da pomognu potpunim strancima?
Svi imaju snažno mišljenje o tom pitanju. Kako riješiti kontradikcije između osjećaja očajnih izbjeglica i onih zabrinutih Nijemaca? Liberali se oduvijek muče s takvim proturječnostima. Ni najbolji napori Lockea, Jeffersona, Milla i njihovih kolega nisu nam uspjeli dati brzo i lako rješenje za takva pitanja. Održavanje demokratskih izbora neće pomoći jer bi se postavilo pitanje tko može glasati na takvim izborima – samo njemački državljani, ili i milijuni Azijata i Afrikanaca koji se žele useliti u Njemačku? Zašto davati prednost osjećajima jedne skupine u odnosu na drugu?
Isto tako, arapsko-izraelski sukob nećete riješiti tako da o njemu glasa 8 milijuna građana Izraela i 350 milijuna građana država Arapske lige. Izraelci se iz očitih razloga ne bi osjećali obvezanima na rezultat takva plebiscita. Ljudi se osjećaju obvezani demokratskim izborima samo kad s većinom glasača dijele temeljnu povezanost.
Ako mi je iskustvo drugih glasača strano i ako mislim da ne razumiju moje osjećaje te da ne mare za moje najvažnije interese, čak i ako me nadglasaju stotinu naprama jedan, nemam apsolutno nikakva razloga prihvatiti takvu odluku. Demokratski izbori najčešće funkcioniraju samo u populacijama koje imaju neku prethodnu međusobnu vezu, primjerice zajednička religijska uvjerenja ili nacionalne mitove.
Izbori su metoda rješavanja nesuglasja među ljudima koji se već slažu u temeljnim činjenicama. Tako se i liberalizam nerijetko stopio sa starim kolektivnim identitetima i plemenskim osjećajima u moderni nacionalizam. Danas nacionalizam mnogi povezuju s antiliberalnim silama, ali nacionalizam je, barem u devetnaestom stoljeću, bio prilično blizak liberalizmu.
Ne radi se tu o tome da li treba pomoći ili ne, radi se o tome da je ovo rat kultura i posebno religija i da islam radi na uništavanju kršćanstva - u Njemačkoj ima za to izraz "Geburts-Jihad", u slobodnom prijevodu "Jihad radjanjem"... Islam ima vremena, već je i puno uspio. Na primjer izmjenom strukture stanovništva na Kosovu i dobivanjem države. Iako ovo traje tek nekih dvije godine, već se u Njemačkoj vide posljedice u vidu znatno povećane stope radjanja... Iako mediji o tome uporno šute, broj rodjene islamske djece u Njemačkoj je već dostigao broj njemačke djece!