Povijesni feljton: Tko je prodao hrvatsku obalu? Pavelić ili Karađorđević?

Tko je Talijanima prodao Istru, Dalmaciju, otoke, Rijeku, Zadar... Karađorđević i Pavelić? Ili samo Karađorđević ili samo Pavelić? I sto godina poslije lome se koplja među Hrvatima o tome tko je bio izdajica koji je Talijanima prepustio dobar dio hrvatske obale. Ili tko je bio veći izdajica. Ili tko je bio prvi izdajica. Ili tko je mogao, a tko nije mogao ništa učiniti. S desne strane političkoga spektra uglavnom su tvrdoga stajališta da je to bio svakako Beograd, da su Srbi prodali našu obalu, a da Pavelić nije imao izbora.

S lijeve strane pak sav fokus stavljaju na izdajicu Pavelića i sramotne Rimske ugovore iz 1941. godine, a prešućuju Karađorđevića i 1920. godinu. I tako u krug stalno, žestoko, najčešće bez valjanih argumenata, odnosno koriste se samo oni argumenti koji zadovoljavaju ovu ili onu tvrdnju.

Priča kreće još od carske Rusije

A zašto sad o svemu ovome, opet, sto godina poslije? Zato što se 12. studenoga navršava točno 100 godina od potpisa Rapallskog ugovora i svakako je važno na njega podsjetiti, kao i na ono što se događalo prije njegovog potpisivanja, kao i na ono što je uslijedilo kasnije, sve do kraja Drugoga svjetskog rata. Rapallski ugovor je dokument koji je tadašnja Kraljevina SHS potpisala s Kraljevinom Italijom, i kojom je Beograd Talijanima ustupio dobar komad hrvatske obale. No nije sve počelo i završilo samo Rapallskim ugovorom. Jer priča započinje još i prije Prvoga svjetskog rata. Sve kreće još od carske Rusije koja je tražila načine kako da proširi svoj utjecaj prema Sredozemlju, da izađe i ovdje na more, a Kraljevina Srbija bila je odličan partner.

Rusija je još prije Prvoga svjetskog rata kalkulirala s raspadom Austro-Ugarske Monarhije, njezinim komadanjem, i širenjem Kraljevine Srbije na njezina područja, između ostaloga, i na hrvatska područja. To rusko mućenje vode nastavilo se i tijekom Prvoga svjetskog rata, kad je Rusija vodila tajne razgovore s Talijanima. Rusija i Kraljevina Srbija, obje članice Antante. Zato je Rusija potpomagala Srbiju i njezine aspiracije na Balkanu, a isto tako je znala i kakve su talijanske aspiracije prema istočnoj obali Jadrana. Tu je već zametnut početak talijanskoga osvajanja hrvatske obale. Talijanima je sve potvrđeno 26. travnja 1915. godine. Tog je dana zaključen Londonski ugovor koji se naziva još i Londonski tajni ugovor jer je potpisan u tajnosti.

Ugovor su s jedne strane potpisale Velika Britanija, Francuska i Rusija kao članice tadašnje Antante te Italija s druge strane. Cilj tog tajnog sporazuma s Talijanima bio je da Antanta na svoju stranu u ratu privuče Italiju protiv protivničkih Središnjih sila, odnosno protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije. I Italiju je najlakše bilo privući trgovinom tuđim teritorijem. Hrvate i Slovence i ostale narode nije se pitalo što misle o tome i gdje žele živjeti nakon završetka rata. Velike sile određuju sve, a mali narodi šutke moraju slušati. I talija je tako dobila na papiru područja naseljena uglavnom Austrijancima, Hrvatima, Srbima, Albancima, Grcima, Turcima i Arapima, kao i s neznatnim brojem doseljenih Talijana. Jer je Italija imala namjeru proširiti svoje kolonijalne posjede.

Tako je dobila na sjevernim granicama Trentino, južni Tirol do Brennera, Goricu, Gradišku, dio Koruške, Trst, jugozapadnu Kranjsku, Istru, otoke Cres i Lošinj te niz manjih otoka, a u sjevernoj Dalmaciji područja od Lisarice i Tribnja na sjeveru, do rta Ploča (između Šibenika i Splita, kraj Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, kao i njihovo zaleđe u slijevu rijeke Čikole, Krke i Butišnice te njihovih pritoka. No to nije bilo sve. Štoviše, Italija je za prelazak u Antantin tabor trebala dobiti i gotovo sve dalmatinske otoke, od Premude do Mljeta. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, Londonski ugovor ostavio je Slovencima, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji područje u slijevu Save, grad Rijeku, cijelu obalu Hrvatskoga primorja, obalu od rta Ploča u Dalmaciji do ušća Drima u sjevernoj Albaniji, te otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli, Rab, Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šoltu, Brač, Jakljan i Koločep.

Italija se teritorijalno proširila na južnu Albaniju, s otokom Sazanom, te na područje Valone od rijeke Vojuše do Himana, s time da je istodobno dobila pravo da pred inozemstvom zastupa buduću malu albansku muslimansku državu u središnjoj Albaniji, koja bi dobila luku Drač, te imala neutralni status. Londonskim ugovorom bili su neutralizirani i svi nabrojeni jadranski otoci koji nisu pripadali Italiji, a i obala od rta Ploča do južnog dijela poluotoka Pelješca, te obalni pojas 10 km južno od Cavtata do rijeke Vojuše, izuzevši primorje predratne Crne Gore. Italiji je bila priznata i aneksija Libije, koju je ona držala pod opsadom od 1912., na temelju ugovora u Ouchyju, kao i aneksija Dodekaneza, zaposjedanje kojega Osmansko Carstvo spomenutim ugovorom nije priznalo. Italiji bi bila priznata i njezina presezanja na Antalyu u jugozapadnoj Turskoj ako članice Antante osvoje Malu Aziju te ju raskomadaju.

Ako bi članice Antante svoje kolonijalne posjede proširile na njemačke kolonije, kompenzirale bi to Italiji prepuštanjem svojih posjeda uz granice Libije, Somalije i Eritreje.

Kralj potvrdio ugovor

Međutim, sadržaj Londonskoga ugovora nije dugo ostao tajnovit. Javno su ga objavili Jugoslavenski odbor i srpska izbjeglička vlada. Krenulo je protivljenje talijanskim zahtjevima, članice Antante su se s vremenom razmimoilazile, pa na kraju Prvoga svjetskog rata odredbe Londonskog ugovora ipak nisu u potpunosti zaživjele. Ali Italija nije čekala. Odmah nakon završetka rata zaposjela je ona područja koja je držala „svojima“, a to su bili Istra, Rijeka, otoci Cres, Lošinj i Lastovo te Zadar. Gotov čin okupacije potvrđen je spomenutim Rapallskim ugovorom. Zašto pak naziv Rapallski ugovor? Jer je potpisan u Rapallu, gradiću blizu Genove.

Vodili su se pregovori koji to baš i nisu bili. Italija je na stolu imala Londonski ugovor. Na terenu je već imala zauzeta hrvatska područja. Trebalo je povući međudržavnu crtu. U međunarodnim okolnostima sve je išlo na talijansku stanu. Velike sile bile su sklonije Italiji i njezinim zahtjevima. Italija nije mogla dobiti sve iz Londonskog ugovora, ali je tražila maksimum mogućega. U tim okolnostima Italija je zapravo postavila ultimatum Kraljevini SHS. Ili će potpisati Rapallski ugovor ili će Italija tražiti cjelovito ispunjenje Londonskoga ugovora. To bi značilo i novi rat. Što je tada Kraljevina SHS mogla? To je vječno pitanje. Ne pristati, ne potpisati, tražiti međunarodnu potporu? Je li Beograd voljno na to pristao jer su to bila hrvatska područja? Puno je tu pitanja koja su se nametnula kasnije, i danas se još nameću.

U tadašnjoj međunarodnoj konstelaciji odnosa očito je to bilo jedino moguće. Ili ipak nije? Što je pak riješeno Rapallskim ugovorom? Oko takvih pitanja očekivalo bi se da se pregovori vode godinama. Oni su, međutim, vođeni samo tri-četiri dana. Počeli su 9. studenoga, a već 12. studenoga ugovor je potpisan. Činjenica je da je jedan od glavnih likova u pregovorima i kod potpisivanja bio hrvatski političar Ante Trumbić, tadašnji ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS. Također je činjenica da je nakon toga podnio ostavku, jer se razočarao u politiku Beograda prema hrvatskim nacionalnim interesima. Zašto ranije nije podnio ostavku? I to je pitanje koje se uvijek nameće. Ili je podnio ostavku kad je vidio da ništa više ne može postići? Kako god, Rapallski ugovor izazvao je očekivano nezadovoljstvo u novoj, teritorijalno osakaćenoj državi. Službeni Beograd odustao je od toga da se o ugovoru uopće raspravlja u Narodnoj skupštini.

Ona ga je na kraju trebala i potvrditi, ili odbiti. Kralj je sve uzeo na sebe, i godinu dana kasnije svojom vlastitom odlukom potvrdio je ugovor koji je time i formalno stupio na snagu. Pitanje je, recimo, bi li se kralj tako nonšalantno ponio prema teritoriju na kojemu bi pretežito živjeli Srbi? Što je pak određeno Rapallskim ugovorom? Prvo, odredio je nove granice dviju država, i to zato što granice nisu bile riješene na ranijoj mirovnoj konferenciji koja je održana u Parizu 1919. i 1920. godine. Drugo, utvrđeno je stvaranje neovisne Slobodne Države Rijeke. Treće, obje zemlje trebale su se zalagati protiv svih nastojanja povratka dinastije Habsburgovaca na prijestolje i na vlast. Ključno je bilo što je Italija dobila: Trst, Goricu, Gradišku i dio Kranjske, Istru (osim dijela općine Kastav), Zadar te otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža. I ne samo to. Rapallski ugovor nije bio štetan po Kraljevinu SHS samo zbog ustupanja teritorija Italiji. Njegovu štetnost osjetile su hrvatska i slovenska nacionalna manjina u Italiji.

Kraljevina SHS kao da se njih odrekla. Naime, talijanska nacionalna manjina u Kraljevini SHS imala je pravo optirati za talijansko državljanstvo, imala je pravo na uporabu talijanskog jezika kao i na slobodu vjeroispovijesti. Umjesto da su ta prava recipročno omogućena hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji, Rapallskim ugovorom te dvije manjine u Italiji posve su izbrisane, kao da ih nema, nisu dobile nikakvu pravnu mogućnost za vlastitu nacionalnu opstojnost. Beograd se čak ni za to nije izborio. Ili mu uopće nije bilo važno? Ali ni Rapallski ugovor nije dugo čekao svoju izmjenu. Iako je njime ustanovljena Slobodna Država Rijeka, kao samostalna država, što je Hrvatima više odgovaralo, kad već nisu mogli biti u istoj državi, Italija nije dugo čekala da proširi svoj teritorij i na Rijeku. Za samo malo više od četiri godine i Rijeka je potpala pod Kraljevinu Italiju.

Tada je u Italiji na vlasti bio već fašistički diktator Benito Mussolini. Kraljevinu SHS su pak zastupali velikosrpski političari Nikola Pašić i Momčilo Ninčić. Njih su dvojica s Mussolinijem u Rimu 27. siječnja 1924. potpisali Rimski sporazum. Njime je Kraljevina SHS Italiji poklonila Rijeku! Prebrisali su je kao samostalnu državu i utopili je u Kraljevinu Italiju, i grad i luku.

Pavelićeva izdaja

Italija je zauzvrat Beogradu priznala suverenitet nad lukama Baroš i Delta te vodama Rječine. Time je pomaknuta državna granica i ona je od tada išla uz zapadnu obalu Rječine. Mussolini je zauzvrat bio jako „velikodušan“. Tako je nacionalnim manjinama u Rijeci priznao ista prava koja je imala talijanska manjina u Dalmaciji. No u ostatku Italije hrvatska i nacionalna manjina nisu dobile ništa. Sve je i dalje ostalo po starome! I onda je sve to funkcioniralo do početka Drugoga svjetskog rata, i do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, i dolaska ustaša na vlast na čelu s Antom Pavelićem.

Osnovati državu u koaliciji sa silama Osovine, osnovati državu, a ne računati da Talijani neće ništa tražiti zauzvrat, jer su dugo u emigraciji financirali Pavelića i ustaše, i držali ih na životu, bilo je iluzorno očekivati. Istini za volju, Pavelić je imao namjeru staviti se pod njemački plašt i tražiti podršku kod Hitlera, kako bi ublažio talijanski pritisak. No Hitlera sve to nije zanimalo. Imao je daleko veće planove. Tamo neki Hrvati nisu ga impresionirali. Pavelić je stoga ostao sam s Talijanima i s njima je vodio nekakve pregovore. I pregovori su završili potpisivanjem čuvenih Rimskih ugovora. Opet u Rimu, ovaj put Mussolini i Pavelić, 18. svibnja 1941. godine. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, Italiji je pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska).

Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica – Plitvička jezera – Plješivica – Čabar – Prenj – Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu. Iako je bilo predviđeno da gradom Splitom i otokom Korčulom upravlja i vlast NDH, to se nikada nije dogodilo.

Italija u istočnom Jadranu

Je li Pavelić ikad igdje protestirao? Nije. Jedino je u pregovorima jednom rekao da bi ga ugovori mogli stajati glave. Paveliću je, međutim, najvažnije od svega bilo da zadrži vlast, da bude poglavnik, što su pokazali i svi njegovi postupci do kraja rata. Mislio je samo na sebe, kako dobro poznato ponašanje. Da je Mussoliniju rekao ne, da je podnio ostavku, da je pobjegao, bilo što od toga da je napravio, danas bi bio pozitivna povijesna osoba.

Ovako je ostao u pamćenju samo kao običan zločinac, diktator i nacionalni izdajnik. Bilo je licemjerno gledati kako ustaška promidžba nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine slavodobitno objavljuje poništavanje Rimskih ugovora i povratak vlasti NDH na obalu. Jer je sve to bila obična obmana. Jer se talijanski kralj već pri sklapanju primirja sa Saveznicima 8. rujna 1943. odrekao svih talijanskih okupiranih područja. A Talijane je na hrvatskoj obali zamijenila njemačka vojska, koju je tek trebalo protjerati. Priznati stručnjak za međunarodno pravo dr. sc. Vladimir-Đuro Degan u svojemu članku iz 2008. godine, pod naslovom „Pravni aspekti i političke posljedice Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine“, ovo je zaključio: „Ovdje valja napose istaknuti da od svoga ujedinjenja koje je bilo dovršeno 1870. godine, talijanska država nije sve do spomenutih Rimskih ugovora iz 1941. godine nikada toliko duboko prodrla na istočnu obalu Jadrana.

Ugovorom o određivanju granica od 18. svibnja te godine ona si je osigurala znatno veća područja od onih koja su joj bila obećana, ali ih nije dobila, Londonskim ugovorom od 26. travnja 1915.“ Talijanska okupacija istočne obale Jadrana prekinuta je nakon Drugoga svjetskog rata, kada su se dotad okupirana hrvatska područja našla u drugoj Jugoslaviji, a nakon njezina raspada sva zajedno u samostalnoj Hrvatskoj, kojoj su dotad republičke granice unutar Jugoslavije međunarodno priznate kao državne. S druge strane, Tito je unutar Jugoslavije radio ustupke i krojio neke nove granice, recimo Neum, Boka kotorska, Zemun... No to je sad već druga tema.