Subota 12. svibnja
Hoće li Zuroff zanijekati i zločine Nedićeve Srbije?
”Legendarni” je srbijanski ministar Aleksandar Vulin u povodu sudjelovanja hrvatskih dužnosnika na skupu u Bleiburgu rekao: “Između jasenovačkih žrtava i bleiburških krvnika izabrali su poštovanje iskazati krvnicima”. Beogradski mediji pišu i da je direktor Centra Simon Wiesenthal, Efraim Zuroff, zajaukao “da je neuspješno pokušavao uvjeriti austrijsku konzervativnu vladu da taj skup zabrani.” Bit će da Austrijanci znaju da Hrvati u Bleiburgu ne slave krvnike nego odaju počast hrvatskim vojnicima koji su razoružani pobijeni i stradalim hrvatskim civilima. A bit će i da znaju da je autor slavne knjige “Industrija holokausta” Norman Finkelstein o Zuroffovu Centru Simon Wiesenthal izjavio:” To je stvarno banda bezdušnih i nemoralnih propalica čije je glavno obilježje to da bi sve učinili za novac”. Činjenica da srbijanski mediji istodobno citiraju Zuroffa i Vulina suviše je prozirna da zasjeni narav sadašnje srbijanske vlasti kojoj pripada i Vulin. Ta je vlast po mnogočemu, pa i po sudjelovanju u Miloševićevim ratovima, nasljednica zločinaca iz Nedićeve Srbije u kojoj je smaknuto 15.000 Zuroffovih sunarodnjaka i u kojoj su u holokaustu do 1942. Židovi potpuno istrijebljeni. Neće valjda i to poreći Zuroff kao što je porekao genocid u Srebrenici.
Nedjelja 13. svibnja
Orban se moćnicima ne uvlači u stražnjicu
Ljevičarii i liberali ne sustaju u paljbi po Viktoru Orbanu koji je prije koji dan u mađarskom parlamentu ponovno izabran za premijera. A da su, srditi na toga velikog kršćanina, zagovornika EU kao saveza slobodnih, nezavisnih država, a ne sjedinjenih europskih država, patriota i protivnika migrantske politike, izgubili svaki osjećaj za stvarnost pokazuje jedan naslov i u našem dnevnom tisku, koji glasi – “Viktor Orban počinje novi mandat, Mađarska podijeljena više nego ikad”. Svatko normalan bi nakon glasovanja mađarskih zastupnika u omjeru 134-28 za Orbana pomislio da je Mađarska jedinstvenija nego ikad. No ne treba se čuditi – crveni su uvijek svoju politiku provodili kao teror manjine, pa ako je netko trijumfirao nad tom manjinom, “podijelio je zemlju”! Osim što je Mađarima vatio nacionalni ponos, Orban je učinio ono što bi svaka zemlja poželjela, Hrvatska pogotovo – preporodio je gospodarstvo, obuzdao strane profitere, prisilio strane banke da Mađarima vrate novac otet lihvarenjem, nezaposlenost je sa 11,4 posto smanjena na 3,8 posto, povećana je prosječna plaća a život je sve bolji. Sve je to praćeno bijesom iz Europske unije, u kojoj se Orban bruxelleskim moćnicima nikad nije uvlačio u stražnjicu govoreći na skupovima EU na šest jezika.
Ponedjeljak 14. svibnja
Vlada je pala, održavanje je samo produljeni pad
Koji paradoks! Martina Dalić i Andrej Plenković uporno su tvrdili da je ministrica nedužna i da nema razloga za ostavku. Mediji i komentatori, i desni i lijevi, uporno su pisali i govorili o nepodopštinama, o skupini Borg koja je s Vladom pripremala zakon koji će joj donijeti pola milijarde kuna, a oporba je, naravno, bila još žešća – zahtijevala se istraga pa čak i zatvor. Ali ni Dalić ni Plenković nisu poslušali sebe i svoj čist obraz, nego oporbu i medije! No što je najnemoralnije u ovom slučaju? To što su pripadnici spomenute skupine, uz pomoć ministrice i premijera, iskoristili slom Agrokora kao lešinari kakvi se pojavljuju u ratnim nedaćama, u nevoljama ljudi, u krizama, u bezizlaznoj neimaštini, u ugrozi i države i stanovništva. Cijelo se vrijeme u vlasti ističe kako se sve čini, pa i donosi lex Agrokor, da se sačuva nacionalni interes, da se, kako se izjasnio i Ustavni sud, poštuje Ustav koji govori o socijalnoj državi, to jest spase deseci tisuća radnih mjesta. I da su ta mjesta propala, skupina Borg bi se obogatila! To znači da su i Plenković i Dalićka i cijela Vlada tolerirali pa i poticali ugrožavanje i ljudi i države i Ustava. Takva Vlada je već pala, i ako se bude dalje održavala, bit će to samo produljeni pad.
Utorak 15. svibnja
Kakve su to vlade kad ima djece koja gladuju!?
Evo iz posljednjih godina nekoliko citata i naslova iz medija o jednoj mučnoj temi. Godina 2014. – predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović izrazila je “ogorčenje što u 21. stoljeću još ima nemali broj djece u Hrvatskoj koja doslovce gladuju”, te Osnovnoj školi Franje Tuđmana u Belom Manastiru donirala hranu i pozamašnu svotu novca. Naslov iz 2015. – “U Hrvatskoj je 60.000 djece gladno. Država im ne zna pomoći”. Zatim 2016. – “Mala zemlja za velike razlike: imamo 60 tisuća gladne djece, ali i 22 tisuće milijunaša”. Lani – “Većina djece u školi gladuje ili jedu nezdravu hranu, doručkuje ih tek manjina”. I jedan današnji naslov – “Vrtić nema čak 146 općina...” Dosadašnje vlade, među njima i Plenkovićeva, kraj tolike pljačke, korupcije, bajoslovnih plaća i povlastica političara, odvajanja golemog novca iz proračuna za nekorisne nevladine udruge, polumilijardskih honorara za Agrokorove savjetnike, kraj milijardi koje strani profiteri iznose iz Hrvatske, kraj “utješne” izjave Milanke Opačić da gladuju samo djeca Roma, kraj Plenkovićeve ljubavi za Bahame koju nam je otkrio siroti vlasnik uboge novosagrađene kućice u Metkoviću Božo Petrov – nisu našle načina da se nahrane i u vrtiće i jaslice smjeste sva djeca kojima je to potrebno. Demografska politika!
Srijeda 16. svibnja
Ako ima govora mržnje, krivo je usmjeren...
Dok u Njemačkoj divljaju neonacisti, dok ulaze u Bundestag i Europski parlament, dok iz Francuske sve više bježe Židovi zbog rastućeg antisemitizma, dok neofašisti cvatu u Italiji i sve žešće prijete i Hrvatskoj... u najnovijem izvješću Europske komisije piše kako “u javnom diskursu u Hrvatskoj eskalira rasistički govor mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma”. Ništa novo i neuobičajeno, jer su velike europske zemlje moć uvijek gradile i upiranjem prstom u druge i prešućivanjem istine o sebi. Stoga je uzalud pitati se kako to da se u spomenutom izvješču govori o “veličanju fašističkog ustaškog režima” u Hrvatskoj dok se u politikama najmoćnijih zemalja EU službeno afirmiraju nasljednici režima prema kojima je ustaški bio dječja igra. Nasljednici krvoločne Francuske revolucije čija se zvjerstva veličaju u francuskoj himni (“Neka nečista krv / Natopi naše brazde”), nasljednici Hitlerovih užasa i dugog kolonijalističkog terora u afričkim i azijskim zemljama živog i danas... Ako u Hrvatskoj i ima “rasističkog govora mržnje” kakav nam se pripisuje – krivo je usmjeren. Pa bi ga trebalo preusmjeriti prema Nijemcima, Francuzima, Talijanima i drugima koji nas preko stranih banaka u Hrvatskoj i na druge načine nemilosrdno pljačkaju.
Četvrtak 17. svibnja
Razotkrivena licemjerna briga za prava žena
Ovaj je tjedan Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo na Markovu trgu u Zagrebu organizirala prosvjed očeva kojima centri za socijalnu skrb i sudovi poslije rastava uskraćuju roditeljska prava. Kažu kako “sustav očekuje od očeva da koriste rodiljski, skrbe o djetetu, presvlače ga, hrane i uspavljuju”, a poslije razvrgnuća braka “taj isti sustav šalje poruku djetetu da mu tata više ne treba”. Prosvjednika je bilo samo desetak, ali dovoljno da upozore na nepravdu prema očevima i na izrazito naglašenu, ali često licemjernu brigu za prava žena. Koji paradoks! Vlada uvjerenje da smo muško društvo, a o pravima muškaraca, među ostalim i onakvih kakvi su prosvjedovali, jedva ćete kad čuti ili pročitati pokoju riječ. Prosvjedu se nije odazvao nitko od političkih moćnika, nitko od pozvanih saborskih zastupnika, da se ne zamjere toj javnosti, premda uvelike upravo oni “proizvode” društvo u kojem se žene tlače, pa se institucije osvećuju očevima odbačenim poslije rastave. Uostalom, pogledajte ovaj podatak – kad bi u zemlji bilo onoliko žena koliko ih je posto u Saboru, 80 posto muškaraca ne bi se imalo s kime oženiti, ne bi bilo rastava ni skrbi o djeci. I tko zna bi li Plenković imao punicu da je vodi k papi.
Petak 18. svibnja
Prvak nema igre, nema publike, nema strasti...
Dinamo je osvojio prvo mjesto u nogometnom prvenstvu, zatim smijenio trenera i odmah doveo drugoga. Na sportskim stranicama medija najviše se piše o toj temi, kao i inače – loše igre maksimirskog kluba, suđenje Mamiću uz njegove spektakle, bajoslovni transferi... toliko obuzimaju javnost da ta zabava čitateljskog i gledateljskog općinstva prerasta u dosadu. Jer, toliko buke oko nečega što zapravo ne postoji valjda nije bilo u samostalnoj Hrvatskoj. Dinamo nema igru, nema publiku, njegovo je vodstvo do grla u aferama te se održava samo kao medijski mit i uspomena na negdašnju slavu. Po interesu i strasti publike, tri kluba popunjavaju pustoš koju stvara slavni klub – Hajduk, Rijeka i Osijek. Odavno su imali ili su s vremenom još više stekli nešto bez čega ne može živjeti nijedan klub u svijetu – poistovjećenje sa svojim gradom i navijačima. Osijek grad i Osijek klub, Rijeka grad i Rijeka klub, Split grad i Hajduk klub – tako reći jedno su te isto, dok su Zagreb i Dinamo dva sve udaljenija svijeta. Srce vam puca kad se sjetite koliko je nekad Zagreb volio Dinamo, osobito u vremenima kad komunističke vlasti nisu voljele ni Zagreb ni Dinamo. Maksimirski klub više građanima ne znači ni koliko njegov susjed – Zoološki vrt. Može li nam itko vratiti Dinamo?
