Gojko Polovina na taj je sastanak poslao Boška Rašetu i Đoku Jovanića koji su, uz četnike, potpisali sporazum s Talijanima o suradnji i nenapadanju.
Komunisti i četnici zajedno
Srpski ustanici, među kojima su bili i komunisti, izrazili su želju da Italija anektira područja koja kontroliraju ustanici. I da imaju autonomiju u okviru Italije. Bila je to otvorena kolaboracija s Talijanima, što neke povjesničare navodi na zaključak da ustanak nije bio antifašistički, nego protuhrvatski i protumuslimanski.
– Otrićki sporazum, u kojem je sudjelovao i Đoko Jovanić, pobunjenik, također pokazuje važnost i utjecaj četničke komponente u tom ustanku. To su pregovori između četničke i talijanske strane, ali su sudjelovali i oni s komunističke strane. Đoko Jovanić poslije je govorio da su to promatrali pa taktizirali. Ako je to protivno politici KPJ, ako je Partija rukovodila ustankom, onda se postavlja pitanje zašto su tamo išli?! Ima puno neriješenih pitanja koja ruše tezu da je to bio ustanak pod vodstvom partizanskog pokreta – obrazlaže povjesničar Jareb.
Hrvoje Klasić ne dvoji da su komunisti vodili taj ustanak.
– Ustanak u Srbu možemo promatrati kao ustanak srpskog stanovništva protiv ustaške represije. Komunisti ga vrlo brzo uobličuju, uzimaju pod svoje. Da je bilo četnika, svakako je bilo, međutim u tom trenutku četnici i partizani, komunisti, surađuju, dakle to su mjeseci u pokušaju suradnje partizana i četnika u cijeloj Jugoslaviji – govori Klasić.
U svojim "Svedočenjima" Gojko Polovina priznaje da je sastanak s Talijanima i četnicima u Otriću održan bez znanja i privole OK KPH za Liku i bez znanja Marka Oreškovića Krntije, člana CK KPJ, koji je bio tajno poslan da radi na organizaciji ustanka. Pa ipak, on, Polovina poslao je Boška Rašetu u Otrić, a tobože na svoju ruku tamo je otišao i Đoko Jovanić sa zadatkom da bude promatrač. Ako je bio samo promatrač, postavlja se pitanje zašto je Đoko Jovanić potpisao Otrićki sporazum s Talijanima?!
– Na tom sastanku došlo je do potpisivanja famoznog Otrićkog sporazuma, koji je potpisao i Đoko Jovanić. Omladinac i bez dovoljno iskustva u političkoj borbi, Đoko Jovanić u ono vrijeme uopće nije shvatio svu ozbiljnost posljedica koje bi mogao imati njegov potpis na takvom dokumentu... Došavši poslije u Štab, Marko Krntija bio je izvan sebe od bijesa. Sasuo je na mene bujicu kritike, psovki i osuda. Priopćio mi je, kao odluku CK KPH, da Đoku Jovanića kao člana KP moram staviti pod vojno-partijski sud i kazniti smrtnom kaznom zbog izdaje – piše Gojko Polovina u svojim "Svedočenjima". No Polovina je odbio zahtjev CK KPH i rekao Marku Oreškoviću Krntiji da ne želi i neće strijeljati Đoku Jovanića jer je on narodni heroj i, ako već hoće ubiti Jovanića, da ga pozovu na područje izvan kontrole ustanika. Gojko Polovina je, osim toga, odbrusio Krntiji da će se on, ako se nešto dogodi Jovaniću, ograditi i povući s funakcija. Ovakva Polovinina reakcija dokazuje da Komunistička partija zapravo nije imala prevelik utjecaj na ustanak.
Poslije Otrićkog sporazuma Komunistička partija je, kako se čini, postala aktivnija. Marko Orešković Krntija 16. kolovoza osnovao je ustaničku brigadu za oslobođenje Bosne i Like, koja će poslije postati prava brigada. U sastav brigade ušle su sve pobunjeničke postrojbe, a među njima su bile i one četničkih vojvoda, krvnika Krnjenuše Mane Rokvića, popa Đujića, Brane Bogunovića i Živka Brkovića.
Upad u zasjedu
No prava i ozbiljna diferencijacija između komunista i četnika, sudionika pobune i masovnih zločina nad Hrvatima i muslimanima od 27. srpnja 1941. dogodit će tek kasnije. Njihov zajednički "posao" u tom trenutku još nije bio gotov, Kulen Vakuf još nije bio osvojen i spaljen. U ratnom kaosu, posebice nakon pada Boričevca, Kulen Vakuf, bosanska kasaba, našao se u jako lošoj situaciji. Gradić je bio opkoljen pobunjenicima i praktički odsječen. General domobranstva NDH Mihajlo Lukić, inače pravoslavac, bio je u to vrijeme zapovjednik ličke brigade čiji je stožer bio u Bihaću. On je od 17. do 20. kolovoza 1941. pokušao odblokirati Kulen Vakuf. No 19. kolovoza prethodnica iz Varaždina, koja je trebala sudjelovati u akciji deblokade Kulen Vakufa, upala je u pobunjeničku zasjedu u Pištalskoj Dragi te je ofenziva obustavljena.
U međuvremenu komunisti su se počeli sve više uplitati u ustanička pitanja. Željeli su ustanak staviti pod svoju kontrolu i vodstvo. Krajem kolovoza 1941. godine na inicijativu Marka Oreškovića u Drvaru je održano zasjedanje delegata gerilskih odreda za Bosnu i Liku. Orešković se zalagao da se zauzme stajalište, prema direktivi CK, o borbi protiv Talijana što je taktički prihvatio čak i četnički vojvoda Momčilo Đujić, ali samo do dolaska Talijana. No na toj konferenciji u Drvaru, održanoj 29. kolovoza, glavni zadatak, uz suglasnost Marka Oreškovića Krntije, bilo je "uništenje ustaško-domobranskog garnizona u Kulen Vakufu".
– Zato smo zaključili – piše Gojko Polovina u svojim "Svedočenjima" – da najprije likvidiramo otpor seljaka muslimana u selima Ćukovi i Orašac, koji nisu bili ustaše, ali su branili svoje sela vrlo hrabro i uporno, pa i Kulen Vakuf. Matić je osobno i neposredno rukovodio uništenjem tih dvaju uporišta...
Kad su sela zapaljena, uslijedili su strašni zločini nad muslimanskim civilima. Ustanici su tako prešli preko Une, a Kulen Vakuf bio je potpuno odsječen.
Zapovjednik obrane Kulen Vakufa Blagomir Veber, koji se povukao iz Boričevca s nekolicinom oružnika i civilima, pokušao je proboj prema Bihaću preko Vrtoča.
Slave kraljev rođendan
Okršaj između domobrana koje je vodio Veber i ustanika kojima je zapovijedao Petar Đilas nastavio se pokraj Dulibe. I dok su se vodile borbe za Kulen Vakuf, major Rašeta 6. rujna tražio je i dobio od Gojka Polovine dopuštenje za proslavu rođendana kralja Petra. Samo mjesto Kulen Vakuf palo je 6. i 7. rujna. Mnoštvo civila u okolici i u Vakufu odjednom se našlo na milosti i nemilosti srpskim ustanicima.
Stanovništvo koje je bježalo ustanici su zarobljavali i vraćali te na putu prema Kulen Vakufu i Martin Brodu okrutno ubijali. Među ubijenima je čak i komunist Džafer Mušeta. Samo se mali dio stanovništva uspio spasiti.
– Radi se o stotinama muslimana koji su ubijeni. S jedne su strane u tome sudjelovali gerilci iz jugozapadne Bosne i ovi s ličke strane. To je njihov zajednički zločin nad tim ljudima, koji su najvećim dijelom bili civili – objašnjava povjesničar Mario Jareb. Josip Pavičić ni sam nije došao do podataka o broju žrtava u Kulen Vakufu.
– To je teško reći jer to se iz razloga o kojima govorimo nije proučavalo. Oni koji su punili jame nisu bili osobito zainteresirani za njihovo istraživanje. U samoj južnoj Lici antihrvatski je i profašistički srpski ustanak odnio nekoliko stotina života. S bosanske strane granice ustanici su bili učinkovitiji i tu su samo u ljeto i jesen 1941. godine života lišili oko 1500 ljudi, uglavnom muslimana. Ustanički pokolj u Kulen Vakufu i na putovima oko njega među najvećima je i najokrutnijima u II. svjetskom ratu – kaže Pavičić.