Stiže li u socijalnoj državi oporezovani novac u prave ruke?

Onkraj pretjeranoga politiziranja i natezanja oko odluke predsjednice Grabar-Kitarović da novac koji je dobila nakon izborne pobjede u cijelosti usmjeri u humanitarne svrhe – gdje ovo “u cijelosti” znači da želi zaobići oporezivanje tog novca – taj slučaj pokreće jednu temu kojoj se u hrvatskoj javnosti ne posvećuje dovoljna pažnja. Radi se, naime, o tome da su u Hrvatskoj porezna opterećenja užasno visoka i da smo stvorili sustav koji počinje daviti ne samo društvo – ono je odavno već u dubokoj komi – već i samoga sebe.

To, pak, da s najvišeg političkog mjesta stiže ovakva poruka, odnosno, da se predsjednica države otvoreno odlučila na ovakav korak, i praktički demonstrirala svijest o ovom problemu, treba pozdraviti bez lažnog moraliziranja. Tim više što ovdje imamo slamanje apsurdne logike porezne stege u njenom čistom vidu. Naime, socijalna država opravdava visoke porezne namete upravo argumentom da tako financiramo sustav koji bi skrbio o potrebitima. Sada pak predsjednica kaže da ne želi da novac koji je namijenila potrebitima bude oporezovan, već u cijelosti isplaćen direktno onima kojima ga je namijenila.

Ovaj potez nije ništa drugo nego priznanje onoga što već svi znamo – da sustav socijalne države ne obavlja svoju funkciju. Priča je za naivne da će oporezovani novac stići u prave ruke, onima najlošije stojećima. Inače ne bismo imali ovakav porezni pakao u Hrvatskoj i, istovremeno, toliko ljudi na rubu siromaštva, zar ne? Visoki porezi ne znače smanjenje broja siromašnih i pomaganje lošije stojećima. Dapače, siromaštvo i visoki porezni nameti često su u izravnoj proporciji.

Oporezovani novac, koji nam država uzima pod lažnom izlikom društvene solidarnosti, uglavnom služi tome da bi se hranio sam sustav socijalne države, točnije, njezina birokracija, a što dalje znači – stranački uhljebi. Socijalna država je samo uglađeno ime za pljačku građana kako bi se hranila državna birokracija. Socijalna država znači bogaćenje državnog aparata na račun pljačke i osiromašenja cijelog društva. Sa socijalnom državom sustav oporezovanja pokazuje svoju pravu apsurdnu prirodu.

Neko društvo stvara državu kako bi stvorilo efikasne mehanizme vlastite zaštite. Policija, vojska, sudstvo su ti potrebni mehanizmi zaštite koji stoje u službi društva, potreba za kojima opravdava stvaranje države i prinudu oporezivanja, kako bi se ti mehanizmi financirali. To bi bila tzv. minimalna država, kakvu priželjkuju liberali. Porezi u takvim državama su razumni, blagi i podnošljivi, tako da veliki postotak društvenog bogatstva ostaje u rukama građana, a samo taj mali nužni dio ide državi. Možemo reći da je liberalna država siromašna država bogatih građana.

Međutim, stvar se ne zaustavlja na tome. Nakon toga se kaže da bi bilo dobro imati i državno školstvo, državno zdravstvo, državni sustav socijalne sigurnosti itd. To su sve mehanizmi koji bi postojali u društvu i bez stvaranja državnog monopola na ove djelatnosti. To je potez kojim država pokazuje svoju ambiciju ne samo da bude u službi društva već da zamijeni već postojeće društvene institucije u obavljanju tih djelatnosti. To je sustav tzv. socijalne države. U njemu građanima ostaje sve manje novca, a sve više ide u džep državi, odnosno, političarima i birokratskoj mašineriji, koja ga troši kako bi hranila samu sebe. Država, tako, preuzima sve više funkcija društva, dok ga konačno potpuno ne proguta. Na kraju tog procesa socijalnog kanibalizma stoji apsurdni sustav kakav imamo u današnjoj Hrvatskoj.

Sustav socijalne države je izvrsno osmišljen sustav za pljačku građana s legalnim i moralnim pokrićem. Moralna ucjena ide ovako: ako ne želite, na primjer, državni sustav socijalne zaštite, onda ste vi protiv bilo kakve socijalne skrbi, vi ste bezosjećajni, sebični neoliberal! To, naravno, nije točno, jer sustavi solidarnosti već postoje u društvu i bez ikakve navodne “državne skrbi”. Samo što su ti sustavi privatni i anonimni. Političari, međutim, vole vidljivost, a ne vole anonimne i privatne mreže solidarnosti. To ljudima pruža privid da je država “socijalno osjetljiva”, da “brine o malom čovjeku”, da su političari “humani” itd. To je, ipak, humanost kupljna tuđim novcem. Da apsurd bude veći, najčešće baš onih koje političari optužuju za sebičnost i nehumanost.

Na ovu odluku hrvatske predsjednice treba gledati kao na izraz sazrele svijesti u hrvatskom društvu o nužnosti razgradnje ovog birokratskog i licemjernog sustava. Jer, bez demontaže toga sustava hrvatsko društvo nikad neće prodisati, a država neće biti u funkciji svojih građana.