Što je slovenska vanjska politika bez Hrvatske?

Da, šef Europske komisije Jean-Claude Juncker bio je u pravu kad je rekao da granični spor između Hrvatske i Slovenije nije samo bilateralno pitanje već utječe na cijelu EU. Štoviše, utječe i šire, na cijelu međunarodnu zajednicu i na međunarodno pravo te povjerenje u sudove i u arbitražu kao način rješavanja sporova.

A ako europski i svjetski političari o tome ne vode računa, već se birokratski drže pojavnosti – a ona jest ta da je arbitražno vijeće ipak donijelo neku odluku oko razgraničenja između Hrvatske i Slovenije – treba iznova i iznova podsjećati na kronologiju događaja i na rizike koji mogu uslijediti. Odnos Hrvatske i Slovenije za EU je dosadna bura u čaši vode, nastavak perpetualnih prepucavanja i podvaljivanja jedne balkanske države protiv druge, još jednog napada dosadne i riskantne boleštine koju je ulazak u Europsku uniju trebao, kao penicilin, napokon izliječiti. Ali nije.

Namjerno prešućeno

U izvrtanju teza, Hrvatska se počinje percipirati kao država koja radi probleme, kao država koja ne poštuje međunarodno pravo i sudske odluke te koja će vjerojatno raditi problema ostalim državama kandidatkinjama, po domino-efektu, “ucjenjujući” bilateralnim pitanjima. Pritom se zaboravlja i namjerno prešućuje kako je upravo Hrvatska bila zaustavljena u približavanju EU zbog bilateralnog pitanja sa Slovenijom te da Slovenija, vrlo otvoreno, dok se dijele packe Hrvatskoj, ponovno instrumentalizira bilateralna pitanja i ucjenjuje pristupanje Hrvatske Schengenu i OECD-u. Slovenska strana možda provodi diplomatsku ofenzivu, ako se stvaranje buke može takvim nazvati. Slovenski će političari iskoristiti svaku situaciju u kojoj postoji mikrofon da “udare” po Hrvatskoj, ali zapravo – kad se podvuče crta – i nisu puno toga konkretno postigli.

Bruxelles se, vidi se, nije aktivno uključio u spor. Zagreb je, kažu, dao i košaricu Fransu Timmermansu, potpredsjedniku EK koji je trebao pomoći u razgovorima. Nije čudna ta instinktivna slovenska reakcija da se ne da odlijepiti od Zagreba. Zapravo, počesto se čini da je Hrvatska zapravo jedini vanjskopolitički cilj Slovenije – da nema Hrvatske, oko čega bi se skupljali politički bodovi desetljećima? Kad zagusti, aktiviraj Hrvatsku. Ali ulog je ovdje i veći jer je Slovenija već izgubila dva velika međunarodna spora s Hrvatskom – Ljubljansku banku oko neprenesene štednje i nuklearku Krško – i sada je od iznimne važnosti da ne izgubi i treći – arbitražu oko granice. Pri tome je manje važno da Slovenija ustvari nije dobila ono što je desetljećima postavljala kao razlog svog postojanja – teritorijalni izlaz na otvoreno more. Kad je Večernji list u ljeto 2015. objavio tekst, a kasnije potkrijepio i snimkama da su se slovenska agentica pred sudom Simona Drenik i arbitražni sudac kojega je predložila Slovenija Jernej Sekolec upustili u cijeli dijapazon nečasnih, ali i kriminalnih radnji – ta slovenska agentica detaljno instruira suca kako da utječe na predsjednika suda, Francuza Gilberta Guillaumea, spominju se privatne večere, iznose se detalji sudačkih odluka pa i one kako je Guillaume već odlučio kako će “Slovenija na moru dobiti što želi”, “naručuju” se dokumenti koje bi Sekolec podmetnuo kao svoje – Ljubljana je svoj skandal ignorirala. I taj stav su zadržali do danas.

Međunarodni pravni stručnjaci analizirali su što se zapravo događalo – tema nepristranosti sudaca i etičkih dvojbi postala je jedna od važnijih tema, gdje je većina stručnjaka smatrala da je postupak trebalo prekinuti. Politički, teško se očekivalo da će države koje su dale suce – Francuska, Njemačka i Velika Britanija – ostaviti “svoj” kadar na vjetrometini,

Zašto se povukao Abraham?

– Tu je veliku ulogu odigrala i pravna služba njemačke vlade. Sudac Bruno Sima dolazi iz njihovih redova i dezavuiranje sudskog vijeća dezavuira imidž i ekspertizu i profesionalnost njemačkog sudstva – kaže nam jedan diplomat. Izuzetno bi zanimljivo bilo čuti zašto je predsjednik Međunarodnog suda Ronny Abraham nakon samo par dana nakon što ga je kolega Guillamme, “unovačio” da zamijeni slovenskog suca, ipak odstupio iz procesa, no intervjue o toj kontroverznoj temi ne daje. I dok traju pokušaji dogovora dviju država, je li Slovenija počela skidati ogradu koju je postavila uzduž granice s Hrvatskom, točnije po hrvatskom teritoriju? Nije. Je li napustila Svetu Geru, teritorija koji je sud – a koji navodno Ljubljana poštuje – dodijelio Hrvatskoj? Nije. Pa kako onda Slovenija poštuje međunarodno pravo, kako se hvali? Selektivno. Sankcije Sloveniji ni u jednom trenu nisu bile na dnevnom redu. Politička odgovornost slovenskog državnog vrha ni u jednom trenu nije postavljena kao pitanje iako je i sam sud utvrdio kršenje prava. O tome nije govorio ni Zagreb, ali ni Bruxelles. A trebali su. Jer nije arbitražni dvojac sam radio – pa uostalom, sama je slovenska agentica Drenik rekla da je o svemu obaviješten ministar vanjskih poslova Karl Erjavec. I s takvim partnerom, koji se, na žalost, dokazao nevjerodostojnim, Hrvatska treba i mora nastaviti pregovarati oko granice jer je to jedino rješenje za oba naroda.