Stare religije slavile su boga koji, poput prirode, umire da bi se ponovo rodio. Kršćanstvo je nadživjelo poganske običaje

Iako je danas s otprilike 2,5 milijardi vjernika kršćanstvo najveća i najrasprostranjenija svjetska religija, ona je ujedno i jedna od najmlađih. Baš u toj činjenici krije se i razlog zbog kojeg su kršćani kroz povijest, još tamo od doba starih Rimljana, na svoju vjeru projicirali brojne starije običaje iz drevnih mitova i vjerovanja. Jasno je da ni Uskrs, najveći i najvažniji kršćanski blagdan kojim se slavi jedna od središnjih dogmi vjere, Isusovo uskrsnuće, nije bio izuzet od te prakse.

Na spomen Uskrsa mnogima će na pamet pasti zečevi i jaja, šunka i mladi luk, nošenje hrane na posvetu, a potom i slavljenje uskrsnuća ili ponovnog rođenja Boga koje se preklapa s početkom proljeća i (ponovnim) buđenjem prirode. Svi ti simboli, običaji i koncepti jasna su asocijacija na najveći kršćanski blagdan. Ali i na neke druge, poganske kultove koji su nastali davno prije kršćanstva. Ištar i 40 dana žalovanja Kult babilonske božice Ištar jedan je od poznatijih vezanih uz proljeće, plodnost i novu godinu, odnosno početak kalendara. Ištar je mnogima poznatija pod imenom Semiramida.

VIDEO: Pet trikova za dekoriranje uskrsnog stola 🐰

U vjerovanju starih Babilonaca bila je znana i kao božica Mjeseca koja je s tog nebeskog tijela došla na Zemlju u velikoj ljusci jajeta koje je palo u rijeku Eufrat. Nazivali su je i kraljicom Babilona. Prema legendi, Ištar je bila žena vrhovnog boga babilonskog panteona, Nimroda. Nakon što je Nimrod ubijen u jednoj od bitaka s neprijateljima, Ištar je svom narodu obznanila kako je uzašao na Sunce te da će od sada biti prisutan na Zemlji u obliku plamena za vrijeme vjerskih obreda. U tom trenutku Ištar (Semiramida) kreirala je religiju misterije, a za sebe je počela tvrditi da je bezgrešno začeta. Naučavala je i da je Mjesec božanstvo, a ona božica Mjeseca koja je na Zemlju došla u velikom jajetu u vrijeme prvog punog Mjeseca nakon proljetnog ekvinocija. Uskoro je zatrudnjela, a tvrdila je da su je oplodile Sunčeve zrake koje je poslao Nimrod koji je uzašao na Sunce. Rodila je sina Tammuza, koji je bio čuven po svojoj iznimnoj ljubavi prema zečevima koji su u vrijeme te drevne religije postali svetima.

Legenda kaže kako je Tammuz, koji je poput svog slavnog oca, bio lovac, umro upravo u jednoj od svojih lovačkih avantura, i to nakon što ga je ubio vepar. Također je proglasila razdoblje od 40 dana žalovanja i posta prije proslave obljetnice Tammuzove smrti tijekom kojeg se nije smjelo jesti meso, što neodoljivo podsjeća na kršćansku korizmu. Ištar je također objavila da se, s obzirom na to da je Tammuza ubio vepar, na taj dan treba jesti svinjetina, gdje opet vidimo sličnosti s konzumiranjem uskrsne šunke.

Još jedna od varijacija na temu poznatog sumerskog mita kaže kako je Ištar u jednom trenutku ušla u strastvenu vezu s Tammuzom. Nakon što je on umro, ona se po njega spustila u njihovu verziju Hada, odnosno podzemnog ili zagrobnog svijeta u koje su odlazile mrtve duše. Tu se sukobila sa sestrom Ereškigal koja ju je potom ubila. Njezini sluge su je oživjeli i vratili na zemlju zajedno s Tammuzom, a nakon što su se vratili iz svijeta mrtvih cijela priroda je naglo oživjela. Blagdan kojim se slavi povratak Tammuza i Ištar nazivao se Dan sreće i svake se godine obilježavao oko proljetnog ekvinocija. Kao što ste već vjerojatno primijetili, prije kršćanstva mnoge su religije i kultovi imali svetkovine kojima se potkraj ožujka obilježavala proljetna ravnodnevnica i ponovno buđenje vegetacije, a česta je bila i ideja o bogu koji, poput prirode, umire da bi se ponovno rodio. Jedna od prvih orijentalnih religija koja je prodrla u Rimsko Carstvo, a bila je popularna u vrijeme kršćanstva, bio je kult Velike Majke Bogova.

Obožavano božanstvo bila je Kibela, izvor sveg života, a s njom se povezivao božanski heroj i dobri pastir Atis koji je smatran personifikacijom biljaka. Kada je Atis umro, Kibela ga je toliko oplakivala da je on u proljeće doživio obnovu. U Rimu se svake godine između 22. i 25. ožujka održavala svečanost koja je obilježavala smrt Atisa i njegov povratak čiji su simbol bile ljubičice što su niknule iz Atisove krvi. Vjerovalo se da ljudi koji sudjeluju u ritualima tog kulta mogu pobijediti smrt. Ustručnoj literaturi često se spominje da je rimski mitraizam bio glavni suparnik kršćanstvu te da je kršćanstvo preuzelo neke od njegovih odlika i rituala. Obožavanje Mitre kao dijela trojstva zaštitnika ahura započelo je oko 3000. godine prije Krista u Perziji u sklopu mazdaizma.

Međutim, u Rimu je on uzdignut do vrhovnog božanstva. Dječak Mitra, kojeg je rodila stijena, borio se sa Suncem, pobijedio ga i prozvao ga svojim vječnim prijateljem. Time Sunce postaje sâm Mitra i kasnije ubija bika, prvo stvoreno živo biće. Tek nakon smrti bika rađa se svijet i vrijeme, a od njegova tijela nastaje bilje koje prekriva zemlju. Ritualno žrtvovanje bika simboliziralo je pobjedu duhovne moći nad animalnom, a Mitra se smatrao spasiteljem koji budno pazi na zlo što u zasjedi vreba čovjeka. Ako zlo nadvlada, besmrtna duša grešnika biva odvučena u pakao.

Za pravedne život se, nakon ovozemaljskog, nastavlja. Jaje je od drevnih vremena bilo poganski simbol ponovnog rođenja na Zemlji, a u mnogim se kultovima koristilo u obilježavanju proljetnih svetkovina. Kršćani su ga kasnije prihvatili kao simbol uskrsnuća Isusa Krista. Poznato je da su jaja prigodom novogodišnjih svetkovina, koje su se slavile za proljetni solsticij, bojali još zoroastrijanci. Tvrdo kuhana jaja u judaizmu su simbolizirala Hashlamim – festival prinošenja žrtava za mir, a jela su se u vrijeme Pesaha. U tradiciji istočnog kršćanstva postoji legenda prema kojoj je Marija Magdalena na Isusov grob u košari donijela jaja kako bi ih podijelila s drugim ženama. Kada je vidjela uskrsnuće Krista, jaja su poprimila sjajnocrvenu boju. Jaje u toj tradiciji predstavlja kamen na Kristovu grobu, a crvena je najčešća boja kojom se ukrašavaju.

Festa povratka Ozirisa

Slična ideja umiranja i ponovnog oživljavanja boga bila je prisutna i u popularnom kultu Ozirisa i Izide, a prema zapisima Herodota i Plutarha u Egiptu se svake godine održavao festival kojim se slavio povratak Ozirisa. U Eleuzinskim misterijima, jednim od najutjecajnijih misterija onoga vremena, povratak u život, koji dolazi s povratkom Perzefone iz podzemlja na zemlju, uzrokuje rast biljaka u proljeće i simbolizira ponovno rađanje.

Richard Gordon, jedan od vodećih povjesničara religija, dugo je proučavao sličnosti u vjerovanjima između kršćana i nekih drugih kultova i religija onog vremena, a zaključio je i kako je do toga došlo. – Metroački kult Velike Majke Bogova i egipatski Izidin kult tisućama godina su stariji od kršćanstva i mitraizma, ali konačni oblik dobivaju nešto prije Kristova rođenja i u prva dva stoljeća Rimskog Carstva. Legaliziranjem kršćanstva u doba Konstantina Velikog 313. godine, a onda i početkom propasti poganstva krajem 4. stoljeća, u doba Teodozija, trebalo je potpuno kristijanizirati rimski svijet. Od presudne važnosti bilo je očistiti kalendar od poganskih festivala, obreda i običaja, a posljedica je bila stvaranje jednog sloja elemenata u kršćanstvu lažne genetske sličnosti s poganstvom. Tako je poganski festival rađanja Sunca (danas djelomice sačuvan kroz Badnjak) zamijenjen rađanjem Krista – kršćanskog sunca pravde. Premda Isus nije rođen na taj datum.

Najpopularniji poganski proljetni festivali u kasnoj antici, oni Velike Majke Bogova koji su slavili obnovu života i život nakon smrti, zamijenjeni su Uskrsom, najvažnijom kršćanskom svetkovinom koja slavi tajnu vjere – vječni život. Panteon, poganski hram svih bogova u gradu Rimu, početkom sedmog stoljeća, na 13. svibnja, bio je posvećen Bogorodici i Mučenicima i na taj dan sve do 8. stoljeća bio je blagdan Svih svetih. Iznad metroačkih svetišta podižu se crkve posvećene Bogorodici koja se s Kristom djetetom u naručju prikazuje se kao Izida s Ozirisom djetetom. U povijesti postoji još velik broj drugih primjera takvih preslojavanja – sažeo je Gordon svoje proučavanje.

Kada je u pitanju određivanje datuma na koji se slavi Uskrs, ni danas velika većina ljudi ne zna kako se on točno određuje, a i kroz povijest su postojale brojne prepirke oko toga. Na Nicejskom saboru 325. godine sve crkve su se složile da se Uskrs slavi na nedjelju poslije punog mjeseca, na sam dan ili poslije ekvinocija. Međutim, zašto baš tada? Uskrs se mnogim simbolima, kao i datumom, povezuje sa židovskim Pesahom. Pesah se slavi četrnaestoga nisana, tj. četrnaestoga dana prvog proljetnog mjeseca, koji odgovara našem ožujku – travnju. Četrnaesti nisan ne odgovara, kao ni proslava Uskrsa, nekom određenom datumu našega kalendara, već je to dan, odnosno noć, prvog proljetnog punog mjeseca. Kako se uskrsnuće dogodilo u nedjelju, u nekim dijelovima Crkve s vremenom se pojavila praksa da se i godišnja proslava Kristova uskrsnuća slavi isključivo nedjeljom. Zec dolazi iz Njemačke Inače, i kolači, prije svega tradicionalna pinca, danas su nerazdvojan dio slavljenja Uskrsa. To vuče korijene iz Starog zavjeta, u kojem se spominje događaj u kojem vjerski vođe pokušavaju zaustaviti Izraelce koji peku slatke kolače kao idole. Sveta peciva sa znakom križa koristila su se još u babilonskim ritualima posvećenim već spominjanoj božici Ištar, a slična peciva, u engleskom govornom području poznata kao cross buns, danas su sastavni dio uskrsnih običaja u zapadnoeuropskim zemljama.

Kad su u pitanju hrvatski uskrsni običaji, oni se simbolikom razlikuju od kraja do kraja. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj često se pale uskrsni krijesovi, tzv. vuzmenke. Vatru pripremaju vjernici ispred crkava koji je pale klesanjem dvaju kamenova. Prije se vatra palila i tako da je svećenik potpaljivao tzv. gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dvaju drveta, čime bi nastala sveta ili živa vatra. Nakon paljenja vatre i blagoslova, muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostali bi vjernici ušli u crkvu. Tako bi paljenjem svete vatre u domovima bio prisutan i sam Bog. U nekim hrvatskim krajevima postoji i običaj umivanja cvijećem i biljem na Veliku subotu. Vrlo veliku sličnost s bojenjem pisanica voskom ima penganje jaja koje je rašireno u Dubrovačkom primorju.

Riječ je o bojenju tzv. batik-tehnikom kojom se na Dalekom istoku ukrašavaju tkanine. Zanimljiva je sličnost u tehnici i motivima između dva krajnja područja Hrvatske, kao što su Srijem i Dubrovačko primorje. Motivi su na pisanicama različiti kapljičasti elementi koji oblikuju rozete, lepeze i njima srodne likove. Zanimljivo je i kako u Hrvatskoj motiv danas svepopularnog zeca uopće nije bio poznat do kraja prve polovice 20. stoljeća, kada je kod nas prenesen ponajprije iz Njemačke, gdje je postao popularan krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Roditelji su tada djeci znali u dvorištima ili kućama skrivati jaja koja bi ona zatim tražila, a govorili su im kako ih je ostavio upravo zec. Kasnije su se jaja pretvorila u darove, pa se tako djeca i danas vesele igračkama i drugim poklonima koja će stići negdje uz košaricu s jajima...