Ustavni sud objavio je odluku devetero sudaca i četiri podupiruća te četiri protivna mišljenja.
Usredotočili smo se na dijelove odluke o kojima predsjednik US-a dr. sc. Miroslav Šeparović nije detaljnije govorio. U presudi Suda EU od 24. lipnja 2019. u slučaju Poljske ocjenjivana je diskrecijska ovlast poljskog predsjednika u postupku produljenja mandata vrhovnih sudaca. U njoj se ističe važnost jamstva neovisnosti i nepristranosti sudaca kako bi se izbjegla svaka opasnost od upotrebe sustava za politički nadzor nad sadržajem pravosudnih odluka. Ovlast dana predsjedniku sama po sebi nije dovoljna da bi se radilo o povredi, ali materijalne pretpostavke i postupovna pravila koja prethode njegovoj odluci kod građana ne smiju stvarati legitimnu sumnju u neovisnost sudaca, i u poljskom slučaju taj zahtjev nije bio zadovoljen. Jer, odluka predsjednika je diskrecijske prirode, nije uvjetovana objektivnim i provjerljivim kriterijem, ni obrazložena, a niti ju je moguće sudski osporavati.
Naš US pozvao se i na presudu Suda EU od 2. ožujka, u povodu koje smo tada upozorili da bi “poljski poučak” mogao biti primjenjiv i na naše aktualne dvojbe. U toj se odluci ističe načelo nadređenosti prava Unije koje obvezuje sve države članice i “ne može se prihvatiti da nacionalna pravna pravila, makar i ustavne naravi, ugrožavaju jedinstvo i djelotvornost prava Unije” što je istaknuto u kontekstu poštivanja prava na pristup sudu i učinkovite sudske zaštite.
Samo četiri sata za analizu
Za Ustavni sud nema prepreke da Sabor kao nositelj zakonodavne vlasti zakonom razrađuje pojedina pitanja bez obzira je li to Ustavom propisano ili nije. Ilustrativan primjer je zakonsko uređenje pomilovanja kao predsjedničkog prerogativa. Pozivajući se na svoju ocjenu Zakona o pomilovanju iz 2011., US je istaknuo važnost stajališta da u demokratskom društvu “nije dopušten nijedan akt vlasti koji bi bio izraz apsolutne samovolje nepodložne bilo kakvom nadzoru”.
Što se tiče moguće “blokade” izbora čelnika sudbene vlasti ako recimo predsjednik opetovano ne predloži nikoga od kandidata, to nije nedopušteno, ali nije prihvatljivo jer narušava demokratski sustav i vladavinu prava. Stoga se ističe da “preostaje još jednom skrenuti pozornost na izrijekom propisanu odgovornost predsjednika Republike da se brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, kao i na činjenicu da načelo diobe vlasti podrazumijeva međusobnu suradnju i uzajamnu provjeru nositelja vlasti propisanu Ustavom i zakonom”.
Što se tiče mišljenja Opće sjednice Vrhovnog suda i saborskog odbora o kandidatima, ostalo je obrazloženje iz nacrta temeljem kojeg smo nedavno zaključili da zbog važnosti načela jednakosti kandidata i mogućnosti ostvarenja sudske zaštite, predsjednik mora tražiti mišljenje o kandidatima te obrazložiti svoju odluku, jer kandidati mogu tražiti pravnu zaštitu, a dr. sc. Šime Savić je to i najavio.
Sudac Andrej Abramović prigovorio je što su suci za prijedlog odvjetnica Sloković i Marković na 29 stranica i još 20 stranica nacrta odluke o neprihvaćanju, imali samo četiri sata da to razmotre, unatoč obrazloženju da su “u supstancijalnom smislu” razlozi osporavanja isti kao i u Juričanovu prijedlogu na dvije stranice. Za Abramovića je javni poziv dobrodošla pomoć predsjedniku, ali ako je to nezaobilazna procedura onda je protuustavno. Jer, Ustav se ne može mijenjati zakonom! Predsjednik RH nije lutak na koncu ni poštar, već Ustav traži od njega da ima viziju i da u skladu s njom predlaže kandidata, a ako je vizija promjena onda će to biti netko izvan sustava. Abramović odluku većine smatra “perfidnom” i “politički intoniranom” jer pokušava karakterizirati dosadašnje i anticipirati buduće poteze aktera.
Za Ingrid Antičević Marinović zakon je moguć i kad ga Ustav izričito ne predviđa, ali “samo u opsegu i samo do one mjere” koju je odredio sam Ustav, što je poštovano 2013., ali ne i 2018. kad je ograničena ovlast predsjednika.
Lovorka Kušan prigovorila je što su imali samo 20-ak sati za predmet odvjetnica s puno više argumenata od Juričanova. Zakonsko propisivanje procedure izbora samo po sebi ne ograničava predsjednika, ali sporna se odredba može različito tumačiti pa i na način koji ga ograničava, a većina se, na žalost, odlučila za to tumačenje, tvrdi Kušan.
Nema mandat za reforme
Dr. sc. Goran Selanec u mišljenju na 33 stranice obrazlaže da članak 44a ZS-a nije sporan sam po sebi, ali u sukob s Ustavom ga dovodi “smisleno tumačenje” konstruirano kroz odluku većine i kojom se Ustavni sud grubo umiješao u odnos između dva izravno demokratski legitimirana tijela državne vlasti – Sabora i predsjednika Republike, a koji se trebao prvenstveno, ako ne i isključivo, razriješiti u sklopu redovitog postupka političkog odlučivanja čije je okvire postavio Ustav. US je trebao pričekati da se ti procesi odviju do kraja, jer nije arbitar političkih sukoba.
Dr. sc. Branko Brkić ističe da je smisao sporne odredbe transparentnost izbora predsjednika VS-a. Ustav propisuje da svako ljudsko biće ima pravo na život, ali ne i da se zaštita tog prava uređuje zakonom pa ipak i naš, kao i svi zakonodavci svijeta, kaznenim zakonom sankcioniraju povrede prava na život. Što vrijedi i za izbor predsjednika VS-a. Brkić smatra da nema pravne, a ni moralne zapreke, da predsjednik razgovara s osobom koju bi predložio za predsjednika, pa je i predloži ako se javi na javni poziv. Ali predviđena procedura taj proces čini transparentnijim i može pridonijeti raspravi u Saboru, na kojem je politička odgovornost. A toga nema u onome za što se zalažu predlagatelji. Doprinos neovisnosti sudbene vlasti bio bi da se propiše da predsjednika VS-a biraju tajnim glasovanjem suci tog suda.
Miroslav Šumanović istaknu je važnost prakse europskih sudova, s time da ističe da ustavnopravna srž problema nije ustavnopravna pozicija predsjednika, je li on prikraćen zakonom ili nije, kako se to lansira iz prostora dnevnopolitičkih turbulencija. Ključno je pitanje je li Vrhovni sud, s predsjednikom, i sucima tog suda, koji predloži PR i imenuje Sabor, neovisan o izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Suprotstavio se i tezi o predsjedniku VS-a s mandatom reforme pravosuđa, jer nema efektivnih ovlasti za “misiju reformatora”. Bit je u izboru najbolje osobe na temelju procedure koja jamči ili barem implicira primjenu objektivnih, provjerljivih i politički neinficiranih kriterija imenovanja.
Treba razmisliti o uvođenju predsjedničkog sustava po uzoru na SAD, Brazil i Argentinu