Kada je premijer Plenković na sam Badnjak sazvao presicu kako bi nam priopćio lošu vijest o gubitku arbitražnog spora s Mađarima oko Ine, na trenutak je djelovalo kao da se zločesti Grinč spustio s planine kako bi narodu pokvario božićno veselje.
Ali samo na trenutak, jer je čitava stvar prikazana ne kao gubitak, već kao nova šansa, gotovo kao pobjeda. Premijer je, naime, hrvatskom narodu za Božić odlučio pokloniti Inu nazad. Neki su taj njegov potez protumačili kao odličan marketinški trik, neki pak kao ciničnu makijavelističku zloupotrebu božićnih blagdana, ali stvar je, izgleda, sasvim lijepo “sjela” između kolača i vina.
Dakle, kako se ne bi pričalo o milijunskim gubitcima prešlo se na priču o milijardama. Plenković je ovim potezom pokazao značajnu sklonost PR-ovskom stilu upravljanja državom koji je inaugurirala Milanovićeva vlada.
Nije to nekakav uzor, jer nam posljedice takvog stila vladavine stalno stižu na naplatu – pored ove koju smo upravo izgubili, sjetimo se, recimo, i arbitraže oko banaka koja nas tek čeka. Ako izuzmemo gunđanje naroda, koji zna da će takav poklon skupo platiti iz svog džepa, čak bismo mogli reći da sve prolazi vrlo glatko, bez značajnijih političkih trzavica.
Gubitak arbitraže kao da je ujedinio čitavu političku elitu iza Plenkovićeva prijedloga. Čak i oni koji se stalno napadaju, sada pokazuju iznenađujući stupanj suglasnosti.
Prvi je, tako, premijerovom prijedlogu da nakon ovakvog epiloga arbitraže idemo u otkup dionica Ine od Mađara, dao Ivan Vrdoljak, koji je kao ministar gospodarstva u Milanovićevoj vladi i pokrenuo arbitražu.
On je svakako jedan od onih kojima bi najmanje odgovaralo da se u ovo blagdansko vrijeme sada priča o uzrocima izgubljenog spora. Drugi neto dobitnik Plenkovićevog božićnog spinanja je i sadašnji drugi čovjek države, Božo Petrov, koji je uspio politički preživjeti upravo na otvaranju afere “Konzultantica” i rušenju bivšeg čelnika HDZ-a Tomislava Karamarka.
Lakše je pričati o čuvenom nacionalnom interesu, pa makar nas to koštalo milijardi, ako nas izgubljeni milijuni podsjećaju na to da smo poradi političkog probitka stavili na kocku narodne milijune. Kako god bilo, u svom tom jednoglasnom božićnom zaspinavanju naroda kako se ne bi razmišljalo o uzrocima, čini se da se počelo gubiti iz vida i jedno moguće rješenje, kojim bismo Inu mogli dobiti besplatno nazad.
Radi se o tome da bi bilo moguće ponuditi Ivi Sanaderu nagodbu oko tužbe u zamjenu za priznanje krivnje, čime bi kompromitirao MOL i otvorilo prostor našem pravosuđu da krenu u poništavanje ugovora, ovaj put s čvrstim dokazima o koruptivnom preuzimanju kompanije.
Za takvo što bi, svakako, trebalo političke hrabrosti, koju ova Vlada očito nema, jer bi takav razvoj bio jako neugodan za vladajući HDZ. Kao i u svemu, način uvijek postoji, samo ako se ima volje. Milanovićeva vlada je i pokrenula upravo izgubljenu arbitražu iz razloga političke oportunosti, jer se činilo zgodnim stalno podsjećati na HDZ-ov “istočni grijeh” kako bi se vječno vladalo.
Međutim, dogodilo se suprotno – Sanader je oslobođen optužbi, a na vlast se vratio HDZ, ali je u međuvremenu stigao račun na naplatu.
Sada je potrebno okrenuti samo još jedan zavrtanj kako bi sve došlo na svoje mjesto – Sanader treba objasniti onu snimku iz restorana i iznijeti sve na vidjelo, a mi zauzvrat dobivamo Inu besplatno nazad. To se ne predlaže zato što se očito politička probitačnost više cijeni od narodnih milijardi.
Radije se opet s visoka govori o nacionalnom interesu, iako se on baš i ne poklapa s interesom naroda. Bori se s političkim kontekstima i važe jednokratna politička korist, kako se ne bi govorilo o činjenicama.
Božu Petrova, tako, nije nimalo poljuljala vijest o gubitku arbitraže u njegovom uvjerenju da je ispravno postupio kada je vjerovao brifiranju odvjetničkog tima, koji ga je, navodno, uvjeravao da odlično stojimo u sporu.
Važno je držati se svoje priče, pa iako i svijet propao, jer tako djelujemo vjerodostojnije. Možda bi, sada kad je postupak završen, bilo korisno i skinuti oznaku tajnosti s ugovora s odvjetničkim uredom koji nas je zastupao, kako bismo mogli usporediti odluke s činjenicama i vidjeti, između ostaloga, i kolika je bila cijena takvog brifiranja, jer sad više nema smisla skrivati taj ugovor od javnosti.
Spinovi i spinanja mogu biti sjajna stvar, ali kad se radi o tolikom novcu, u nacionalnom je interesu gledati činjenice, a makijavelističko umijeće vođenja politike ostaviti za neke sretnije dane. Kako god, sretna nam Nova godINA!
>> Ina je nacionalni interes, ali nema viziju i financijski plan