Teško je zamisliti kakvi su se sve osjećaji prelamali u Borisu Miloševiću lani u Kninu dok su MiG-ovi parali kristalno nebo, a na vrućem asfaltu se izmjenjivali govornici koji su veličali Oluju. Dok je sjedio na plavoj plastičnoj stolici, okružen hrvatskim državnim vrhom, generalima, mnoštvom vojnika i publike, bio je zapravo sam samcat jer njegova je uloga u tom trenutku bila drugačija, pomalo vizionarska, i tek će u nekoj budućnosti ubrati plodove. Knin je bio vrhunac hajke na njega, medijski ga je komadala desnica, i hrvatska i srpska, oštre poruke slali su mu Vučić i Dodik, a on je sam dobio na tisuće poruka nezadovoljnih običnih Srba koji su u njegovoj odluci da pohodi Knih iščitali poraz i poniženje. No on je mislio drugačije i bio je u pravu. Kad ga već ta epizoda nije uništila, politički ga je osnažila. Miloševićevi potezi s vremenom su stekli respekt i naklonost većine, barem u Hrvatskoj, i sve ga se manje gleda kao Srbina, a sve više kao potpredsjednika Vlade koji radi za dobrobit cijele Hrvatske.
Posljednja dva mjeseca provodi na Baniji u razrušenim gradovima i selima, svaki dan odlazi na to razoreno područje i putem vjerojatno sluša neki od svojih omiljenih bendova, U2 ili Depeche Mode, uz čiju je glazbu proveo mladost. Potres je svakako otvorio jednu novu, ranjivu stranicu ove zemlje, ali i otkrio kako nevolja zbližava ljude koje je rat udaljio jedne od drugih i kako Miloševićev odlazak u Knin zapravo ima podršku i tih najobičnijih ljudi. Ovo je njegova životna priča, o borbi za bolji status svoga naroda, ali i za cijelu Hrvatsku jer, kako kaže: “Uvijek vodim računa o široj slici što je to dobro za hrvatsko društvo.”
Na Baniji ste obično u vunenoj kapi koju su neki već prozvali “borisovka”. Ima li ta kapa neku sentimentalnu vrijednost?
To je stara zimska kapa, ima sigurno 6-7 godina. Znam samo da su me neki kritizirali što se na presicama pojavljujem s njom na glavi pa su mi rekli: “Obrij se, brate, i skini kapu.” “Pa, ljudi, zima je”, rekao sam im, “na terenu sam, pa neću biti u odijelu i gole glave.” Ja se inače kratko šišam i naprosto mi je hladno bez kape. Nisam uopće razmišljao o tome kao o nekom modnom detalju. Prvi dan kad smo Medved i ja određeni kao članovi Stožera, znao sam da se moram obući u toplo, uzeo sam staru zimsku jaknu i kapu i krenuo u blato.
Sačuvat ćete je vjerojatno, sad je postala popularna…
Sačuvat ću je, ali, eto, nisam znao da je izazvala toliko pažnje, da je nekome mogla upasti u oko.
Šest dana u tjednu ste na Baniji, što zapravo radite tamo, kakav je dnevni ritam?
Dan počinje u devet sjednicom Stožera gdje analiziramo što se napravilo prethodnog dana, koje su mjere donesene, je li se pojavio neki novi problem i planiramo na što ćemo staviti naglasak taj dan. Nakon sjednice nekad imamo medijske obaveze, nekad rješavamo konkretne probleme ili idemo na neki radni zadatak gdje želimo biti proaktivni, presresti problem prije nego što se pojavi. Ima tu i protokolarnih obveza jer nam često u posjet dolaze razne domaće i strane delegacije.
Hodate li okolo po selima, razgovarate li s ljudima?
Nastojim što više biti u izravnom kontaktu s ljudima, otići u zabačena sela, romska naselja, obići ove vrtače koje su sada novi veliki problem.
Što je s pričom da se u Petrinji pojavio premijer, u pozadini su radili bageri i, čim je premijer otišao, i bageri su ugasili motore?
To se tako poklopilo. Ali evo zašto. Mi u Stožeru smatrali smo da bi trebalo što prije krenuti s rušenjem, htjeli smo biti proaktivni. Išli smo na varijantu da putem Zakona o sustavu civilne zaštite mobiliziramo tvrtke koje su sposobne za tu vrstu posla, da ih dovedemo u Petrinju i rušimo objekte koje je odredila struka. Išli smo s objektima koji su u državnom vlasništvu kako poslije ne bi bilo pravnih repova i nesuglasica. Tvrtke su najavile da će odmah doći sa strojevima i početi rušiti, ali je ispalo da je trebalo obaviti još neke predradnje jer je utvrđeno da ima azbestnih ploča. Stoga nisu htjeli ići u snažnije radove dok ne nabave svu potrebnu opremu i ne pripreme proces prvo skidanja ploča, a tek onda rušenja. A sve se to u biti dogodilo kad je tu bio premijer.
Postoji li sada hodogram kojim bi se mogao opisati ritam sanacije gradova i sela na Baniji?
U ovom trenutku tog hodograma nema, dakle još nismo došli do te faze. Još uvijek radimo dosta usporednih poslova – traje kontejnersko zbrinjavanje ljudi, osiguravanje toplih obroka za sve i te neke vrste prve pomoći. Dakle, krenuli smo u izgradnju kontejnerskih naselja koja će prvenstveno imati stambenu svrhu iako je lokalni plan da negdje imaju i poslovnu. Pa imamo rušenje, potom još uvijek imamo ove brze preglede statike koje želimo završiti do kraja mjeseca – da sve oštećene građevine imaju naljepnicu. Na koncu tu je i procjena štete: u sljedećih mjesec dana trebamo procijeniti kolika je ukupna šteta koju je potres prouzročio kako bismo mogli podnijeti zahtjev Europskoj komisiji za fond solidarnosti da nam se odobre sredstva za obnove javnih zgrada. A ove druge, privatne i gospodarske, rješavat ćemo kroz druge izvore i fondove, na kraju i kroz državni proračun. A sad se pored svega pojavio i taj prirodni fenomen vrtača koje su, kad se potres dogodio, bile samo dvije, a sad ih je više od devedeset. Angažirali smo struku s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta da nam objasni zašto one nastaju i koje područje bi, ako bismo išli u obnovu kuća, bilo sigurno i što očekivati u budućnosti. Idućih dana očekuje nas i početak procesa podnošenja zahtjeva za obnovu što svi građani željno iščekuju. Tako da imamo još dosta izazova, koliko god problema riješimo, pojave se novi.
Ne čini se nimalo ugodnim živjeti s tim iščekivanjima prvo potresa, a sada i činjenice da čovjek u svakom trenutku može propasti u zemlju.
Doslovno. Rupe se inače stvaraju dugotrajnim procesom, ali taj proces mi ne vidimo na površini. Ovaj potres je taj proces ubrzao. One nastaju doslovno u nekoliko sekundi. Seljaci sami kažu da je tu jučer bila obična poljana, a sad je mjesto puno kratera.
Kao da žive na Mjesecu.
I nema nikakve najave propadanja zemlje. Stoga postoji opasnost, kad počnu poljoprivredni radovi, da čovjek s traktorom propadne. I da propadnu kuće koje su blizu tih kratera. Postavili smo nekoliko kontejnera upravo za ljude koji su blizu tih vrtača da mogu prespavati u njima iako imaju zelena naljepnice. Iz opreza jer im kuću može progutati zemlja.
Jeste li sreli ljude koji su rekli da odlaze s Banije zauvijek? Sjetim se Barine pjesme: „Evo vlak mi stiže“ koja je „himna“ iseljenika iz Slavonije, a sad bi mogla biti i ljudi s Banije…
Kad god mogu, idem na teren i razgovaram s ljudima. Bio sam neki dan kod žene u selu pokraj Gline, živi na kraju sela, na kraju jedva prohodnog puta. Žena ima nešto ovaca i janjadi, privremeno je smještena u Glini, no tri puta dnevno dolazi na selo i na bočicu hrani janjce. I kad vidim tu ženu i to njezino razrušeno imanje, tu njezinu borbu, žilavost, kako to ne želi pustiti, to mi je motiv da ih ni mi ne smijemo pustiti, da im moramo pomoći da ostanu. Jer, ako se oni u svoj toj svojoj nama ima solidarnosti i pozitive. Ovi incidenti nisu dobili takav publicitet kao inače i desnica nije na njima profitirala. I budemo li ovako odlučni do kraja mandata, dovoljno ćemo snažno učvrstiti tu politiku da se ona prelije i u sljedeći mandat. No svjestan sam da nismo probleme, netrpeljivost i mržnju prebrisali čarobnom krpom.
VIDEO Izjava Borisa Miloševića u potresom pogođenoj Petrinji
Očito je da, ako politika pusti takve signale, to ima efekta na ljude. Odnosi Hrvata i Srba u BiH popravili su se nakon političkih signala, pa onda u Hrvatskoj, popravljaju se i u Srbiji, no sad još preostaje da dvije države nađu neki kurs, ali između Zagreba i Beograda kao da nema komunikacije…
To je još dugotrajniji proces i odnos Beograda i Zagreba je ključan. Legitimno je i da vlada u Zagrebu i u ona u Beogradu štite interese svoje države, ali jasno je da moraju pronaći i zajedničke točke, a njih je mnogo: položaj manjina, ekonomija, zajednička europska budućnost… Iako se čini kao da nema nikakve komunikacije, ja je vidim. U Srbiji je sad bilo dosta dobrih poteza prema hrvatskoj manjini, u Beogradu su Hrvati dobili odličan prostor za kulturne djelatnosti. Srbijanska vlada je na prvoj sjednici nakon potresa objavila da je uplatila milijun eura na račun za pomoć Baniji, na prijedlog predsjednika Vučića, a potom je i Gospodarska komora Beograda uplatila određen iznos. To su dobre i pozitivne geste i simboli koji samo mogu pojačati dobrosusjedsku politiku. Neće se preko noći sve promijeniti jer ostaje dosta otvorenih i važnih pitanja, poput nestalih, gdje bi doista trebalo pokazati dobru volju i napredak. To opterećuje obje zemlje jer su na popisima nestalih i Srbi i Hrvati. No ne bih ih tako gledao jer to su prije svega nestali ljudi i njihove obitelji zaslužuju da ih pronađemo, odnosno da damo sve od sebe da ih nađemo.
To su velike traume.
Ima jedna gospođa iz udruženja “Protiv zaborava” koja traži svog supruga koji je nestao u proljeće ‘91. I ona njega uporno traži kroz institucije, poštujući pravni sustav, zakone, nema u njoj nikakve gorčine i mržnje. Ona je meni zvijezda vodilja. Takvi ljudi kao ona.
Je li vam teško bilo biti u Kninu?
Najmanja mi je briga bilo sunce koje je druge mučilo, ja ga nisam ni osjetio iako sam bio u odijelu. Nije mi bilo lako, teško je to objasniti, znao sam da sam u fokusu javnosti… Ali bio sam čvrsto donio tu odluku i nije bilo povratka.
Jeste li je donijeli sami ili je bilo nagovaranja?
Nisam je, naravno, donio sam, ali sam u sebi prelomio i to je bilo to. Nisam se predomišljao jer sam smatrao da činim dobru stvar, da činim nešto što je zalog za budućnost. Puno bi mi lakše bilo da nisam išao i da sam prepustio štafetu nekom drugom. No računao sam: sad sam na toj poziciji i ja moram, ne gledajući što je meni ugodno ili svoj kratkoročni politički interes, napraviti najbolje i za Srbe u Hrvatskoj i za hrvatsko društvo u cjelini. A je li bilo nagovaranja? Pa bilo je puno razgovora. Ali ja sam imao stav: ako odlučim da neću ići, nitko me neće nagovoriti na to, bez obzira na posljedice. Koji su benefiti, koje su posljedice toga? Znao sam da, što god napravio, jedan dio ljudi će biti protiv toga, računao sam i da Srbi, pogotovo oni koji se nisu vratili, većinom neće to razumjeti, ali mi je bilo važno da objasnim javnosti zbog čega Srbi u Hrvatskoj ne mogu promatrati Oluju istim očima kao Hrvati i da se shvati i prizna i srpska žrtva. Jer činjenica je da smo mi ostali na jednoj trećini od broja prije rata. I da bi bilo dobro u cijelom tom procesu obilježavanja Oluje čuti i glas Srba u Hrvatskoj, kako mi Oluju doživljavamo i što smo mi proživjeli. Neka se ispoštuju i srpske žrtve koje su se dogodile u Oluji, jer dogodile su se.
Imate i vi u svojoj obitelji žrtvu iz vremena nakon Oluje…
Baka je ubijena.
S druge strane otac vam je bio u HV-u, kako je njemu bilo u toj situaciji?
Sjećam se dobro tog razdoblja. Ocu je bilo teško, zato ja i nisam o tome nikome govorio. Ali nismo nikada ni ja i on to raspravili na pravi način. I uza sve što je doživio tijekom rata, na kraju ga je dočekalo ubojstvo majke. Na sve nas je to jako utjecalo. To je bilo devastirajuće. Ali nije moja priča ništa posebna, njih je na tisuće. Povijest ne može biti crno-bijela, tu je mnogo nijansi, meni se javilo mnoštvo ljudi sa svojim pričama, svatko od nas nosi neku traumu iz rata, netko je nekoga izgubio ili ima neku tešku priču koju čuva duboko u sebi. Nisam nikada mislio da ću doći u situaciju da moram to javno ispričati, ali kad sam odlučio ići do kraja, morao sam objasniti svojim riječima zašto idem u Knin, što želim postići, pa tko shvati, shvati. Sad kad je umrla Mira Furlan, čitam njezino pismo iz 1991., to pismo bilo je izgubljeno u prostoru i vremenu, nije dospjelo do nikoga. Zapravo više je imalo odjeka sada i ljudi su konačno čuli što je ona htjela reći i bilo im je žao što je onda nisu slušali.
Prije desetak godina su Josipović i Tadić zajedno gledali utakmicu, činilo se tada da su hrvatsko-srpski odnosi sanirani.
Kad pogledamo nacionalne manjine u Hrvatskoj, mi imamo zavidan normativni okvir što domaćih, što međunarodnih konvencija. Ali za provedbu toga treba politička volja, a ključna je atmosfera koju diktira politika. Stav vladajućih stvara taj ambijent i daje političku volju koja se prelijeva na ostatak društva. Nakon ulaska u EU dogodio se taj desni populizam koji je u biti sve to urušio i koji je u jednom trenutku prijetio da postane dominantan, ali na sreću nije. Sad radimo bez pritisaka izvana, no to nije politika od jednog mandata. Zato je važno da sad damo zamah toj politici koja treba postati standard. U Stožeru za potres ja nemam ništa manje respekta zato što sam Srbin i nitko me ne gleda na takav način. Zbog rada u Stožeru, gdje vlada uzajamni respekt, osjećam da ova politika ima budućnost.
Razmišljam kako je šteta što političku karijeru gradite kroz nacionalnu stranku koja nema veliki domet, već da ste je trebali graditi kroz neku jaku mainstream stranku i tako imati puno više političke moći.
Rojilo se i meni to u glavi, imao sam i nekih ponuda. No životne okolnosti su me vodile u tu manjinsku politiku i ušao sam preduboko u nju. Dakle, i prije nego što sam se počeo baviti politikom, bavio sam se problemima Srba povratnika i jednostavno ušao u šprancu u kojoj želim napraviti pomak. Vjerujem u to što radim. Mislim da bi mi bilo lakše u mainstream stranci nego u manjinskoj jer se stalno moram boriti protiv predrasuda. Ali cijeli se život borim protiv njih. S jedne strane, što god napravio, za desnicu sam četnik, ili bar ekstremni Srbin, pogotovo kad se još prezivaš Milošević. S druge strane, umjereni te ljudi gledaju kao profesionalnog Srbina. Brojne mainstream stranke zalažu se za nacionalnu ravnopravnost, ali mi nismo dosegli tu razinu da te probleme možemo prepustiti samo njima. Kod Srba postoje specifični problemi – od jezika i pisma, pa do stambenog zbrinjavanja, elektrifikacije sela koje mainstream stranke percipiraju kao periferne probleme. I onda kad se dogodi situacija da to iskoči u mainstream, kao recimo sad situacija s Banijom, svi se čude kako su to sela bez struje ili kako žive u strašnim uvjetima. Fascinira me to jer koliko sam puta kao zastupnik ukazivao na takve probleme i nitko me ne bi doživljavao, pa čak ni kada činiš vladajuću većinu, a sad se svi bave time i pitaju me jesmo li mogli učiniti više? Čak i kad smo u vladajućoj koaliciji ne možemo učiniti više ako nemamo podršku drugih. Srbi imaju toliko problema i svi su zapravo prioritetni. Od egzistencijalnih problema do borbe za ostvarenje jezičnih prava. Mi se samo borimo za prava koja su već izglasana zakonima prije 20 godina dvotrećinskom većinom. Samo želimo da se to implementira. A ja opet racionalno shvaćam te stvari, da je to proces i da ne ide preko noći. I da ćirilicu treba u javnosti normalizirati, da to nije nikakvo agresorsko pismo, nego pismo kao i svako drugo i da Hrvatska neće ništa izgubiti ako implementira svoje vlastite zakone i ćirilica se pojavi na nekoj javnoj ploči. To ne treba demonizirati.
Kampanji možda treba dati više obrazovni ton...
To je samo politika mistificirala. Vjerujem da, kad bismo mi sutra postavili table gdje zakon nalaže, to bi preksutra možda bilo svjetsko čudo, ali nakon mjesec dana o tome nitko više ne bi govorio. A za godinu dana bi se svi čudili zašto je to uopće bio problem. Pred popis stanovništva 2011., dakle u vrijeme kad su se završavali pregovori s EU, potpredsjednik Vlade bio je Uzelac, Prosinečki trener Crvene zvezde, otišao sam tada u jedan gradić u Dalmaciji u kojemu nisam ranije bio i nisam ni znao koliko ima Srba tamo. Htio sam održati tribinu o popisu stanovništva da ljude ohrabrim da budu slobodni u svom izjašnjavanju, reći im da to ide isključivo u statističke svrhe i da ih nitko time ne provjerava. Došlo je jako puno ljudi, napunila se prostorija. Kad sam na kraju izvadio fotoaparat da ih uslikam, da imam dokaz da sam odradio tribinu, svi su skočili – neeeee! Netko će nas prepoznati, reći će tko zna zašto smo se okupili! Oni su jadni bili uplašeni i to je ono što mi je bilo poražavajuće i što mi je stisnulo srce. Ne želim da se ljudi tako okupe na nekom događaju i da se boje. Kad je u Petrinji bila hajka protiv festivala ojkača gdje je bila poruka – može festival, ali ne u centru Petrinje, nego u nekom selu pokraj – pitao sam zašto srpsko kulturno društvo ne bi imalo pravo organizirati manifestaciju na mjestu gdje se i sve ostale održavaju?
Odrasli ste na Šubićevcu – što ste slušali tijekom odrastanja, domaće favorite Mišu Kovača i Arsena Dedića ili novi val?
Nisam imao preizražen smjer, volio sam ono što je bilo popularno, ali strašno sam volio Mišu. On mi je bio legenda i danas mi je to ostalo od tog doba. Arsena tada nisam volio, bio mi je užasan, ali danas je to neka sasvim druga priča, danas ga jako volim. Za njega treba sazreti. Volio sam Zdravka Čolića, Bajagu, staru Nedu Ukraden, Magazin s Ljiljanom Nikolovskom… I to je bilo tako do 15-16 godine kada sam otkrio Depeche Mode i U2, za koje sam se zakačio 1991. kad su izdali „Achtung Baby“.
Jeste ih gledali uživo?
Jesam, i Depeche Mode i U2 gledao sam uživo, s time da sam zbog rata ostao uskraćen da ih vidim ranije i da proživim tu neku mladost odlazeći na koncerte. I danas pamtim plakat o organiziranom odlasku 1993. na koncert U2 u Veronu, tada su imali svoju glasovitu “ZOO TV Tour“ i osjećam žal što nisam otišao.
Jeste li i danas na toj glazbi?
Da, ali slušam svašta, volim i elektroniku, u zadnje vrijeme otkrio sam francuski dvojac The Blaze, imaju jako dobar ritam. Kad opet dopuste koncerte, volio bih ih pogledati i dobro se iskakati. Jednostavno slušam sve što mi pogodi raspoloženje i uho. Muzika mi je bitna, nekad pokreće, nekad opušta.
Igrate li i dalje igrice na PlayStationu?
Osamdesetih, srećom, to još nije bilo dominantno pa sam stalno bio u šumi, na igralištu, igrao basket, nogomet, društvene igre s prijateljima i čitao stripove. Ali kad su igrice postale dominantne, zakačio sam se, a i danas mi je najdraža Pro Evolution Soccer. Ali ne želim kupiti i imati u kući PlayStation jer bih lako stvorio ovisnost. Tako da tu i tamo kod nekog prijatelja koji ima “plejku” bacim poneku igricu.
Što ste čitali od romana? Samo stripove ili i pisane?
Čitao sam pisane romane – Laso, Butch Cassidy i Sundance Kid, Šejn, sve što mi je došlo pod ruku, naravno i knjige. A od stripova Zagor je bio i ostao pod broj jedan, a onda svi ostali: Martin Mystère, Dylan Dog, Blek, Komandant Mark… pa onda kasnije, naravno, Alan Ford. Kad sam došao u Zagreb krajem 2008., upoznao sam stripove za ozbiljniju publiku i dva najvažnija stripa su mi Sandman i Lucifer. Danas je ta produkcija jako snažna, teško je to i pratiti jer puno se toga prevodi.
Zašto su vas zvali Neočekivani Zmaj? Doduše, ni vaš odlazak u Knin nije baš bio očekivan…
Kao dijete imao sam više nadimaka, ali glavni, originalni je Boka. U toj našoj klapi imali smo jednog prijatelja koji je volio davati svima nadimke. Svakog je zvao posebnim imenom, a mene je zvao Neočekivani Zmaj, zašto – ne znam. A kako sam se s njim dosta družio onda je to tako ostalo u nekom manjem kružoku, zvao me tako i vaš novinar Samir Milla.
Možete li za sebe reći da ste pravi Dalmatinac?
Da, ja jesam Dalmatinac. Moji su iz Bribira, teritorijalno pripadaju Skradinu, ali ja sam rođeni Šibenčanin. Ja volim taj dalmatinski ambijent, smokve, grožđe, masline. Imamo nešto svojih stabala maslina koje oberemo i radimo svoje ulje. Često ulijem maslinovo ulje u pijat i samo umačem kruh, to mi je ručak. Ponekad paštu skuham i samo prelijem maslinovim uljem, trošim ga nemilice.
Hoće li SDSS podržati nekog kandidata na zagrebačkim izborima?
Nismo još o tome razgovarali, kandidati su se tek počeli pojavljivati. Mi smo prvenstveno fokusirani na općine u kojima živi znatan broj Srba, gdje imamo vlast ili značajno participiramo. Ali naravno nastojimo i drugdje biti vidljivi i sklapati političke dogovore.
Koliko Srba ima u Zagrebu?
Prema zadnjem popisu dva i pol posto, brojčano nešto manje od dvadesetak tisuća.
Kad biste se jednog dana našli u situaciji da odlučujete tko će na vlast – HDZ ili SDP – biste li prihvatili tu odgovornost?
Ne bi bilo ugodno, to bi bila velika politička odgovornost, ali ni uz najbolju volju ne bih mogao odgovoriti na ovo pitanje o jednoj hipotetskoj situaciji. Ako gledamo zadnjih 20 godina, mislim da su manjinski zastupnici i SDSS donijeli dosta dobrih političkih odluka za Hrvatsku, da imaju neki kredit. Već smo donosili složene odluke, ne samo o odlascima u Knin i Vukovar. Uvijek smo vodili računa o našoj zajednici, razmišljali što je najbolje za nju, ali smo vodili računa i o široj slici što je dobro za hrvatsko društvo. I ja uvijek razmišljam ovako – ako je dobro Srbinu u Hrvatskoj, onda Hrvatu ne može nikako biti loše.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"