Stephan Lupino, pravim imenom Ivan Lepen, osamdesetih je godina u New Yorku imao sve: poznanstva sa slavnima, novac, izložbe u elitnim galerijama, naslovnice globalnih magazina (Vogue, L'Express, Details, Europeo, Foto, Zoom... da i ne spominjemo Playboy)... Likovna kritičarka Branka Hlevnjak o tom je njegovu djelovanju rekla: "U 80-ima, kada je Njujorčane privlačila umjetnost, Stephan Lupino predstavljao je tu umjetnost." A tako je bilo, unatoč ratu, krizi i jeftinoj dance glazbi, i devedesetih u Zagrebu nakon što se vratio u domovinu. U Hrvatskoj se u to doba još čitalo, kupovali su se magazini, od kojih su mnogi dolazili izvana, i u kojima je nezaobilazna bila dobra fotografija. Po mogućnosti kakve nepoznate ljepotice! I da je iza kamere Lupino!
Bez bahatosti Lupino nam pokazuje svoj novi katalog, zbog kojeg smo ga i posjetili, odnosno djela koja su u njemu predstavljena. A tamo će biti i tolike naslovnice koje je napravio.
– Fotografijom sam se počeo baviti onako... Bio sam fotomodel kod poznate fotografkinje Deborah Turbeville, pojavljivao sam se u raznim fashion magazinima. Dok sam studirao glumu, radio sam za američki i talijanski Vogue, Valentino, kampanje za Versace... . Sasvim slučajno, iz dosade zapravo, počeo sam fotografirati. Svojim sam fotografijama pristupao temeljito, za svaku bih odvojio vrijeme, a na kraju ih je na jednom sessionu moglo ispasti i stotinjak. Zašto cure? A što misliš zašto? – kaže nam Lupino i nastavlja: – Bio sam doista na vrhu, bila je to svjetska karijera. Slikao sam za kalendare General Motorsa, Fiata, Lancie, a da sam ostao u New Yorku, vjerojatno bih radio i za Pirelli – govori.
Sve o Micku Jaggeru je točno
– Bryan Ferry je, recimo, bio vrlo narcisoidan, više smo potrošili na njegovo šminkanje nego na fotografiranje. Ramonesi i Billy Idol bili su puno prirodniji. Naomi Campbell tada još nije bila poznata, pa onda Keith Haring, Marc Jacobs, Jean Michel Basquiat, Frank Zappa, koji je bio sjajan – prisjeća se Lupino slavnih koje je snimao. A slike drži u iPhoneu.
– Kad se sjetim vremena provedena u VIP salonima s Christopherom Walkenom i Mickom Jaggerom. Mick je stvarno faca, sve što govore o njemu točno je. Evo i Puff Daddy, koji je tražio da mu nabavim komada. Pitam ga zašto ja? Pa vidim da si neki kuler ovdje. Vidio sam sve, od bogatih i slavnih, ali to me uopće nije impresioniralo – govori umjetnik koji i dalje živi asketskim životom u stanu na zagrebačkom Svetom Duhu, uređenom po pravilima feng shuija.
– U New Yorku su 80-e bile magične. Ako si to preživio, onda možeš sve. Meni se sada to vraća jer, iako se tada nisam bavio umjetnošću, sve sam to oko sebe apsorbirao. Ali nema više tog New Yorka, sada je to previše komercijaliziran grad. Ostala mi je ljubav prema fotografiji pa ću i dalje slikati iz ljubavi, evo, slikao sam 2Cellos za prvi i sada za treći album. Ali, ubio bih se da cijeloga života radim samo jednu stvar! – kaže pa prelazi na ono zbog čega je ponovno u žarištu pozornosti.
– Crtam već tri i pol godine, skulpture intenzivno radim deset, najprije sam počeo sa stolicama. Crtanje, skulpture i dizajn više me zanimaju. To je peta dimenzija, skulpturom se može puno više pokazati nego fotografijom – ističe.
Vjerujte, „intenzivno" je doista prava riječ za ono što Lupino sada radi jer ono što smo vidjeli izvan je svake kategorije. Njegovi radovi, koji su istodobno zastrašujući koliko i atraktivni, monumentalni, masivni i dojmljivi, dotiču se svih sfera života. Stolicama je ovjekovječio povijesne ličnosti, vođe poput Julija Cezara, kralja Artura, Napoleona, Georgea Washingtona, ali i Mao Ce-tunga, pa kraljice Elizabete. Igra prijestolja? Nemojte se zafrkavati, artefakte za seriju neka potraže kod Lupina! Jugoslaviju je dostojno pokopao, u stakleni sarkofag zajedno sa svim stvarima koje su se tada obožavale, zastavom, pionirskim kapama i maramama, državnim grbom sa šest baklji... Stol s metalnim okovom od orahova drveta ne bismo se ustručavali postaviti ni u vlastiti dnevni boravak. Zahvaćen je cijeli ljubavni spektar, žensko-muška, žensko-ženska, muško-muška, a onda i sve emocije, erotika, bol, obožavanje, pa i kroz uobičajene ljubavne simbole, poput Afrodite, ali i hermafrodita, modernih verzija Eve, Kleopatre, ikona 20. stoljeća poput Marilyn Monroe. Upravo ta skulptura u Zagrebačkoj zračnoj luci jedno je od tih djela posvećenih ljubavi, a svjedoči monumentalnosti novog Lupinova arta.
Ali sve je s odmakom, onako kako ih vidi Lupino, nije naglasak na estetici, nego na Lupinovoj poruci, stavu o toj osobi. Recimo, „pogledaj Kleopatru, idu joj zmije iz grudi, pa znaš li koliko je ona ljudi pobila", a za njom Eva, koja ne izgleda kao netko tko dolazi iz rajskoga vrta. Ili, „China garden je čisti aforizam, jer danas iz Kine dolazi sve, a ona je postala simbol beskorisnosti".
Skulpturom, reljefom ili slikom pokazuje svoje mišljenje – ljude prikazuje kao potpuno deformirane. Gledanje i dodirivanje njegovih skulptura događaj je, nije riječ o običnoj suvremenoj umjetnosti. Od odabira materijala, poput stoljetnog hrasta ili onog iz mulja, bronce, željeza ili čelika, a onda i osnovnog alata, „flekserice" i čekića uz dlijeta i odvijače, ništa nije uobičajeno ni obično. Kao ni Lupinov autoportret sačinjen od 1500 čavala na drvetu. Ovo se nigdje ne može svrstati, ni u jedan stil ili žanr. Zato je Stephan Lupino našao skupno ime za svoja djela – lupinizam.
– To mi je od Boga dano, više sile. Nisam od onih koji danima skiciraju, to je kao bujica, samo izbacim van. Inače je glavna boljka umjetnika da previše filozofiraju, ja to ne radim. Sve sam učio od nule, radeći učio, za škole ja nemam vremena. Uvijek tražim bolje, nikad nisam zadovoljan – opisuje kreativni proces koji stoji iza djela čiji se jedan dio može vidjeti u Velikom Taboru, a jedan dio u zračnoj luci na Plesu, za što je inicijator bio ministar Siniša Hajdaš-Dončić.
– Moje se slike osjećaju, a ne gledaju. Ne volim realizam jer je prebanalan iako je fotografija upravo takva. Zanimaju me velike teme, apokalipse i kataklizme, pa su i moji radovi kataklizmički i apokaliptični jer danas ima više zla u svijetu nego ikada. Ali i ono ipak dolazi svojem kraju. Uzrok je te deformiranosti čovjeka koju pokazujem Luciferov broj 666 – kaže.
Za deset, dvadeset godina svi će ovo tražiti, ali sada me zbog toga što ne igram njihove igre ignoriraju
Doista, više je Lupinovih novih djela posvećeno zauzdavanju zla, koje je danas obavilo svijet, Lucifer okovan lancima, konačno poražen. Promjena je ono što traži svojom umjetnošću.
– Svojom umjetnošću mislim promijeniti društvo. Umjetnik mora imati te impulse. Govore mi da sam Picasso i Dalí svojeg vremena, ali za mene je to samo lupinizam. Lupinizam već ima dosta sljedbenika, kreiraju, ali još trebaju dosta toga razumjeti. Ljudi mi se javljaju, traže da im nešto prodam, poklonim. Ali, zadnje što bih želio jest da sve to završi u nekoj privatnoj kolekciji kakvog bogataša koji to neće znati prepoznati i cijeniti. Nema prodaje za takve – kaže Stephan Lupino koji je, ističe, očito jako daleko od hrvatskog načina razmišljanja.
– Volim Hrvatsku, ali ne razmišljam kao Hrvat. Zato sam napravio seriju Hrvatski dijalog, što je moj apel za pomirbu. Iako sam apolitičan, smetaju mi predizborne trzavice. Ova slika koja prikazuje totalitarizam u nas nastala je nakon kukastog križa na Poljudu. Došlo mi je na pamet pitanje: „Pa što smo to mi?" I zato mi je drago i podržavam ovu vladu u radu s izbjeglicama. Treba nam popraviti imidž jer nas tako negativno doživljavaju i moji vanjski prijatelji. A jako je za to kriv i nogomet. Tema je to ljevice i desnice koja se može primijeniti na cijeli Balkan, ali je kod nas najizraženija. Vidite kako je to posloženo – svastika, zvijezda, između njih križ koji pokazuje i ulogu Crkve, a ispod njih žrtve koje se s vremenom samo množe. Oko svega – hrvatska šahovnica. To je naša zbilja sažeta u jednoj slici, toga se ne možemo već 25 godina – svoju razočaranost zemljom u kojoj živi izrazio je slikom koja bi za mnoge u ovom društvu mogla biti šokantna zbog svoje istinitosti.
Takav pristup nije u nas prihvaćen.
– Stotinu sam godina ispred hrvatskog načina razmišljanja, ali u domaću kulturu ne idem jer tamo mogu proći samo podobni – kaže Lupino.
Dok razgovaramo, s Draženom Siriščevićem dogovara veliku izložbu u Lisinskom.
U ovo sam uložio sve
– Za deset, dvadeset godina svi će ovo tražiti, ali sada me zbog toga što ne igram njihove igre ignoriraju. A kada akademski naši građani dođu i pogledaju moje radove, imaju samo riječi odobravanja. Ja nemam svoj marketing, pa me dodatno žalosti što s državom nema nikakve komunikacije. Poznati je to hrvatski jal i ljubomora. Kao i obično, prvo moraš uspjeti vani da bi uspio ovdje. Ali, ja poziva imam, trebao sam sada biti u Berlinu, nešto prije u New Yorku, no sve to previše košta, pogotovo transport. U New York je trebalo odnijeti osam stolica čiji prijevoz u jednom smjeru stoji pet tisuća eura. No, menadžera i potrebnu logistiku nemam, u ovo što radim uložio sam sve – kaže Lupino pa napominje kako je kod svih ljudi koje je upoznao zajedničko jedno: velika energija, a to je u nas rijetkost.
– Naučio sam to u New Yorku, kao mladić. Kod nas je problem kada puno radiš i predan si poslu. Vjerujem u Boga, ali pravom vjerniku ne treba Crkva, on sam pronalazi način kako da izrazi svoju vjeru. Cilj je raditi nešto što mijenja i oplemenjuje ljude. Ako nema nastojanja u životu, onda si biljka, bezvrijedan si za društvo. Kod nas se puno više priča nego što se radi pa, iako ima talentiranih ljudi, oni se ne mogu izraziti jer je društvo takvo. Uvijek jedni te isti dobivaju sve i to je u nas previše izraženo. Talenti ne mogu isplivati, sve su to plemenske i političke veze, a to je odraz načina na koji danas živimo, vremena u kojem je narod opljačkan, i materijalno i duhovno, riješen umjetnosti – kaže skulptor koji, kada se psihički zamori, vježba, radi sklekove ili ode na karate.
– Danas imam ispunjen život. Bavim se borilačkom vještinama – bio sam i reprezentativac Jugoslavije – koje su me naučile disciplini, ali i dale fizičku snagu za ono što radim. Samo zahvaljujući toj borbi i tom nastojanju, jer sve sam u životu stekao i naučio sam, može doći i prava umjetnost. Točno, ima u mom rodnom kraju velikih umjetnika naive, ali to zaista nema veze s regionalnom pripadnošću. Pa ja sam ionako podrijetlom dijelom Francuz! Samo borba i nastojanje. Tako je bilo i s fotografijom, a sada je tako i sa skulpturama. Jedino se na taj način, takvim razmišljanjem, može se biti drugačiji, unikatan – kaže fotograf, slikar i kipar Stephan Lupino.
>> Stefan Lupino za promjenu snimao do grla zakopčane djevojke
>> Lupino: Ako me ovako nastave tretirati u Hrvatskoj, vratit ću se u SAD
ne njajke