Turist ili namjernik koji ne poznaje dobro hrvatske prilike, a vjeruje statistici, ako ga put nanese do Pojezerja, najsiromašnije općine u Hrvatskoj prema analizi Instituta za javne financije, pomislit će, ako je ovima najgore, u ovoj se zemlji sasvim dobro živi.
Središte općine Otrić-Seoci 10 kilometara udaljeno je od Vrgorca, 18 od Ploča, a šest od ulaza na autocestu, od koje do sela vodi lokalna cesta na kojoj nema nijedne rupe. Kroz središte mjesta napravljen je novi nogostup. Crkva je obnovljena, kao i svi ostali sakralni objekti u mjestu. Uz prometnicu u oči upadaju nove, velike obiteljske kuće kao i nekoliko njih koje se grade. Južno od sela nalaze se nepregledni vinogradi, jedanaest milijuna čokota vinove loze.
Dolazimo do općinske zgrade, moderne i nove. Prizemlje je iznajmljeno Studencu koji je tu otvorio samoposlugu, prostranu i dobro opskrbljenu. Otrić-Seoci imaju i poštu, vrtić, osnovnu školu sa svih osam razreda, igralište...
– Općina sve svoje račune uredno plaća, nikome nismo ni kune dužni, a nemamo ni kredita – kazao nam je načelnik Borislav Dominiković (HDZ) kada smo mu pokucali na vrata ureda i rekli da smo došli vidjeti kako se živi u najsiromašnijoj općini u Hrvatskoj. Na dnu ljestvice našli su se jer su u općinskom proračunu za 2016. imali samo 757 kuna po glavi stanovnika.
– Naš je proračun skroman, ali ako se pravilno raspoređuje, može se opstati – govori Dominiković.
Na posao dolazi iz Metkovića
Općina, u kojoj živi oko tisuću ljudi, sastoji se od četiri mjesta: Otrić-Seoca, Kobiljače, Malog Prologa i Pozla Gore.
– Uveli smo javnu rasvjetu, nema kuće ispred koje ne svijetli. Voda je dovedena u sva naselja u općini. Napravili smo oborinsku kanalizaciju, sagradili novu zgradu općine, asfaltirali smo put kroz vinograde. Svi naši studenti koji su redovno upisali akademsku godinu, ukupno ih je 18, dobivaju stipendije. Što se tiče socijale, nema puno ugroženih ljudi jer većina ima svoju zemlju, ali postoje ljudi kojima općina pomaže. Naši ljudi rade u Metkoviću, Opuzenu, Vrgorcu, Pločama, a svi mi kada dođemo s posla kući bavimo se poljoprivredom – kaže Dominiković.
U Općini ih radi troje, uz načelnika tu su pročelnik Zdenko Zloić i tajnica Zdenka Andačić. Zdenko Zloić je mještanin podrijetlom, a živi u Metkoviću i svaki dan putuje na posao.
– Tu mi je vinograd, odnosno obiteljsko gospodarstvo, otac, majka... – kaže Zloić kojem su trojica braće u Njemačkoj. – Ovdje je svačiji otac bio u Njemačkoj. Od moje braće dvojica se sigurno neće vraćati, a jedan gradi kuću u Metkoviću – govori Zloić i otkriva tajnu velikih praznih kuća u selu. Iseljavanje iz ovoga kraja počelo je 50-ih godina prošlog stoljeća kada je ljudima oduzimana zemlja, ali nastavilo se i u novije vrijeme.
U zgradi općine, sagrađene 2012. sredstvima Europske investicijske banke i Vlade RH, nalazi se i društvena sala s pikadom, prostorije DVD-a i dobro opremljena teretana, inače besplatna za sve mještane, u kojoj smo zatekli grupu žena zaposlenih na javnim radovima. Pada kiša pa krate vrijeme na spravama. – Imam muža, dva sina i dvoje unučadi, imamo poljoprivredu, tu živimo i radimo. Suprug je hrvatski branitelj u mirovini. Jedan sin je u Metkoviću, radi, instruktor je vožnje, drugi je s nama, a u sezoni radi u Dubrovniku. Tu su ostali, nisu se iselili. Imaju posao. Živimo za svoje potrebe dobro, imamo voćke i lozu – kaže Maša Čotić.
Upoznali smo i Marinelu Zloić, pojezersku “nevistu” koja se doselila prije 18 godina.
– Tu sam se udala, inače sam iz Novog Marofa. U početku je bilo malo teže, trebalo se naviknuti na govor i na običaje, sve je drugačije, ali nakon 18 godina ništa više nije problem – tvrdi Marinela i kao prava mještanka dodaje kako joj muž radi “u Ploči”, u luci. Ona je trenutačno na javnim radovima, a inače na birou.
– Završila sam gimnaziju, poslije Vern, ali ovdje nema posla u mojoj struci. Imamo vinograd, prodajemo grožđe, posla ima dosta, ali na to mi se nije bilo teško naviknuti. Društvo je ovdje odlično, smijemo se, evo i ovdje na javnim radovima, ako ništa drugo, zaboraviš na sve probleme. Jako je dobro za djecu jer su slobodnija nego u gradu. Ne brinem se kad ode u selo k prijatelju. Nisu u strahu kao u gradu gdje je gust promet. Ovdje svatko svakoga zna – kazala je Marinela.
U prostorijama DVD-a zatekli smo mlade snage Tonija Čotića, predsjednika, i Ivana Dominikovića, zamjenika, te njihova šefa Zdravka Španjića. Društvo ima 20-ak članova, kažu da su solidno opremljeni. Mlađe pitamo planiraju li ostati u mjestu ili razmišljaju o odlasku.
– Ostat ćemo u selu! – ne dvoje Toni i Ivan. Rade ljeti u DVD-u, a uključeni su u obiteljske poslove u vinogradu. Pitamo ih ima li i cura u mjestu.
– Ima, ali ne za njih! – dobacuje šef Španjić.
– Ako nema tu, ima u okolici! – odgovara Ivan Dominiković.
Dok je tako, dobro je. Mjesto bi trebalo imati budućnost jer uz osnovnu školu Otrić-Seoci imaju i vrtić koji pohađa 19-ero djece. Roditelji plaćaju po 400 kuna, ostatak sufinancira općina koja i za svako novorođenče daje po 1000 kuna. Teta Biljana Žderić na posao dolazi iz 20-ak minuta vožnje udaljenog Metkovića.
Žele se turistički razvijati
– Prezadovoljna sam, ovdje imamo sve što djeci treba – kaže teta Biljana. Vrtić je u staroj kamenoj zgradi, prostora ima dovoljno, a pred zgradom je i novouređeno dječje igralište s edukativnim spravama. Derutna zgrada vinarije u propadanju otkriva nam najveći problem ovoga kraja. Svi imaju vinograde, a nema otkupa grožđa pa se ljudi snalaze kako znaju.
– Imamo poslovnu jedinicu Otrić-Seoci vinarije Vrgorac koja je u stečaju, tu još radi samo dio ljudi, a sad je ispalo da tim poljoprivrednim zemljištem koje je državno možemo upravljati. Vodit ćemo računa o ljudima koji su tu zaposleni, ako ta firma može opstati, da nastave raditi, što bi za sve bilo najbolje. Ovaj dio zemljišta koji je zapušten dali bismo našim ljudima na obrađivanje – kaže Dominiković.
– Vozim grožđe u Split i Zadar i tamo se moram boriti s makedonskim. Zašto uvozimo makedonsko grožđe ako imamo našeg koje propada? Bilo je godina kada ga ljudi nisu ni brali s loze jer se nije moglo prodati. Veliki je nered u ovoj našoj Hrvatskoj. Bilo je 5-6 vinarija u okruženju, propale su sve, a okolo su sami vinogradi. Tu nešto nije u redu! – kaže Jure Nižić kojeg smo zatekli kod loza.
– Išao sam i ja u Njemačku, bio sam manje od tri godine i vratio se. Bavim se isključivo lozom. Moji su tu: jedna kći mi je u selu, druga u Pločama, a sin radi u Makarskoj i zovu ga u inozemstvo. Hoće li ići, ne znam, dogovorit će se sa svojom ženom. Priča se o tome, ali teško je ostaviti ognjište. Da ima otkupa grožđa, kod nas bi bilo dobro, i da su malo bolje plaće. Ovako, kako umiru stariji ljudi s njemačkim mirovinama, ovi mlađi s hrvatskim plaćama nemaju ni za kruh – kaže Nižić. Budućnost u Pojezerju vide i u turizmu. Općina je u stara, napuštena sela dovela vodu i stvorila preduvjete za ruralni turizam. Prirodnih ljepota ne manjka, u brdima su, more je blizu, a ne nedostaje ni atrakcija. Jedna od njih su kamene kugle pronađene u brdu Šubir, kada se probijala autocesta, za koje su stručnjaci utvrdili da su stare milijun godina.
– Imamo projekata, a sada ćemo biti još konkurentniji s obzirom na to da su nas svrstali tako nisko. Kad smo tako slabi, red je da nam pomognu – poručuje pomalo ironično načelnik Dominiković. – Neka se grožđe počne otkupljivati i cijeli će kraj procvasti – poručuje Nižić, a zna to i načelnik. Ali te će probleme morati rješavati netko na višoj razini.
najsiromašnija OPCIJA????