Srbija se naoružava s istim opravdanjem kao i Jugoslavija

Subota 28. srpnja

Vlada trlja ruke zbog ‘rođaka iz Amerike’

U neka davna vremena novac koji bi iseljenici iz Amerike slali u domovinu za njihove je obitelji znao biti spasonosan. Tako je i nastao mit o stricu ili kojem drugom rođaku u Americi. Sada je pak novac koji Hrvati šalju iz inozemstva spasonosan za Hrvatsku. A taj novac premašuje vrijednost inozemnih investicija u Lijepu Našu, investicija za kojima vapimo također kao za spasom. Vlast se kadšto zna pohvaliti porastom BDP-a za dva-tri posto, pa spomenimo da novac koji su lani iseljenici poslali u Hrvatsku, a riječ je o 2,2 milijarde eura ili 16,5 milijardi kuna, čini 4,5 posto BDP-a!

Pa je pitanje je li vlast više zabrinuta zbog iseljavanja protiv kojega stalno donosi neke “mjere” dok je ono sve masovnije, ili zadovoljna priljevom iseljeničkog novca koji joj omogućuje – samohvale. Moglo bi se reći da su svi na koje iseljavanje utječe sretni – i strani poslodavac koji ima jeftine radnike i za najprljavije poslove, i zemlja u kojoj radom pridonose i Hrvatska u koju šalju novac, a i sami iseljenici i njihove oobitelji. Ali, ali... Trenutačno sam u rodnoj Imotskoj krajini gdje me uvjeravaju da je u njoj stanovnika puno manje od službenih podataka – s negdašnjih 60 tisuća broj im je smanjen na 18 do 20 tisuća. A govori se da je Njemačka taj kraj preporodila. I preporodila i unesrećila.

Nedjelja 29. srpnja

Umro je Oliver, velikan koji je bio jedan od nas

Umro je Oliver Dragojević i ponovno je Hrvatsku preplavio svojim pjesmama kao što je to činio i desetljećima za života. Za malo kojeg velikana možemo reći da je bio jedan od nas pa da je tako umro i dio nas. U njegovim nastupima i intervjuima njegovo “ja” jedva je primjećivano, stapalo se s publikom i s njom činilo jedno. Estradne zvijezde gotovo mahom govore uglavnom o sebi, o preprekama koje su im podmetane, o jalu i ljubomori, o tome gdje i kako slušatelji za njima čeznu, o ljepoti i nedaćama svoje popularnosti. Te su teme za Olivera bile gotovo nepoznate.

Video: Cro Drone

I još nešto, prilično važno. Nije bilo ni senzacija ni skandala vezanih uz njegov život i pjevanje. Politika ga nikad nije doticala, kao ni on nju, nije ni hrvatovao ni jugovao, nije bio blizak ni HDZ-u ni SDP-u, njegova pjesma i ljubav za publiku bili su čisti kao gorski potok, a sve o čemu je pjevao kao da ste kroz njegov glas mogli doticati. Unatoč tome ostao je i u političkom pamćenju. Toliki su se njegovi kolege i kolegice zaklinjali da neće nikad u Beograd, no poslije su tamo išli i još bjesnili na one koji su im to zamjerali. Oliver je rekao – tamo nikada, i nikad nije ni otišao. I po tome je bio jedinstven.

Ponedjeljak 30. srpnja

Mamićevo zlostavljanje javnosti se nastavlja

Golemi intervju sa Zdravkom Mamićem i njegova dominantna slika na naslovnoj stranici, potom reakcije na tu najnoviju vulkansku provalu egoizma, samohvale o dobročinstvu i spasonosnoj ulozi u hrvatskom nogometu. Mamić bi danas malo kome bio zanimljiv da ga takvim ne čine mediji, a priča je uvijek ista – progone ga, prijete njemu i njegovoj obitelji, čine sve da Krista hrvatskog nogometa razapnu, a on je uvelike zaslužan i za trijumf hrvatske reprezentacije u Rusiji! Još ga malo tko cijeni i poštuje, ali premda je utjelovljenje vulgarnosti, vrijeđanja, nesnošljivosti, premda mu je bilo i ostalo nekom javno opsovati majku kao reći “dobar dan”, on tvrdi da je omiljen.

Ustrajno zlostavlja javnost istodobno od nje tražeći da mu bude silno zahvalna i da ga obožava. Otkad je nezavisna država, otkad je iskusila strašnu agresiju kojoj se junački oduprla, Hrvatska je platila ceh tome vremenu kroz otvorena vrata demokracije puštajući samovolju, grabežljivost, nasilje, čemu se suprotstavila manje djelotvorno nego jugoarmiji i četnicima. U konkretnom slučaju pravosuđe se pokazalo jadnim i razornim, isprativši hrvatsku reprezentaciju u Rusiju blaćenjem dvojice igrača, Modrića i Lovrena, koji su i tužilaštvu i Mamiću pokazali tko su i što su – izabrani su u najbolju momčad svijeta!

Utorak 31. srpnja

Izetbegović će samo razdražiti ekstremiste

Čini se da će se napokon Pelješki most početi graditi, ali tako se ne čini Bakiru Izetbegoviću, predsjedatelju Predsjedništva BiH, kojemu bi to bilo “flagrantno kršenje suvereniteta” Bosne i Hercegovine te će se žaliti međunarodnim institucijama. On prvo želi razgraničenje s Hrvatskom, premda ono nema veze s mostom ni most s njim. Pa ako most nikome neće smetati, ako će brodovi ispod njega moći prolaziti i ako ga Hrvatska gradi isključivo na svom teritoriju, zašto bi mu smetao? Zacijelo svoju nesnošljivost prema Hrvatima u BiH prenosi i na Hrvatsku, jer, što slabija i popustljivija Hrvatska – jači Bošnjaci.

I nema srama, pogotovo kad kaže da govori u ime države BiH, da su njegovi stavovi i njezini, kao da Hrvati i Srbi ne postoje. A evo jednog primjera o tome kako ne postoje. Kad je svojedobno, u posljednjoj utakmici pobijedivši Bosnu, košarkaški klub Široki postao prvak BiH, o tome u Dnevniku Federalne televizije nije bilo nijedne riječi. Tako izetbegovićevci ruše mostove koji bi ih s Hrvatima i drugima povezivali u državno zajedništvo, pa onda u svojoj blizini ne podnose ni mostove u Hrvatskoj. I koje će biti posljedice Izetbegovićevih stavova? Gradnju mosta neće zaustaviti, ali će razdražiti ekstremiste među Bošnjacima, to mu je kao ekstremistu i cilj.

Srijeda 1. kolovoza

Pupovac na Srbe sije otrov jer od toga živi

I na ovaj su se tjedan razvukle reakcije na prošlotjedno obilježavanje “dana ustanka” u Srbu, na kojemu je bila šačica ljudi i teške antifašističke šake Pupovac, Habulin i Mesić. Pa Pupovac iznova napada i premijera i predsjednicu koji na “proslavu” nisu došli premda su pozvani, ni oni ni predstavnici lokalnih vlasti, zatim niječe četnički karakter događaja koji veliča, upleće neizbježnog Thompsona... Pupovca dosad nikad nije bilo na obilježavanju obljetnice Oluje, štoviše, stavovi mu se o toj herojskoj oslobodilačkoj akciji Hrvatske vojske ne razlikuju puno od stavova u Beogradu. Pa kako može očekivati dolazak državnog vrha u Srb na oblježavanje groznih četničkih zločina u kojima je ubijeno mnoštvo nedužnih Hrvata koji s politikom i NDH nisu bili ni u kakvu srodstvu!?

Ali on ih i ne želi u Srbu, jer kad bi došli, ne bi mogao biti u Pupovčevu elementu. On cvate na sukobljenosti Srba i Hrvata, da tih sukoba nema, bio bi nesretan, ne bi imao svoja tri zastupnika u Saboru i ne bi iz državnog proračuna dobivao novac za balvanske “Novosti”, ne bi mogao proizvoditi otrov od kojeg politički živi. I umjesto da shvati da mu je moral ugrožen tom opčinjenošću neprijateljstvom, on tu ugroženost prenosi na sunarodnjake koji pristaju na to da im liječi rane koje im sam zadaje.

Četvrtak 2. kolovoza

Vlast samo premješta novac koji nije zaradila

Kad biste građane pitali što znaju o poreznoj reformi i očekuju li da će od nje imati koristi, vjerojatno bi ih 99 posto odgovorilo da nemaju pojma o čemu je riječ i da ne očekuju ništa. Ali zato svaki dan slušamo i gledamo ministra Marića koji objašnjava što to radi. Nismo toliko glupi da ne znamo kako država treba puniti proračun i kako u poreznom sustavu može nešto mijenjati jedino tako da sebi osigurava novac, a ako nekome porez smanji, nekome ga mora povećati kako proračun ne bi bio zakinut.

Drugim riječima, ministar Marić, njegovo Ministarstvo financija i Vlada u poreznoj politici pa onda i u “poreznoj reformi” mogu samo upravljati novcem za koji nisu baš nimalo zaslužni. Vlast može biti zaslužna za kovanje novca jedino stvaranjem uvjeta za veću i bolju proizvodnju. Umjesto toga prekopava po novčanicima tvrtki i građana ne unoseći u njih baš ništa nego ih samo odmjerava i eventualno premješta novac iz jednoga novčanika u drugi, ili iz drugog u treći itd.

Petak 3. kolovoza

Sve ‘neprijatelje’ Srbija si je stvorila sama

Čak i beogradske medije šokira silno naoružavanje Srbije – helikopteri i MiG-ovi iz Rusije i Bjelorusije, raketni sustavi također iz Bjelorusije, borbeni “hameri” iz SAD-a... To će naše “komšije” koštati stotine milijuna eura, ali predsjednik Aleksandar Vučić ima objašnjenje. I to kao da ga je prepisao iz bivše Jugoslavije koja je golemim ulaganjima u oružje postala jedna od nekoliko najjačih vojnih sila u Europi. Dakle, Srbija se mora naoružavati “ne da bi nekoga napala, nego kako bi sačuvala vojno neutralnu poziciju, jer kada hoćete biti vojno neutralni morate biti dovoljno snažni da se obranite...” Pa “ubrzanim opremanjem i naoružavanjem vojske Srbija želi odvratiti svakog potencijalnog agresora”.

Sve “neprijatelje” u svijetu i susjedstvu kojih se treba “bojati” Srbija je stvorila sama. I baš kao što proizvodi mitove i obmane o tim “neprijateljima”, proizvodi i razloge naoružavanja. Zbog količine mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima i laži o “ustaštvu” koje se neprekidno reproduciraju u Beogradu, među tim “neprijateljima” svakako je i Hrvatska. Pa ako smo jednom zbog te mržnje bili žrtva do zuba naoružane Jugoslavije, trebamo biti na oprezu i sposobni da odvratimo “svakog potencijalnog agresora”.