Što moraju Plenković, Izetbegović i Čović dogovoriti o pomirbi Bošnjaka i Hrvata

Povod večerašnjeg sastanka u Banskim dvorima u Zagrebu predsjednika dvaju HDZ-ova u Hrvatskoj i BiH Andreja Plenkovića i Dragana Čovića s predsjednikom najjače bošnjačke stranke SDA Bakirom Izetbegovićem nipošto ne smije biti samo formalni balans nedavnome susretu sa srpskim liderom u BiH Miloradom Dodikom. Pa čak ako se radi i o običnom protokolarnom sastanku koji će, siguran sam, poslije završiti i večerom.

Ovaj susret nikako ne treba kao cilj imati alibi ili demanti dojma o nekakvu hrvatsko-srpskom savezništvu, odnosno slanje diplomatske poruke kako je Hrvatska prijateljski raspoložena prema Bošnjacima i BiH. On može i mora biti prekretnica u hrvatsko-bošnjačkim odnosima jer su oni u katastrofalnu stanju. Danas su odnosi federalnih saveznika najlošiji još od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Vjerojatno i zbog toga što se na ovakve sastanke čekalo godinama.  Kada se već dugo čekalo, bilo je puno boljih termina od današnjega. Ovaj nije najidealniji zbog lokalnih izbora u BiH. Svakom od lidera sada odgovaraju nacionalne tenzije. A one se, tradicionalno, dižu kampanjom protiv političkog suparnika.

Uz loš tajming, ako se još i zbog žurbe nije kvalitetno pripremio sastanak, onda se propušta velika prilika u zaustavljanju političko-medijskog rata između dvaju naroda. Međutim, svi ovi problemi mogu biti izazov i šansa. Na meniju večere ne trebaju biti samo Izborni zakon u BiH, Dayton ili tko ima više ili manje vlasti, već odmah nakon juhe treba servirati “predjelo” kako relaksirati hrvatsko-bošnjačke odnose, odnosno kako zaustaviti verbalni rat između dvaju naroda. Stanje ne treba uljepšavati jer ti se sukobi na žestok način svakodnevno pojačavaju stvarajući sve veći jaz između Hrvata i Bošnjaka. Sukobi su posljedica kompliciranog sustava države, osobito hrvatsko-bošnjačke Federacije. Iz nje izrastaju sve mržnje, strahovi, nepovjerenja, prijevare...

Dva naroda iz svojih perspektiva brojnosti tumače Dayton. Malobrojniji Hrvati žele očuvati BiH i svoju poziciju kroz višenacionalnu državu u kojoj su oni jedan od triju konstitutivnih naroda. Upravo kako je dogovoreno u Daytonu. Bošnjaci zbog svoje brojnosti pak žele građansku državu u kojoj će njihova brojčana nadmoć više doći do izražaja i u upravljanju BiH. U tom kontekstu trenutačno osjećaju neravnopravnost kada je u pitanju participiranje u vlasti u odnosu na broj stanovnika. Takvo ozračje nezadovoljstva narode je zarobilo u njihove stereotipe. Svi su uvjereni kako Hrvati imaju trećinu vlasti, a podaci koje su nedavno objavili ombudsmani zapravo su razotkrili kako ih je u državnim, entitetskim i drugim službama tek oko 18 posto. Umjesto da sukladno Daytonu postoji paritet, osobito u zajedničkim službama, BiH umnogome već funkcionira kao građanska država. Dakle, narodi su u vlasti zastupljeni sukladno rezultatima popisa stanovništva.

S druge strane, tu su i stereotipi koji često i bošnjačku poziciju pokazuju drukčijom nego što ona realno jest. Zbog tih stereotipa, ali i dvaju dijametralno suprotnih koncepata uređenja države, dva naroda sve se više udaljavaju i homogeniziraju unutar svojih korpusa. Stanje je dovedeno do apsurda. Uspjehom se počeo smatrati neuspjeh drugog naroda i njihovih pojedinaca. Samo je bitno da “susjedu crkne krava”. Upravo zbog svega ovoga dogovor o Izbornom zakonu, biranju autentičnih predstavnika i drugim gorućim problemima neće ništa značiti ako se ne počne s normalizacijom političke suradnje koja se prenosi i na privatne odnose Hrvata i Bošnjaka. Iz njih treba iščišćavati sve, blago rečeno, brojne nesporazume. Iluzorno je očekivati da se to može dogoditi preko noći, osobito na jednoj večeri. Treba graditi iskreni ambijent hrvatsko-bošnjačkog partnerstva. Tek kada se stvori ozračje u kojemu će se jedni radovati uspjehu drugih i kada se i jedni i drugi budu natjecali u kvaliteti i birali kadrove koji će biti svima prihvatljivi, onda se može reći kako se iskreno gradi BiH.

U kreiranju takva ozračja ponajviše može pomoći RH i njezin predsjednik Vlade. Hrvatska je primjer u Europi kada je u pitanju odnos prema muslimanima, a Plenković je europski lider za velike projekte. Večeras u ulozi predsjednika stranke može biti puno više od medijatora. Može biti jamac budućih dogovora i pokretač globalne hrvatsko-bošnjačke, pa ako hoćete, i katoličko-muslimanske pomirbe. Bez pretenzije da se upliće u odnose u drugoj državi, iz Hrvatske preko Banskih dvora, Pantovčaka, HRT-a, Kaptola..., prema BiH trebaju zapuhati europski vjetrovi koji će očistiti brojne prijepore. Večeras lideri HDZ-a i SDA trebaju tražiti točke spajanja. Nakon povratka u Sarajevo i Mostar moraju ih prenijeti na svoje stranačke kolege.

Na narode. Potrebno je uspostaviti i neka izvanstranačka tijela poput hrvatsko-bošnjačkog vijeća u kojemu će autoriteti iz svih sfera života biti inicijatori u kreiranju bolje budućnosti. U kojoj će se svaki narod osjećati jednakopravnim i u kojemu će graditi državu tražeći najkvalitetnije, a ne samo podobne stranačke kadrove. Iako SDA i HDZ, stranke Čovića i Izetbegovića, dominantno artikuliraju stavove naroda, Hrvata i Bošnjaka, u BiH ipak treba imati na umu kako ima mnogo onih koji ne žele njihov dogovor. Svaki eventualni prijedlog Bakira Izetbegovića naići će na žestok otpor drugih probošnjačkih stranaka. Prije svih, onih koje se nazivaju građanskim, poput Nikšićeva SDP-a i Komšićeva DF-a.

Teško su shvatljive i svakodnevne uvredljive optužbe koje šalju prema najmalobrojnijem narodu i njihovim predstavnicima kao i diskreditiranje svakog pokušaja dogovora s Hrvatima. Na slične reakcije vjerojatno će naići i zagrebački sastanak. Zbog toga ne mogu samo Izetbegović i SDA riješiti hrvatski problem, već u taj projekt treba uključiti Bruxelles i Washington. Prva je prilika ovoga tjedna kada u Hrvatsku dolazi državni tajnik SAD-a Mike Pompeo. Kao što susret s Dodikom u Zagrebu nije bio dogovor dvojice protiv trećega, tako i ovaj ne smije biti protiv Srba. Na koncu, to je ipak prijateljski susret. I ugodna večera. Siguran sam, ne i posljednja večera.