Srbijanska premijerka Ana Brnabić: i poslije Vučića - Vučić

Ne možemo razumjeti da netko slavi što je tada praktično etnički očišćena jedna zemlja – izjavila je srbijanska premijerka Ana Brnabić u trenutku dok je Hrvatska obilježavala, sada više nema dvojbe, svoj najvažniji državni praznik. Premda odavanju počasti žrtvama u civiliziranom svijetu ne može biti prigovora, ispada da je Brnabić žestoko posvađana s golim, neoborivim činjenicama. S obzirom na to da se u Beogradu uči neka sasvim druga povijest, čini se da joj je tijekom godina školovanja promaklo kako je vodstvo nakaradne krajiške tvorevine sa sjedištem u Kninu uoči operacije Oluja odbilo mirovni plan Z4 koji je hrvatskim Srbima nudio čvrstu samoupravu, kao što joj je promaklo proučiti depešu s datumom 4. kolovoza 1995. i potpisom Milana Martića, koji nedvojbeno dokazuje da su se zbjegovi tisuća hrvatskih Srba odvijali po zapovjedi iz Beograda, kao što joj je promakla činjenica da je ranih 90-ih sa svojih ognjišta protjerano isto toliko Hrvata, razasutih u višegodišnje progonstvo.

Ana Brnabić, čini se, prespavala je i haaški proces hrvatskim generalima tijekom kojeg je nepobitno ustanovljen karakter Domovinskog rata, o čemu je u intervjuu za Večernji list neki dan govorio i general Mladen Markač, svjedočeći kako su hrvatske snage nakon direktive iz Zagreba propustile kolone srpskih civila prema Bosni, premda su naši izviđači javljali o jakom naoružanju skrivenom u ljudskom štitu. Dok su po Hrvatskoj nicali balvani, istina, današnja srbijanska premijerka imala je 15 godina, no o tim mračnim vremenima mogla je upitati svog političkog mentora Aleksandra Vučića koji je baš u to vrijeme palio vatre po Banovini, s kalašnjikom u jednoj i ratnom trubom u drugoj ruci.

Ovakvom uvrnutom politikom, ugasila se i slaba nada da će Ana Brnabić – prva žena na čelu srbijanske Vlade, školovana u inozemstvu, podrijetlom Hrvatica – učiniti stvarni iskorak prema europskoj Srbiji, za razliku od svog prethodnika, samoprozvanog mirotvorca Vučića. Njezina huškačka retorika, pokazuje se, tek je kontinuitet takve politike u kojoj ponajmanje ima mjesta stvarnoj skrbi za hrvatske Srbe, čiji su domovi obnovljeni u milijunskim iznosima, čak i na uštrb hrvatskih prognanika, čiji predstavnici sjede u Saboru i upravljaju političkim procesima, što s Hrvatima u Srbiji nije slučaj.

S Ivicom Dačićem i Aleksandrom Vulinom u svojem kabinetu i mentorom Vučićem, Ana Brnabić ne predstavlja toliko željen glas razuma, ni lice proeuropske Srbije, politički most između ponora u koji su dva naroda gurnuli upravo takvi poput nje, ona je, na žalost, i poslije Vučića – Vučić. U takvom svjetlu, najavljeni posjet srbijanskog predsjednika Zagrebu ove jeseni ne može donijeti ni najmanjeg pomaka u bilateralnim odnosima, pa ni stabilnost na ovim još uvijek trusnim prostorima. Paradoksalno, na središnjoj komemoraciji nazvanoj Dan sjećanja na žrtve Oluje u Novom Sadu u subotu se okupilo 30.000 ljudi – gotovo dvostruko više nego s ove strane granice, na državnoj proslavi u Kninu i onoj narodnoj u Slunju. I to je ono što bi hrvatski državni vrh trebalo natjerati na ozbiljno promišljanje.