Kako vrijeme prolazi, u Hrvatskoj je sve manje žestokih kritičara politike prvoga predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, a sve više onih koji poštuju njegov lik i djelo. Baš to prorekao mu je i veliki američki diplomat Henry Kissinger, koji mu je u pismu svojedobno napisao:
“Moj Predsjedniče, poput svih velikih ljudi vi ćete se za života načekati valjane interpretacije svojih postignuća za svoj narod. To će učiniti jedino novi naraštaji, vjerujte mi, i to će se dogoditi. Vi nećete biti veliki čovjek hrvatske povijesti za svoga života, već kad se ocjene načine hladnim glavama”.
Dvadeset godina od Tuđmanove smrti uistinu možemo ustvrditi da se Kissingerove riječi ostvaruju. U ovome specijalu podsjetit ćemo na neke Tuđmanove stavove te na ocjene nekih njegovih najbližih suradnika. Zanimljivo je vidjeti, primjerice, što je Tuđman rekao u intervjuu što ga je 20. travnja 1996. dao HTV-u, Večernjem listu, Vjesniku, Hini i listu Politički zatvorenik.
Govoreći o prigovorima na svoj račun, jer bilo je onih koji su isticali kako je i on bio komunist i partizanski general, ustvrdio je:
“Ja prije rata nisam bio član ni Partije niti SKOJ-a, ali sam se, kao sin istaknutog radićevca, opredijelio za antifašistički pokret zbog spoznaje da NDH nema budućnosti. U Komunističku partiju primili su me u ožujku 1942., no u partizanskom pokretu, već prosinca ‘42., došao sam do spoznaje da komunističko vodstvo u praksi nije ono za što se izjašnjava i da sam se našao u tuđem društvu, do te mjere da sam prosinca ‘42. stavio pištolj na sljepoočicu. Ali onda sam došao do ovakvog zaključka: učini to, to je hrabrost, ali je i kukavičluk, jer okolnosti su takve da u njima treba učiniti ono što svaki čovjek, pa prema tome i narod, može učiniti za boljitak”.
U sklopu svoje politiku pomirbe, Tuđman je u to vrijeme iznio ideju, koja je doživjela žestoke napade, da se u Jasenovcu sagradi svojevrsno središte hrvatske pomirbe. Evo kako je to obrazložio:
“Mislim da imamo puno razloga da Jasenovac pretvorimo u spomen-područje svih ratnih žrtava. Zašto? Zato što na mjestu sadašnjeg Jasenovca nisu samo žrtve fašizma. Od 1945. do 1948. tamo je bio logor i komunističkih vlasti. Treba utvrditi koliko je za vrijeme NDH pobijeno ljudi na tome mjestu, a koliko poslije rata onih koji su se vraćali s Bleiburga i drugih koje su zatvarale komunističke vlasti. Prema tome, ako želimo pomirbu, ako smo pomirbom došli do hrvatske slobode i hrvatske demokracije, onda Jasenovac treba biti spomen-područje – ne da bismo izmiješali kosti žrtava fašizma i komunizma, negoli da bismo utvrdili broj žrtava NDH, fašizma, rasnih zakona, ali i žrtava komunizma, i da bismo iz ovih jama prenijeli kosti na to mjesto, te da bismo na tome mjestu, posebno, razdvojeno, stvorili i mjesto za sve poginule u Domovinskom ratu. Na taj način Jasenovac može postati mjesto svih ratnih žrtava, koje će opominjati hrvatski narod da je u povijesti bio doveden u stanje međusobnog sukoba, da se to ne ponovi i da mrtve pomirimo, kao što smo pomirili i žive, njihovu djecu, njihove unuke. Ali stavit ćemo i na drugim područjima spomenik Domovinskog rata i žrtvama komunizma”.
Obilježavanje i zaoštravanje
Zanimljivo je da se i 1990-ih, kao i danas, raspravljalo o tome treba li 22. lipnja biti državni blagdan. Ističući kako nije točno da je Vlado Janjić pošao u borbu protiv hrvatske države, nego protiv NDH, Tuđman je smatrao da nam “treba taj 22. lipnja 1941. kao izraz htijenja jednog dijela hrvatskog naroda, i to onoga dijela hrvatskih antifašista koji su nam osigurali da budemo među silama pobjednicama. Jer, da smo bili svi samo NDH, što bi bilo od hrvatskoga naroda? Vjerojatno danas ne bismo ovdje sjedili”.
No Tuđman je smatrao da nam treba i 15. svibnja, dakle “spominjanje i na žrtve Križnog puta“, ali te datume ne smijemo obilježavati “da bismo na tome zaoštravali, nego da bi nas to podsjetilo u kakvim smo prilikama bili. I zbog toga se usredotočimo na 5. kolovoza, Dan hrvatske zahvalnosti, hrvatske pobjede, i tu nađimo sintezu te politike pomirbe”.
Novinari su Tuđmana pitali i je li opravdana zamisao da se u Hrvatsku vrate posmrtni ostaci Brune Bušića, Vladka Mačeka, ali i Josipa Broza Tita, na što je on odgovorio:
“Ne znam zašto ste izostavili i Pavelića. Ja sam za to da se kosti svakog hrvatskog čovjeka nađu u hrvatskoj zemlji. Ako smo mogli stvoriti Hrvatsku na ideji pomirbe živih ljudi, zašto ne dopustiti da se i njihove kosti ne vrate u zemlju, ali da se kod toga ne daje mogućnost da se gradi nekakav politički kapital, osobito onaj koji nije opravdan”.
Ratne okolnosti i pretvorba
Kad je riječ o Titu, Tuđman je smatrao da će ga “povijest zabilježiti kao jednog od najistaknutijih ljudi u svjetskim razmjerima”.
Titov sukob sa Staljinom 1948., kazao je Tuđman, “bila je svjetska pojava”. Osim što je imao i veliki utjecaj u zemljama Trećega svijeta, odao mu je priznanje zbog provedbe antifašističkog pokreta, ali i naglasio da je odgovoran za Bleiburg, “iako osobno nije naređivao što se sve tamo zbivalo”.
Također je rekao kako se Tito obračunao ne samo “sa svim onim što je bilo važno za NDH” nego se, “ne manje čeličnom metlom, obračunao na srpskom tlu sa četništvom, velikosrpstvom”.
Govoreći pak o Anti Paveliću, Tuđman je naglasio kako je on činio “užasne greške”, da je vodio “nerazboritu politiku”, da je objavio rat Sovjetskom Savezu i SAD-u te da je poslije ‘42. mogao otići u Argentinu “pa bi se vjerojatno stvorile druge situacije”.
Međutim, ostao je do kraja i čak hrvatsku vojsku i pučanstvo odveo do Bleiburga, a onda se spasio. Unatoč tomu, Tuđman je smatrao da i Paveliću “treba priznati ono što je pozitivno, da je bio na ideji hrvatske države”, ali da je griješio toliko “da od te hrvatske države ništa ne bi bilo”.
Jedna od tema intervjua bila je i pretvorba i privatizacija. Priznavši kako su se u njoj “dobrim dijelom snašli oni ljudi koji su bili na gospodarskim položajima”, ocijenio je kako “drugog izlaza nije bilo”. Ustvrdivši kako se ne smije dopustiti da se netko bogati na nezakonit način, priznao je da, “u okolnostima rata kada sam 24 sata morao voditi računa o bojištima, o diplomaciji”, nije mogao voditi računa i o pretvorbi “onako kako bismo trebali”.
Video: 5 mitova i kontroverzi koje se vežu uz Tuđmana
Po ovim Tudmanovim rijecima vidi se da je bio veliki covjek ogromnog znanja i inteligencije.Danas ovi koji se kunu u Tudmanovu ostavstinu s ovim njegovim rijecima nece se nikad sloziti kao i s Tudmanovoj recenici NDH je bila volja ii zelja hrvatskog naroda za svojom drzavom.Toliko o istini. Pokoj vjecni daruj mu Gospodine i svjetlost vjecna svijetlila njemu. Pocivao u miru Bozjem