Statistički bi nas mogli prestići i Bugari. Je li to realno?

Europska statistika još je jednom pokazala da Hrvatska zaostaje za ostalim zemljama EU. Indeks stvarne potrošnje kućanstava pokazao je da Hrvati od svojih primanja i kroz usluge javnog sektora imaju standard istovjetan Mađarima, koji poput nas zaostaju za prosjekom EU 36 posto.

U posljednjih se deset godina taj standard malo popravio, ali nedovoljno da bismo mogli reći da kao društvo u standardu napredujemo. Osjete to građani i na svom džepu i svojim plaćama jer se tek u posljednje dvije godine na tržištu stvari za njih mijenjaju nabolje, ali ritam rasta primanja zaostaje u odnosu na rast troškova života pa je stvarni standard zapravo na sličnoj razini kao i prije jednog desetljeća.

Drugi rastu brže pa tako Eurostat bilježi da je u deset godina, u kojima smo mi iskoračili tek četiri postotna poena, Rumunjska rasla 18 postotnih poena i čak nas i po stvarnoj potrošnji njihovih kućanstava premašila. Za nama je ostala tek Bugarska, ali kupovna moć njezinih građana rasta dvostruko brže nego naša pa ne bi bilo iznenađenje da se statistički i ta relativno siromašna zemlja progura ispred Hrvatske. Ipak, statistika ne pokazuje uvijek stvarnu situaciju pa, iako po njoj Rumunji imaju per capita 12 posto jači standard od Hrvata, tako se ne čini u stvarnosti.

Hrvatska i dalje ima oko 30 posto neregistriranih prihoda stanovnika, koji se generiraju u sivoj zoni, a kao takvi ne ulaze u ovu statistiku. Treba pridodati i činjenicu da u Hrvatskoj velik dio stanovnika ima naslijeđene nekretnine, a time i riješeno stambeno pitanje pa, unatoč malim plaćama, mogu živjeti bogatije nego stanovnici u slično razvijenim zemljama koji plaćaju rentu. Ova statistika ne bilježi ni novac koji brojni iseljenici šalju svojim obiteljima u Hrvatsku, a koji jednako tako poboljšava standard i bitno utječe na kvalitetu života. No bez obzira na sve te posebnosti, činjenica jest da i ovaj podatak ilustrira koliko Hrvatska stagnira i da u odnosu na druge zemlje zaostaje.

Posljedica je to prevelike države, koja previše troši, i to neracionalno, a da bi namaknula novac za sebe, guši poduzetništvo i kreaciju te mogućnost oplođivanja kapitala.