U sporovima između Beograda i Zagreba o naoružavanju s hrvatske se strane čuju uvjeravanja da Hrvatska ne želi ratovati, da se naoružava i o svojoj zaštiti brine u sklopu europske sigurnosti i po standardima NATO-a te to ne čini zbog Srbije. No kome to i zašto objašnjavati? Čini se da nas ne prolazi ovisnost o Srbima, da nas ne prolazi potreba da im dokažemo svoju nevinost i spremnost na bratsku ljubav. Da im damo ono što oni i ne traže, jer oni od Hrvata i u Hrvata uvijek traže povode da ih optuže. Srpskim političarima dobri odnosi s Hrvatima ne trebaju, jer bi im takvi odnosi značili gubitak vrlo jakog razloga što uopće postoje.
Jedan od najnovijih primjera je reakcija srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića na pomirljivu poruku ministra obrane Ante Kotromanovića srbijanskom premijeru Vučiću da ne bude nervozan zbog moguće hrvatske nabave balističkih raketa iz Amerike. Jer, “mi sigurno nemamo nikakve neprijateljske namjere prema Srbiji, to je naš susjed, mi ga uvažavamo i podržavamo da postane član Europske unije, ali kao članica NATO-a imamo pravo na vlastitu obranu i razvijati vlastiti sustav i vlastita sredstva”. Dačiću je ta izjava “skandalozna i ratnohuškačka”, u njoj vidi dokaz “nekontroliranog naoružavanja, čime se izravno upućuju prijetnje Srbiji”. To nepojmljivo krivotvorenje Kotromanovićeve izjave zgranulo je čak i mnoge čitatelje beogradskih portala, pa pišu da srpsko vodstvo želi da “dramatizuje situaciju i opet ispadne spasilac Srbije”, kako u izjavi hrvatskog ministra “ne vide ništa ratnohuškačko”, kako je “sramota što imamo ovakvu vlast” te podsjećaju na prljavu ulogu i Vučića i Dačića i Nikolića u agresiji na Hrvatsku devedesetih godina.
Nakon svega Kotromanović se oslobodio svih suvišnih obzira i za “Slobodnu Bosnu” izjavio: “Vučić, Nikolić i Dačić bili su prvaci u vođenju četiri rata na prostoru bivše Jugoslavije – u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Oni su se sada našli da govore o nekom miru. Oni su mogli spriječiti gubitak desetaka tisuća života samo da su imali miroljubivu politiku prije dvadeset godina. Njihova je sreća što više neću biti ministar obrane.”
Znamo tko je bio Milošević, ali i sve vlasti poslije njega vode istu politiku. Tako, na primjer, slavni srbijanski premijer Zoran Đinđić na Mesićevu izjavu kako bi Hrvatska od Srbije mogla tražiti 15 milijardi dolara ratne odštete uzvraća kako će Hrvatska od Srbije tražiti 150 milijardi! Srpska diplomacija s Vukom Draškovićem na čelu učinila je sve da dovede Sanadera u Beograd kako bi Srbiji dao europski legitimitet, u čemu je, uz pomoć Bruxellesa, i uspjela. Samo nekoliko mjeseci nakon toga Drašković i drugi srpski političari razletjeli su se po europskim metropolama da pošto-poto spriječe očekivani početak pregovora EU i Hrvatske. Srbijanski predsjednik Boris Tadić u Vukovaru kao dar Ivi Josipoviću podvaljuje reprint časopisa “Zenit” Ljubomira Micića, koji je Hrvatima pisao najgore moguće šovinističke pamflete valjda nezapamćene u povijesti pisane riječi. Obmanjujući papu Franju kanonizaciju Stepinca uspijeva odgoditi Srpska pravoslavna crkva, i to isti ljudi koji su u vrijeme krvave agresije Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu blagoslivljali srpsko oružje, zapovjednike i vojarne.
Unatoč svemu tome hrvatski političari neprekidno uvjeravaju kako Hrvatska “odlučno podržava” ulazak Srbije u EU, prihvaćaju miroljubivost i onih srbijanskih političara koji su ne jednom pokazali svoje neprijateljstvo prema Hrvatskoj, poslije svake optužbe iz Beogradu dokazuju hrvatsku nevinost, objašnjavaju, podmićuju lijepim riječima i vjerom u “prijateljske odnose”. Ali prijateljstva sa Srbijom, s Beogradom, jednostavno nema jer bi, ponavljam, srpska politika bez optuživanja Hrvatske izgubila jaki razlog svoga postojanja. Premda naoko oštre i razumne, čak i Kotromanovićeve reakcije na izjave vodećih srbijanskih političara o naoružavanju Hrvatske pate od hrvatske inferiornosti i podatljivosti. Zašto im govoriti da Srbiju “uvažavamo i podržavamo da postane član Europske unije” kad to ovakva Srbija baš nimalo ne zaslužuje, i zašto ih uvjeravati da oružje ne nabavljamo zbog njih kad nam je zbog njih najpotrebnije! Hrvatska se jedino može nadati da će građansku Srbiju jednom povesti ljudi kojima Hrvati i Hrvatska nisu neprijatelji sami po sebi. Do tada smo susjedi koji ne mogu biti ravnodušni ni na zlo ni na dobro koje dolazi s druge strane.
>> S 'potpuno izgubljenom samokontrolom' Milanović je prijetnja i SDP-u i Hrvatskoj
>> Bude li u rukama Mostovih “maloljetnika”, Hrvatska će nagrabusiti
Nitko od dosadašnjih hrvatskih dužnosnika nije dostojno odgovorio na uvrede i objede srpskih političara.Ako je odgovora i bilo onda su obavezno imali pokajnički,ulizivajuci uvod.Za jedan dio hrvatske javnosti,o političarima da i ne govorimo,izjava Josipovica o ustaškoj zmiji u parlamentu jedne strane države bila je na mjestu.Ali spominjanje svih srpskih zločina nad nama od ujedinjenja,pa do samoga ubojstva Radića i drugova u njihovoj skupštini smatralo bi se neprijateljsko i provokativno.Ne nebranim niti opravdavam ustaške zločine,ali svaki zapadni političar kad bi u njegovoj zemlji bila slična situacija nastojao bi rečene zločine ne opravdati nego pojasniti događajima koji su do njih doveli.Ali ne,to bi bilo i previše za očekivati.Jedan jako umjereni,ali i umješni odgovor ministra Kotromanovica ili je dočekan,s hrvatske strane ,sutke ili ,sto je daleko gore s neodobravanjem.Za razliku od ovog cijenjenog novinara.Svaka čast!